četvrtak, 26.01.2012.
MANIFEST
Ovaj tekst je napisan kao klasični, staromodni pamflet. U njemu se ne daje mjesta sumnji jer je sve jasno. Ništa se ne propituje, nego se tvrdi; ništa se ne analizira, nego se predočuje. Ovaj tekst u neku ruku predstavlja iskaz jednoumlja, ali takvog jednoumlja koje je izraz osobne sigurnosti u ono što se tvrdi. Ne jednoumlja koje zabranjuje i proganja ostale istine snagom autoriteta, nego onog koje smatra da svaka istina različita od ove jednostavno nema uporište u realnosti i sama od sebe će se raspasti ako je se samo malo bolje pogleda.
Ovaj tekst je manifest, programska dogma koja treba služiti kao izvorište, orijentir i polazna točka daljnjeg djelovanja u svijetu kojim vladaju moralni relativizam, subjektivnost i ideološki kaos.
Dogma koja će ovdje biti iznesena, objašnjena i promicana, kaže, kratko i jasno:
Obrazovanje je najvažnija stvar na svijetu.
Vjerojatno će mnogi ovo shvatiti ko metaforu, kao vrstu izjave "da, ali..." koja u jednim uvjetima funkcionira, a u drugima ne. Neki će odmah uvrijeđeno poskočiti na činjenicu da jedan nastavnik može ustvrditi ovako nešto jer "svatko za svoju profesiju može reći da je najvažnija". Na ove posljednje ne treba trošiti riječi (u jednoj diskusiji netko je čak ustvrdio da je i "vožnja tramvaja odgovoran posao jer vozač, ako je neodgovoran, može pobiti puno ljudi"). Za one prve, koji ovo prihvaćaju, ali samo djelomično, uvjetno, preneseno, ne doslovno, treba pojasniti: zaista, doslovno, bez ikakvih ograda, aproksimacija, generalizacija, postavljanja uvjeta, banalno ovako kako je napisano, bez imalo primisli da je ovdje riječ o lirskom tekstu koji se koristi parabolama, hiperbolama i ostalim krivuljama: obrazovanje je zaista najvažnija stvar na svijetu. Da ne bi bilo sumnje, pod "najvažnija" se misli da ne postoji ništa vezano uz ljudsku civilizaciju, nijedna djelatnost, područje rada, aktivnost ili posao koji bi bili važniji od obrazovanja.
Naravno, apsolutno je točno da obrazovanje nije jedino što je važno. Postoje mnoga druga područja ljudske aktivnosti bez kojih neke čovjekove pozitivne osobine ne bi bile toliko istaknute. Moramo jesti da bismo živjeli. Moramo se liječiti ako smo bolesni. Moramo se kretati kako bismo ostali zdravi. Moramo se zabavljati kako bismo ostali pozitivni i psihički prisebni.
Međutim, od svih ovih - i mnogih drugih - organiziranih ljudskih društvenih aktivnosti, zanemarivanje obrazovanja dugoročno bi izazvalo najpogubnije posljedice za čovjeka kao pojedinca, za društvo, kao i za čovječanstvo u cjelini.
I zbog toga je obrazovanje najvažnije od svih.
Neki se, naravno, neće složiti, pa objasnimo.
Važnost za društvo
Prvi konkurenti za mjesto najvažnije ljudske djelatnosti svakako su proizvodnja hrane i medicina. Zapravo, logično. Proizvodnja hrane je ključna za fizičko preživljavanje čovječanstva: ako ne jedemo, umrijet ćemo. Ne može biti jednostavnije, zar ne? Kako onda obrazovanje može biti važnije od toga? Pa, vrlo jednostavno. Planska i organizirana proizvodnja hrane je posljedica obrazovanja. Dok je čovjek živio u čoporima, u lovačko-sakupljačkim zajednicama, nije bilo poljoprivrede i stočarstva koji bi u redovnim razmacima "stavljali hranu na stol". Nije bilo farmi, nije bilo uzgoja stoke, samo skupine lutalica koje šetaju po šumi i beru bobice.
Dakle, očito, čovjeka je bilo. I ne samo to; dok taj i takav čovjek nije počeo učiti, dok nije počeo logički povezivati neke stvari koje je primijetio - da sjemenka, kad padne na tlo, nakon nekog vremena nikne i dâ plod, da se to uvijek događa u određeno doba godine, da biljka bolje naraste ako joj pripremite teren - nije moglo doći do prelaska u viši stupanj društva. Dakle, bez učenja - obrazovanja - ne bi bilo poljoprivrede, nikako obrnuto; tek kad je čovjek počeo učiti, krenuo je razvoj: trebalo je znati koje će sjemenke proklijati kad ih baciš na zemlju, trebalo je znati prepoznati godišnje doba kad je najbolje sijati, trebalo je naučiti koje biljke najbolje podnose kakvo tlo. Trebalo je naučiti izrađivati plug, pomusti kravu, ošišati ovcu, uskladištiti namirnice. Bez obrazovanja ne bi bilo proizvodnje hrane, dakle, ne bi bilo ni čovječanstva kakvo danas poznajemo.
I, naravno, u današnjem svijetu, bez obrazovanja, ne bi se znalo proizvesti traktor, isplanirati dvije sjetve godišnje, projektirati sustav za navodnjavanje, proizvesti umjetna gnojiva, križanjem dobiti najkvalitetnije sorte biljaka i stoke.
Dakle, bod za obrazovanje.
Dokazivanje supremacije nad medicinom ide još lakše. Ako vas uhvate bilo kakve veće tegobe, značajno će pomoći liječnik koji je završio ne osnovnu školu, ne srednju školu, nego fakultet. Dakle, opet, bez obrazovanja ne bi bilo medicine ili bi se sastojala od skakanja uz vatru i molitve bogovima. Čak su i stari šamani i vračevi morali naučiti da kora vrbe ublažava neke tegobe, kao i kako se namješta slomljena kost bez da čovjek ne ostane šepav do kraja života.
A bez medicine? Da, bez medicine ljudski životni vijek bi bio znatno kraći i otprilike dvije trećine rođenih bi umiralo prije kraja čak i takvog skraćenog životnog vijeka. Ali, statistički, civilizacija i organizirano ljudsko društvo mogući su bez ikakve, pa i najniže razine medicine, kao što su i postojali tisućljećima.
Obrazovanje, dva boda.
I sada dolazimo do cijelog niza ljudskih aktivnosti koje održavaju civilizaciju: strojarstvo, elektronika, cijeli niz industrija, od proizvodnje čelika do gradnje cesta i građevina, no za sve njih ne treba ni objašnjavati zašto su posljedice, a ne uvjeti za uspostavljanje sustava obrazovanja. Neki oblik obrazovanja je bio tu i prije nego što je itko zamišljao da bi bilo koja od tih tehnologija mogla postojati i obrazovanje je upravo i dovelo do njihovog nastanka i olakšavanja života zajednicama i pojedincima.
I upravo zbog svega ovoga nije ni metafora ni pretjerivanje ako kažemo, još jednom, bez zadrške, da je obrazovanje najvažnija stvar na svijetu.
Iz svega ovoga proizlazi još jedna velika istina, a to je da, ako nam je u interesu dobrobit zajednice i njezin dugoročni razvoj, obrazovanje mora biti na vrhu ljudskih nastojanja. Sve ljudske aktivnosti - gospodarske, političke, razvojne - moraju voditi tome da poboljšaju sustav obrazovanja i učine ga efikasnijim. Zauzvrat, sustav obrazovanja će samim svojim djelovanjem - naravno, ako je postavljen kako treba - izazvati sveopći napredak i "vraćanje duga" društvu koje ga je postavilo na pijedestal, naravno, ukoliko društvo bude htjelo slušati stručnjake koje je platilo. U vremenima blagostanja, najveći dio viškova mora se dati u obrazovanje, a u vremenima krize, obrazovanje mora biti posljednje od čega će se oduzimati.
Jer, vrlo jednostavno, ako u društvu funkcionira sve osim obrazovanja, društvo će možda napredovati još neko kratko vrijeme, po inerciji, ali nakon nekog vremena, kad se ispuše potencijal kojeg je prethodno nakupilo, napredak će prestati i nastupit će stagnacija, a nakon nje i nazadovanje.
Važnost za pojedinca
Dakle, očito je da su društvu potrebni obrazovani pojedinci. No, je li obrazovanje baš nužno potrebno svakom čovjeku?
Generalno, ne. Seljaku je dovoljno da zna sijati, žeti i hraniti stoku. Zavarivaču je dovoljno da zna zavarivati, trgovcu je dovoljno da zna zbrajati, oduzimati, množiti i dijeliti. Ukoliko se na dinamičnom tržištu rada okolnosti toliko promjene da jedna od takvih profesija ostane suvišna, u dobro organiziranom društvu nije preveliki problem prekvalificirati ionako ne previše kvalificiranu radnu snagu.
Međutim, znanje nije samo alat koji služi za obavljanje posla. Kao prvo, znanje je jedini resurs čijim davanjem onaj koji ga daje ništa ne gubi. Višak hrane će navući štakore, višak materijalnih dobara lopove, a višak novca poreznike, a svi se ti viškovi u bilo kom trenutku mogu potrošiti ili izgubiti. No, višak znanja ne može izazvati loše posljedice, a ono što ste naučili i što imate u glavi nitko vam nikad ne može oduzeti.
Višak znanja neće biti "višak" u pravom smislu; neće biti neupotrebljena roba koja stoji na polici i zauzima prostor koji se mogao bolje iskoristiti. Svaka informacija koju imamo u glavi mijenja nas, našu osobnost, naš pogled na svijet. Svaka informacija omogućava nam da vidimo dalje, shvaćamo više, razumijemo i predviđamo pojave i procese koji bi inače možda bili neshvatljivi. Znanje nam povećava spektar mogućnosti i samopouzdanje. Znanje sprečava da nas netko prevari, da nam laže, obećava brda i doline, sprečava nas da mu povjerimo naše vrijeme, novac i, najvažnije, povjerenje. Znanje nam omogućava da sami odaberemo put koji će nas dovesti do najboljeg rezultata, isto tako da spoznamo vlastita ograničenja, ali da ih onda i prevladamo. Znanje i slobodan protok informacija su oduvijek bili najveći neprijatelj diktatora i onih koji su vladali uz pomoć straha - i to s punim pravom.
I upravo zato je ograničavanje znanje i smanjivanje njegove dostupnosti oduvijek bilo cilj takvih koji su ljudsku populaciju htjeli staviti pod kontrolu. U stara vremena radilo se to stavljanjem tabua na neke teme, zabranom potrage za nekim informacijama, a danas se to pokušava izvesti stavljanjem cijene na znanje, naplaćivanjem obrazovanja i zatvaranjem vrata širokim masama i pokušavanjem da se one koji teže znanju stavi u dugoročno - po mogućnosti cjeloživotno - dužničko ropstvo.
Jer nikako drugačije se ne mogu nazvati neoliberalne tendencije da se obrazovanje naplati onima koji ga žele. Jeftini izgovori ko što su "obrazovanje je trošak" samo pokazuju licemjerje i nakaradnost u tim umovima. Jer, to treba biti jasno, obrazovanje je investicija, i to ne osobna, nego društvena. Svaki dinar uložen u školovanje pojedinca će se tom pojedincu možda vratiti dvostruko, ali cijeloj zajednici bar desetostruko. Svaki stručnjak će doprinijeti boljitku velikog broja ljudi i zapravo je razbojnički od njega zahtijevati da plati svoje obrazovanje samo kako bi na kraju mogao koristiti drugima. Zanimljivo je da se kao izgovor za naplatu školovanja koristi činjenica da "obrazovani ljudi bolje zarađuju" čime se samo želi ponuditi izgovor za to preventivno naplaćivanje "boljeg života" od onih koji su odabrali taj čudni, nedokučivi put naučenjaka i stručnjaka i stvoriti zavist kod onih koji žive od bijedne crkavice, a sve to skupa ne razumiju baš previše. Još je zanimljivije kako se taj "bolji život" ne naplaćuje od onih koji su prema njemu krenuli nekim drugim putem - slijepim gomilanjem resursa i borbom na tržištu čime su, sasvim vjerojatno, pregazili sve koji su im pritom stajali na putu, iako bi se upravo tim naplaćivanjem "boljeg života" najbogatijima mogla riješiti ogromna većina problema u kojima se moderna civilizacija našla.
Ono zbog čega je ovakva politika "naplaćivanja obrazovanja" posebno paradoksalna je činjenica da obrazovanje pojedinca potrebnije društvu nego tom pojedincu. Sposoban pojedinac će, ukoliko mu se postavi previsoka prepreka na ulasku u obrazovni sustav, kao što je naplata školarine, jednostavno odustati i krenuti nekim drugim putem. On će time izgubiti, ali ne puno - zato jer je sposoban - ali će društvo izgubiti značajno više jer je izgubilo priliku da dobije sposobnog i obrazovanog pojedinca koji će mu donijeti višestruku korist. Umjesto da stimulira, nagovara, olakšava ljudima da dođu do više razine i time povećaju intelektualni potencijal cijele zajednice, moderni neoliberalizam baca klipove pod noge cijelog društva i vraća povijesni kotač unatrag polako se pretapajući u neofeudalizam, gdje su si samo oni s rezervama viškova mogli dozvoliti trošenje vremena na ekstravagantne aktivnosti koje ne donose neposrednu korist. Neki bi rekli da je to to strateška namjera "vladajućih elita", ali vjerojatno je samo riječ o posljedici sljepoće darvinističkog kapitalizma koji, iako u malim koracima djeluje kao da vodi prema sve većem tehnološkom napretku, dugoročno taj put zapravo završava u provaliji.
No, sve je to već druga priča. Ono što treba zapamtiti je da za znanje ne vrijede zakoni očuvanja: znanje se može uništiti, ali, još važnije, ono može i nastati iz ničega kao i umnažati se bez gubitka te je stoga, ekonomski i materijalno, i najjeftiniji resurs. Isto tako, znanje i obrazovanje su uvjet, a ne posljedica stabilnosti i zdravlja društva. Tko ne vjeruje u obrazovanje, taj uskoro neće vjerovati ni u što. Obrazovanje je početak, a njegov nedostatak kraj, kao što se već nebrojeno puta pokazalo u povijesti.
Ili, jednostavno, kratko i jasno: obrazovanje je najvažnija stvar na svijetu.
nedjelja, 22.01.2012.
Kvaka 22
Prije 70-ak godina datum koji je dokazao da Hrvati pripadaju civiliziranom svijetu možda čak i više nego neki drugi bio je 22. lipnja.
Prije 20-ak godina jedan od naključnijih datuma za hrvatsku povijest bio je isto 22., ovaj put siječnja. Konkretnije: "Na današnji dan 1990. godine su slovenska i hrvatska delegacija napustile 14. kongres SKJ. Jedan od posljednjih amandmana koji je odbijen od strane Miloševićeve glasačke mašinerije bio je i onaj o pridruživanju tadašnje Jugoslavije tadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici."
Danas (kada postajem pionir...) Hrvatska je napravila pretposljednji korak (ponovnog) priključivanja zapadnoj civilizaciji, sa svim njenim manama i nedostacima, ali i prednostima te sviješću da, ako ne pripadamo tu, ne pripadamo nikamo.
Naslov je samo igra riječi. Nema "kvake 22". Tu smo gdje jesmo, idemo dalje s onim što imamo. Ali više ne sami. Nadajmo se, više nikad sami.
Ili, kao što reče Fančo na Fejsu:
Hey, this is Europe. We took it from nobody; we won it from the bare soil that the ice left. The bones of our ancestors, and the stones of their works, are everywhere. Our liberties were won in wars and revolutions so terrible that we do not fear our governors: they fear us. Our children giggle and eat ice-cream in the palaces of past rulers. We snap our fingers at kings. We laugh at popes. When we have built up tyrants, we have brought them down. And we have nuclear *fucking* weapons
subota, 21.01.2012.
Velika iluzija o maloj državi - vjeruje li netko u onih 99%?
Anonimni tekst s Facebooka koji koristim kako bih zaključio raspravu o EU. Sutra je referendum pa kom obojci, kom opanci. Kako netko lijepo reče, bar se prestalo pričati o ustašama i partizanima.
Samo da izdvojim nešto za mene osobno neprocjenjivo što sam prvi put pronašao u ovom tekstu, a rekao je drug Davidovič Bronštajn: „Kad bi kapitalističke države Europe uspjele u ujedinjenju u imperijalistički trust, to bi bio korak naprijed u usporedbi sa postojećom situacijom, jer bi, prije svega, stvorilo jedinstvenu, sve europsku materijalnu bazu za pokret radničke klase. Proleteri se u ovom slučaju ne bi morali boriti za povratak u „autonomne“ nacionalne države, već za promjenu trusta imperijalističkih država u Europsku federaciju Republika“
Stavovi desnice pri tom su više-manje ujednačeni i poznati: Hrvatska bi ulaskom u EU izgubila svoj „teško stečeni suverenitet“, rječnikom desnice, Hrvatska se nalazi pred novom kolonizacijom. Alternativa je, po njima jasna: Suverena Hrvatska izvan Unije, lakše i bolje će se prilagođavati neizbježnim globalizacijskim procesima. Nacionalistički izolacionizam, šovinizam i interpretacija ratova na području bivše Jugoslavije u toj su opciji malo ublaženi demokratskom retorikom kao i činjenicom da su i sredstva za kampanju na kraju stigla iz EU. (http://www.volim-hrvatsku.hr)
Paradoksalno, nova ljevica, okupljena oko Demokratske inicijative protiv EU (http://www.protiv-eu.org), polazi od drugačijih premisa, ali je politički ishod kojeg predlaže istovjetan – ne ulazak u EU i opstanak suverene hrvatske države. Po njima, EU je „neoliberalna tvorevina“ čiji je jedini smisao zaštita interesa kapitala i povećanje profita bogatih, a marginalizacija i eksploatacija malih i slabih država. Iako bez jasnog odgovora o perspektivi Hrvatske izvan EU, spominje se ekonomsko i geo-političko jačanje zemlje kroz zaštitne carine, novu nacionalizaciju i državni intervencionizam u proizvodnju, te distributivna pravednost, odnosno štićenje interesa radnika. Negdje u nejasnoj budućnosti nazire se mutni, gotovo apstraktan projekt lijevog internacionalizma, regionalna suradnja i eventualno čvršće povezivanje s drugim državama izvan EU.
Jedina opcija koja za sada gotovo da i nema javne zagovornike je lijeva, antikapitalistička argumentacija za integracijske procese, koja bi u konkretnoj dilemi kao racionalan prihvatila pozitivan odgovor na referendumsko pitanje. Činjenica je da je tu opciju najteže oblikovati, s obzirom na dvadesetogodišnje sustavno zatiranje lijeve ideje kako u Hrvatskoj tako i u ostalim zemljama istočne Europe. Stoga ćemo ovdje pokušati objasniti upravo takav izbor, bez ikakvih iluzija da bi mogao iole bitno utjecati na ishod referenduma.
DA za EU solidarnosti
Da odmah stavimo jedan neupitan stav na stol – Europska unija, uostalom kao i sav zapadni kapitalistički svijet srlja ka granici neizdržljivog života za većinu svog stanovništva.
Evidentno je da se jedan od osnovnih principa koje je zacrtao ministar vanjskih poslova Francuske Robert Schuman 1950. godine, uz plemenitu želju da se zajedničkom regulacijom proizvodnje i trgovine spriječi neravnoteža moći i daljnji ratovi na tlu Europe, danas zlorabi i koristi kao sredstvo stjecanja prednosti ekonomija velikih EU država.
Također, nije upitno niti to da se zatiranjem radnih i socijalnih prava pogoduje kapitalu i da sistem koji otežava utjecaj stanovnika na izvršna tijela EU, kao što je Europska komisija, vodi ka onome što se nazva „deficit demokracije“.
S većinom argumenata koje prezentira „nova“ hrvatska ljevica, možemo se složiti gotovo bez ostatka. Problem je u alternativi koju zagovaraju ljevičari, većinom kaljeni na Plenumu FF-a (čije ciljeve, metode i domete visoko cijenimo) i posljedicama koje impliciraju ponuđena rješenja.
U prvom redu, riječ je o odnosu prema internacionalizmu, solidarnosti i o subjektu integracije, odnosno suverenosti. U svojim dosadašnjim kritikama integracije, jedini subjekt udruživanja i nositelj solidarnosti kojeg se spominjalo, bile su države. Pogotovo „solidarnost“ velikih, poput Njemačke i Francuske i njihova (realna, gledano iz perspektive države) nesolidarnost s malim državama. O solidarnosti sa siromašnim građanima Madžarske i Rumunjske, francuskim imigrantima, ili stanovnicima Grčke, i mogućnosti da se s njima udružimo i solidariziramo u borbi protiv bezosjećajnog kapitala, nije se uopće govorilo. Mi smatramo da je moguće pridružiti se građanima Europe, progresivnim asocijacijama, sindikatima i pokretima u njihovoj borbi za jednakost i boljitak na području cijele Unije.
Zatim, nemogućnost utjecaja na promjene u Europskoj uniji argumentira se kao neravnopravan položaj i nemoć sudjelovanja u odlučivanju. I opet, jedini vid participacije koja se spominje jest ona kroz institucije države. Nije li neobično da borci protiv predstavničke demokracije internacionalnu participaciju gledaju isključivo kroz parlamente i birokraciju? Nije li neobično da neko tko svoju legitimiranost izvodi iz aktivizma, previđa ideal zajedničke borbe i pozitivno nasljeđe te borbe na koju, ne kraju, poziva i metafora 99%? Ili je riječ o kroničnom nepovjerenju u to da i preko schengenskih granica također postoji tih 99% kojima gori do noktiju?
Milijuni ljudi na ulicama Europe, generalni štrajkovi, okupacije fakulteta, uostalom i sam pokret „Occupy“, ukazuju kako ideje internacionalizma i solidarnost nisu „apstraktna i teoretska“ iluzija. Otpor u Europi itekako postoji, kao i u ostatku globaliziranog svijeta. Klice demokracije odozdo bujaju kako već dugo nisu. Nije li sebično računati na vlastitu sigurnost i fantazirati o jednoj sasvim iluzornoj budućnosti uz pomoć mađioničarskog trika kojim bi se vratio kotač vremena unatrag i ponovno nacionalizirale banke i kompanije. Umjesto da se smogne hrabrosti i suoči sa samom srži problema, s trbuhom aždaje neoliberalnog kapitalizma i pripadajućeg mu političkog sustava? I to ne usprkos, već upravo zbog ovih kriznih vremena? Kako naša „nova“ ljevica zamišlja partikularnu i izoliranu borbu protiv globalne nesreće? Potpisivanjem internetskih peticija, pridruživanjem fejsbuk grupama i povremenim gostovanjima na međunarodnim skupovima?
Kako namjeravaju spriječiti da Hrvatska, zemlja čiji je vanjski dug veći od BPD, a svi mi građani već odavno robovi stranih financijskih centara moći, na bilo kakav način izbjegne sudbinu totalnog kraha i još većeg osiromašenja svojih 99%? Zemlja u kojoj je svaki korisnik sredstava iz proračuna, i onaj zaposlen, i honorarac, i student koji studira s potporom i penzioner, već sada dobrim dijelom plaćen i novcima multinacionalnih banaka? Hrvatska je zemlja u kojoj industrijska, ili bilo koja samosvojna proizvodnja, postoji samo u tragovima, slabašnih je prirodnih resursa, osim u turizmu, zemlja koja više niti ne proizvodi dovoljno hrane za vlastite potrebe.
Kako se u takvoj Hrvatskoj zamišlja sprječavanje daljnje devastacije proizvodnje, socijalne države i društva?
Ako je i moguće zamisliti izvlačenje Hrvatska iz čeljusti stranog kapitala, to bi bilo (ne)moguće jedino odbijanjem plaćanja duga i nacionalizacijom banaka, što u konačnici znači diktaturu nad par miliona gladnih ljudi.
Kao „alternativa“ spominje se primjer južnoameričkih zemalja, u kojima su na vlasti lijeve vlade. Ovakvo neznanje o geopolitičkoj i ekonomskoj stvarnosti štetno je po argument sam. Južnoameričke zemlje poput Bolivije, Perua, Venezuele ili Ekvadora, već samo svojim resursima nafte, ruda i minerala, nikako se ne mogu stavljati u istu kategoriju s Hrvatskom. Dakako, „deficit demokracije“ južnoameričkih zemalja ovdje se ne smatra vrijednim spomena.
Iluzija je i ideja da bi „samosvojnost“ i izolaciju od međunarodnog kapitalizma mogli ostvariti udruživanjem sa državama bivše Jugoslavije. Za to je debelo prekasno, a ne dese li se neke drastične promijene, tako će ostati dulje vrijeme. Istodobno, povezivanje s tim i drugim manjim zemljama unutar Europske unije, zaštita prava i položaja malih i slabih, realna je mogućnost, pod uvjetom da se odustane od egoizma državnog suvereniteta i pažnja sa „solidarnosti“ među državama preusmjeri na solidarnost među narodima i među građanima.
Ili neki od naših suverenih ljevičara očekuje da će, nakon ekonomskog i geo-političkog (?!) snaženja Hrvatske, baš ona biti ta koja bi, u uvjetima odgođenog internacionalizma, pod egidom solidarnosti, mogla malo zapasati ostale u regiji, slabije čak i od nje?
Moguće je, na kraju, postaviti još jedno pitanje – kome bi, zapravo, protekcionizam i izolacija od globalnog tržišta stvarno koristili? Nisu li to možda, osim ugroženih radnika brodogradilišta, domaći tajkuni? Nije li to možda najveći korisnik državnih poticaja u poljoprivredi, čije ime svi znamo?
Rosa Luxemburg je, nakon što se tik pred I svjetski rat raspala II Interancionala i kad su socijal-demokratske i socijalističke stranke, svrstavši se uz ratne trube vlastitih zemalja podržale domaće buržoaske i političke elite, smatrala kako je riječ o izdaji internacionalne solidarnost i oportunističkoj kolaboraciji sa buržoazijom. Njezin termin je bio „social patriotizam“. Lenjin je, govoreći o istom problemu, koristio manje blagonaklon izraz – „social šovinizam“.
Može li se zalaganje za izolaciju od neoliberalnog tržišta i zalaganje za partikularni protekcionizam uopće nazvati lijevom idejom? Jedan kratki citat ilustrira ideju Lava Trockog o Ujedinjenim Socijalističkim Državama Europe, kao koraku ka ujedinjenom svijetu:
„Kad bi kapitalističke države Europe uspjele u ujedinjenju u imperijalistički trust, to bi bio korak naprijed u usporedbi sa postojećom situacijom, jer bi, prije svega, stvorilo jedinstvenu, sve europsku materijalnu bazu za pokret radničke klase. Proleteri se u ovom slučaju ne bi morali boriti za povratak u „autonomne“ nacionalne države, već za promjenu trusta imperijalističkih država u Europsku federaciju Republika“
Netko je ovih dana rekao, lakše je okupirati Markov trg nego Bruxelles. Bruxelles je, za razliku od Markova trga, bio okupiran više puta. I to međunarodnim „snagama“. Gdje je kod nove ljevice nestao taj ljevici svojstveni idealizam da se bez kalkulacija krene u zajedničku borbu i iskoristi ono što se pruža, pa makar i na najosnovnijem nivo – sloboda kretanja i boravka. Da se, metaforički rečeno, zajedno s drugima krene na Bruxelles.
Što se još gubi zarad (iluzornog!) komoditeta? Hrabrost i solidarnost da mijenjamo svijet oko sebe i nehumanost sistema koji se nalazi na granici neodrživosti, a koji se neće promijeniti ove godine, niti u sljedećih par godina. Možda niti za naših života. Dapače, nikakvih garancija nema da će sve završiti na dobro. Ali, i u slučaju ostvarenja najmračnijih distopijskih mora, iluzija je da će Hrvatska biti pošteđena sudbine ostalih zemalja Europe, samo zato što je kalkulirala pri ulasku u EU.
U ovom psihotičnom vremenu došao je trenutak da se svatko upita– koje je to „Mi“ kojem smatra da pripada, o kojem „Mi“ je odlučio odlučivati – Država, ili 99%?
ponedjeljak, 16.01.2012.
Klauški o EU
Sad kad ste vidjeli naslov, ne morate ni čitati. Genijalno, od riječi do riječi, kratko i jasno. Dakle, lopata, zemlja, idite i zakopajte se, znate već koji "vi".
Kao što neće trebati čitati ni komentare da se vidi tko što kaže.
Original:
Kad je to EU postala bauk?
Kopija:
Još više kad se pogleda parada likova koji su ovoga vikenda u Zagrebu pozivali hrvatske građane da na referendumu glasaju protiv ulaska Hrvatske u EU. Ako su oni protiv Unije, onda ta Unija ne može biti loša stvar.
Sve ono loše...
No ako tim eurofobima treba neka utjeha, neka imaju na umu sljedeću činjenicu. Unatoč višegodišnjem procesu pristupanja Europskoj uniji, prilagodbi zakonodavstva, "velikom oku Bruxellesa", batini većoj od mrkve, Hrvatska je ipak uspjela sama sebe opljačkati, uvaliti se u korupciju i kriminal, te pritom promovirati onu vrstu kapitalizma kojom nas Europa navodno toliko prijeti. Sve to ide u prilog onima koji su zabrinuti za hrvatski suverenitet.
Sve ono loše učinili smo si sami.
Sve ono dobro, učinili smo pod pritiskom EU.
Na silu
Na silu smo pohapsili ratne zločince, na silu osudili mafijaše, na silu pokrenuli borbu protiv korupcije, na silu pohvatali (ali ne i osudili) premijera, par ministara i par pomagača, na silu smo provodili reforme tamo gdje nam to godinama nije padalo na pamet.
A sve ono što još nismo učinili, opet možemo zahvaliti hrvatskom suverenitetu.
Može li gore?
Dakle, još uvijek imamo i Todorića, i Bandića, i Pavića, i Bajića, i HDZ, i pokvarene medije, i politizirane sudove, i nagomilane dugove, i truliu ekonomiju, i nesuvisli kapitalizam, i rastuću nezaposlenost, i fundamentalnu krizu...
Može li nam u Europskoj uniji biti gore nego što nam je sada?
Ili nam je sve ovo toliko dobro da se ne želimo ničega odreći?
Žurimo polako
Popis argumenata protiv ulaska u EU doista je osebujan. Od pitanja hoćemo li ponovno biti u istoj državi sa Srbijom, preko najava da će nas naseliti 300 tisuća stranaca, pa do upozorenja da će nas pokupovati - kao da već nisu ili kao da još imamo što prodati.
A najoriginalnije je pitanje "zašto toliko žurimo u EU". Kao da ne kasnimo već najmanje pet godina.
Uostalom, propadanje Hrvatske nije krenulo od Europske unije.
Hrvatska propala puno ranije
Hrvatsko nacionalno bogatstvo rasprodano je puno ranije, mnogo netransparentnije i u režiji upravo onih kojima su usta bila puna nacionalnog identiteta i hrvatskog suvereniteta. A Hrvatska je bila izložena stranim dugovima, kreditnim agencijama i neoliberalnom kapitalizmu puno prije nego što je Jadranka Kosor stavila potpis na Pristupni ugovor.
Čak i kad bi ova zlokobna EU htjela prisvojiti još hrvatskog bogatstva, nije joj baš puno toga ostalo. Čak i kad bi gomile imigranata htjele nagrnuti na radna mjesta u Hrvatskoj, nije im baš puno ostalo. Osim među ovcama.
Prepušteni sami sebi
I ono najvažnije, ako se netko od euroskeptika već toliko brine o novcu koji ćemo davati u zajedničku EU kasu, neka ima na umu da ćemo iz nje sigurno više dobiti. I da ćemo sigurno manje izgubiti nego kad nas je krao HDZ.
Ukratko, imali smo proteklih 20 godina vidjeti kako Hrvatska izgleda kad je prepuštena sama sebi. Kad je prepuštena onima koji su ove subote urlali na Trgu bana Jelačića. Onima koji su proteklih dvadeset godina upravljali ovom zemljom.
Zločinačka zajednica
Nije stoga jasno kad je to Europska unija postala toliki bauk? Veći od ovog kojeg imamo. Kad je to EU postala pljačkaška i eksploatatorska zajednica? Gora od ove koju smo imali dvadeset godina. I kako nas je odjednom toliko strah EU? A ne onih koji su protiv te iste Unije urlali na Trgu.
Doduše, i onih koji su se godinama zaklinjali u europske vrijednosti, pa onda iza sebe ostavili punokrvnu, samostalnu i suverenu pustoš.
Eto vidite da nam Unija neće baš sve oduzeti.
ponedjeljak, 09.01.2012.
Igor Mandić: Hrvatska je promašen projekt šovinističkih elita
Malo čitabe:
http://www.novilist.hr/Kultura/Igor-Mandic-Hrvatska-je-promasen-projekt-sovinistickih-elita
Hrvatska se danas trese kao alkoholičar u apstinencijskoj groznici. Zna da ne smije piti i da ga to vodi u propast, a u toj groznici razdiru ga bolovi i muči se da bi za neko izvjesno vrijeme ponovno pao u svoju staru zamku. Hrvatska je promašen projekt, nažalost. Kao što je bio promašen projekt kvislinške Endehazije tako je promašen i projekt neoustaške tuđmanovske Hrvatske. Zadao je osnovne obrasce društvene pokvarenosti i od tada se na njima pokušava graditi neke smjene vlasti koje nisu doprinijele ništa. Jer nemamo dovojno elita koje su u stanju društvo držati na okupu. Sve propada, sve institucije su otišle dođavola, sve je rasprodano, pokradeno, darovano, i čemu nastavljati uzaludni trud
utorak, 03.01.2012.
Konkretno o EU
Da se ne bi pričalo napamet, ovdje (*klik*) možete skinuti brošuru "101 pitanje o utjecaju EU na živote građana". Pitanja su konkretna, a odgovori još konkretniji.
Za oko mi je zapela tablica pod pitanjem 11., "Paritet kupovne moĘi za zemlje koje su 2004. godine pristupile EU-u", koja kaže da je od 2004. do danas kupovna moć ustrajno porasla u DEVET od deset zemalja koje su tada ušle u EU. U desetoj, Mađarskoj, porasla je zanemarivo.
A i ostatak brošure djeluje zanimljivo.
Dakle, molim, lopatu ruke i zakopat se. Znate kome govorim.
petak, 30.12.2011.
Nagradna igra: EU - neEU
Evo, kako se bliži referendum, propaganda se zahuktava, a situacija zakuhava, pa da i ja ubacim koje zrnce soli u lonac. Dakle, ovo je NAGRADNA IGRA! U komentaru odgovorite na sljedeće pitanje:
Što Hrvati mogu napraviti izvan EU, a da neće moći napraviti ako uđemo? (Ili varijanta: što imamo sada, a izgubit ćemo u EU? Suzdržite se od apstrakcija tipa "suverenitet" i slično, govorimo o pojedincima, ne o državi.)
(Naime, pretpostavka je da je ulazak u EU lošiji od ne-ulaska, pa da konačno vidimo zašto.)
Ako i vas zanima odgovor na ovo pitanje, slobodno si ga kopirajte i šaljite dalje. Ako ne, onda ništa.
Još nemam pojma što bih stavio kao nagradu, ali smislit ću nešto.
četvrtak, 22.12.2011.
Da još malo skačem po živcima "euroskepticima"...
... iako smo, jelte, već zaključili da bi "skepticizam" bio "sumnjanje", a ne slijepa vjera u vlastitu bezgrešnost i stalno guslanje po istoj žici...
... i iako smo, također, zaključili da ovakvi tekstovi nemaju smisla jer oni prema kojima su usmjereni jedva dođu do kraja rečenice, a ako nekim čudom i prijeđu na sljedeću, već zaboravljaju o čemu se radilo u prethodnoj...
Dakle, cijeli tekst je ovdje:
Umišljeniji od Francuza, tvrdoglaviji od Engleza, neodgovorniji od Grka
a za one koji su negdje na pola između pomanjkanja volje, pomanjkanja vremena i pomanjkanja mogućnosti, evo nekoliko meni najdražih dijelova:
petak, 09.12.2011.
Dobrodošli u EU
Evo, da malo skačem po živcima "eurosepticima". Iako, ako pogledamo što zbilja znači riječ "skeptik" (dakle, onaj koji sumnja u više-manje sve), prije bi se reklo da sam ja euroskeptik, nego oni koji u EU vide izvor svih zala i zapravo su ksenofobični fanatični paranoici koji nisu u stanju prepoznati koherentni argument pa makar im ga servirali na tacki s peršinom, limunom i autentičnim hrvatskim sirom i vrhnjem i s čašom autentične, 100% higijenski i bakteriološki provjerene hrvatske vode koja je najkvalitetnija na svijetu i zapravo je apsolutno jedini razlog zašto nas Zapad želi u svom okrilju jer mi sami znamo da nema nijednog drugog razloga zbog kojeg bi nas neto želio, a ako netko vidi neki drugi razlog, mora da je totalni idiot.
Huh, sve stalo u jednu rečenicu!
ponedjeljak, 05.12.2011.
Obrazovanje i dalje zadnja rupa na svirali?
Ni sat vremena nakon završetka izborne šutnje i objave prvih neslužbenih rezultata, imamo razloga za strah i zebnju. U Novom listu izašao je tekst (još jedan u nizu u raznim medijima) o mogućem sastavu buduće Vlade. U njemu se pobrojavaju sektori i resori koje će preuzeti pojedine osobe iz Koalicije. Pa tako doznajemo tko će se sve baviti kojim askpektima gospodarstva, tko će preuzeti vanjske poslove, tko će biti zadužen za branitelje, tko za upravu, tko za unutarnje poslove i tako dalje.
Međutim, ni sada se još uvijek ne zna tko će preuzeti znanost i obrazovanje.
Zanemarimo na trenutak mogućnost da novinarka tom sektoru nije dala prioritet pa da se nije previše ni trudila iskopati informaciju. Malo vjerojatno, ali čak i kad bi to bio slučaj, govorilo bi to nešto o stavovima medija, ali i onih blizu ili čak u samim centrima moći koji im daju podatke, o jedinoj djelatnosti koja se bavi dugoročnom budućnošću društva.
No, nešto je ozbiljnija opcija da je taj tekst potpuno točan, da "Neven Budak nije u igri više, kao ni riječki rektor Pero Lučin, a spominjala su se imena Riječana Željka Jovanovića ili Romane Jerković". Uz sve to, ovi ljudi za koje do sada nismo ni čuli neće moći ući u izvršnu vlast "jer onda više neće tko imati popuniti njihova mjesta u Saboru".
Drugim riječima, sve se popunilo, sve je osigurano, sve strategije su već postavljene u startni položaj - razrađuju ih, naime, ljudi koji su znali bar otprilike čime će se baviti - ali pitanje obrazovanja i dalje je otvoreno. Nema strategije, nema ideje, nema osobe koja će ih provoditi.
Ono čega se najviše možemo bojati - a što je, s obzirom na dosadašnje djelovanje, na žalost, i najizglednije - jest da će se pozicija ministra znanosti i obrazovanja popunjavati u zadnji čas, po ključu osobnog povjerenja mandatara i naplate za dosadašnje zasluge, a ne po ključu stručnosti, znanja i iskustva. Na mjesto minista opet bi mogao doći netko koga na brzinu, u zadnji čas, treba zbrinuti, pa hajdemo ga gurnuti u fotelju za koju se nitko ne otima previše, samo tamo neki profesori nešto gunđaju. Ma lako ćeš ti to, pa imaš doktorat, reći će mu, znaš kako je na fakultetu, što se tu uopće ima raditi, samo procesirate plaće i povremeno napišete neki pravilnik. A ako zapne, imate stručnjake, HAZU, Vijeće za kurikulum, Ljilju Vokić...
Sve u svemu, kad su prošli put imali priliku nešto napraviti za najosjetljiviji sektor u ljudskom društvu, stavili su nam Vladimira Strugara.
Sve nekako vuče na to da ni ovaj put neće biti puno bolje.
nedjelja, 04.12.2011.
Život za deset kuna
Prenosim post jednog prijatelja s Facebooka.
dođem doma i staroj dam orahe i ispričam joj priču odakle mi orasi. sutradan mi stara veli, hajd oguli orahe. mda, kaj da i kolač ispečem?...
gledam ja te orahe, a oni više truli nego upotrebljivi. veli stara, mogao si ipak napraviti kako si planirao, dati joj 10 kuna i ostaviti joj orahe. i sad pitam ja vas... jasno je da oraha nema za pobrati pogotovo ne u neograničenim količin...ama,i ta gospođa da ne bi prosila prodaje kao taj jad i iako su bijedne kvalitete ne može ih staviti da tako kažem pristojnu mjericu, jer uvjeren sam, da je kasnije ili drugi dan odnekuda iščeprkala opet jednu mjericu i smrzavala se za sljedećih 10 Kn. meni bi osobno bilo draže da jednostavno prosi jer nema, nego da prodaje nešto što ne vrijedi ništa. zašto to u hrvatskoj mora biti tako? zašto čak i oni koji nemaju i praktično prose moraju posegnuti za prijevarom. jel sve mora biti prijevara? ako već ne prosiš nego kao prodaješ, zašto nemaš mrvicu dostojanstva, da prodaješ nešto što iole vrijedi, da zapravo daš nešto za uzvrat za to što dobiješ. ja bih joj naravno opet dao 10 Kn, ali molim vas nemojte ništa prodavati. što vi mislite o tome?
srijeda, 30.11.2011.
Ovo MORATE slati dalje!
Ovo treba objaviti na televiziji. Svakoj.
utorak, 29.11.2011.
Umro Ante, prezime mu znate...
...a najtužnije je kad se, nakon čitanja ovog teksta, sjetimo kako je moglo biti. Naravno, nije da je čovjek bio savršen, ali dok čitam tekst sve si nešto mislim, jebote, život je veća drama od fikcije.
Odabrani odlomci ispod, a cijeli tekst ovdje.
(...)
Proguravši Zakon o poduzećima kroz saveznu skupštinu, Ante Marković je 1989. tiho ukinuo socijalizam u Jugoslaviji. Tim zakonom, koji je bio jedan od najliberalnijih trgovačkih zakonika u Evropi, legalizirano je neograničeno privatno vlasništvo nad takozvanim “sredstvima za proizvodnju”. Hiljade građana zaposjelo je sudske registre gdje su upisivali osnivanje svojih malih tvrtki. Nemoguće je dovoljno naglasiti historijski značaj tog preokreta koga mnogi nisu bili svjesni, a neki su ga svjesno ignorirali jer je nastupajuću nacionalističku i antikomunističku histeriju činio izlišnom i deplasiranom.
Spram te histerije Marković se ponašao jednako kao u zlatno doba Končara kada je zaobilazio prepreke kojima je partija pokušavala dokinuti logiku zdravog poslovanja. Računao je da će nacionalisti ispasti smiješni u ogledalu slobodne trgovine i, uopće, slobodnog društva posvećenog proizvodnji života. Suzdržavao se od političkih poruka, ali je upravo time eksplicitno poručivao kako se bavi Suštinom i nema vremena za gluposti dok su nacionalističke zamlate celivale mošti i dok su cmizdrile nad licitarskim srcima. Mnoge naknadne analize to su mu pripisivale kao grešku, čak i kao politički amaterizam, ali Marković je znao da je dijalog s nacionalistima nemoguć, da oni govore nekim drugim, nestvarnim, šamanskim jezikom i da je ponajbolje dopustiti im da ispadnu smiješni. Nije imao izbora nego da protiv nacionalista igra va banque tako što je govorio jezikom razuma i blagostanja. Pokušavao je dobiti na vremenu. Doista, građanima Jugoslavije trebalo je dati vremena da se naviknu na privatnu inicijativu, slobodno raspolaganje devizama, portugalska vina, danske sireve i pravi, nepatvoreni Marlboro i da s konvertibilnom plaćom u džepu shvate kako se iza nacionalističke slatkorječivosti krije priprema grabežnog ubojstva. Ne treba zaboraviti da Marković nije bio zadrti liberal već je iz deviznih rezervi – a bile su među najvećima u Evropi – planirao odvojiti milijardu dolara za socijalno zbrinjavanje radnika koji bi zbog likvidacije nerentabilnih socijalističkih poduzeća izgubili posao. Milošević, Tuđman, Kučan i Kadijević shvatili su da moraju stupiti u akciju i da ishod ovisi o timingu. Znali su da će biti zatečeni poput anakronih i prilično suvišnih strašila ako demokratskoj, liberalnoj i građanskoj Jugoslaviji koja se rađala, ostave dovoljno vremena da se stabilizira. Većina građana nije shvatila, nije željela shvatiti, ili im nije bilo dopušteno da shvate, da su nepunih deset mjeseci živjeli u Trećoj Jugoslaviji: od decembra 1989., kada je Marković u saveznoj skupštini pokazao novčanice konvertibilnog dinara, do septembra 1990., kada je s donošenjem Miloševićevog ustava Jugoslavija prestala postojati.
Propagandna sotonizacija savezne vlade bila je prikladna, predvojnička priprema za rat, a samo rat je nacionaliste mogao spasiti i od Ante Markovića i od evropske civilizacije i od demokracije, riječju: od gubitka vlasti. Rat je bio njihov window of opportunity koga nisu smjeli propustiti i zato su djelovali brzo i efikasno. Znali su da bi propuštanjem te prilike zauvijek nestali s historijske scene i da bi ostali zapamćeni tek kao bizarna anomalija. Da nisu uspjeli – i nemojmo nikada zaboraviti da je postojala šansa da ne uspiju – neki gradovi i mnogi ljudi ne bi ni znali da su im prijetili razaranje, smrt i carstvo nebesko.
ponedjeljak, 28.11.2011.
Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
S izborima pred vratima, povećava se i broj hrvatskih građana koji su šutjeli četiri godine i sada im se javlja potreba da se oglase želeći izraziti svoj jasan stav o političkim strankama koji je da tog stava nemaju, to jest da smatraju da su sve političke stranke iste te da uopće ne treba glasati ni za koga. Pošto takvo razmišljanje (odnosno nedostatak istog) smatram posljedicom elementarnog nedostatka inteligencije i percepcije svijeta oko sebe, sada i ovdje ću pokušati objasniti zašto mislim da je to notorna glupost.
Pa počnimo.
Prije svega, možda bi bilo dobro raščistiti jednu zabludu.
U posljednje vrijeme mnogi često ponavljaju jednu prilično staru mantru: demokratski izbori su, kao, izbori gdje čovjek treba glasati za najbolje, za one koji zastupaju njegove stavove, za one za koje on (ili ona) misli da najbolje zastupaju interese cijelog društva, ili bar onoga sloja kojemo on (ili ona) pripada. Kao, izbori su proces u kojima čovjek bira one za koje smatra da su dobri, pošteni, pametni, lijepi, mudri, emocionalno stabilni, puni vrlina, prazni poroka, dobro kuhaju, dobri su u krevetu, dobri su katolici, dobri očevi, majke, braća, sestre, ljudi, drugovi, starešine... U eventualnom nedostatku svega toga, na kraju, da ipak bira one za koje misli da su, ako ništa drugi, dobri.
Logični nastavak ove miskoncepcije - ili njen sastavni, drugi dio - je da, ukoliko takvih nema na meniju, bolje je ne izaći na izbore nego glasati za pogrešne. Jer, kao, ako je demokracija glasanje za najbolje, a najboljih nema, onda je jedino što bi se teretski moglo izvesti glasati "protiv najgorih". A pošto je to protiv poante demokracije, onda je, je l' te, bolje ostati kod kuće jer glasanjem "protiv", a ne "za", dajemo legitimitet "lošima", rušimo samu poantu demokracije, dakle rušimo i demokraciju samu. Dakle, bolje da ne pobijedi nitko nego da pobijede loši. (Da, jasno mi je koliko ova posljednja rečenica sama po sebi nema smisla, ali hajde objasnite vi to onima drugima.)
Krenimo od prve miskoncepcije.
Svatko tko imalo poznaje povijest složit će se da demokracija nije nastala kao politički pandan izboru za Miss, natjecanju u vrlinama i kvalitetama, nego onda kad su moćni ljudi društva zaključili da bi bilo dobro konačno napraviti jednu smjenu vlasti pri kojoj, za promjenu, neće trebati izvlačiti giljotinu iz podruma. I pritom vrlo često nije bilo toliko bitno tko će od kandidata iz opozicije ovaj put sjesti na tron, bile su bitne dvije stvari: prva, da cijela stvar prođe bez lomača, masovnog klanja, ruševina, genocida (iako malo preraspodjele bogatstva pod nekom od izlika nikad nije naodmet), i druga, da budala koja nam je zajašila na vrat i ne da nam niže poreze / trgovačke slobode / štogod napokon makne guzicu s prijestolja i prepusti mjesto nekome kome nije naraslo korijenje na tom položaju i tko će promatrati svoj posao iz malo realnije perspektive, barem u prvih nekoliko godina. Jer, na kraju, nedemokratske metode su uvijek neuredne, a svaki vlastodržac s imalo mozga u glavi će si rado ostaviti odstupnicu tako da, kad i on dozlogrdi puku, može reći "evo, prethodni tiranin je izašao kroz vrata na vlastitim nogama, pa nećete valjda mene kroz prozor? Pa ljudi smo, nismo divljaci!"
Drugim riječima, demokracija je nastala iz potrebe izvlačenja iz blata, to jest mirnog rušenja despota, a ne tako što su neki idealisti u potrazi za utopijom nabasali na pravnu akademiju.
I sad, kad smo ovo raščistili, i druga miskoncepcija lagano gubi smisao. Jer, ako poanta demokracije nije "biranje najboljih" - a nije, nego je to jednostavno micanje budala s vlasti bez da se moraju potezati kolac, kuka i motika, da ne spominjemo Molotovljeve koktele i ostale tople napitke - onda je "tražiti dobre, pa ako ih nema, onda ne glasati za nikoga" čisto autistično guranje glave u pijesak ili predpubertetsko dizanje nosa u oblake ili jednostavno, glupost i nezainteresiranost za bilo što osim vlastite iluzije čiste savjesti koja na kraju i ostaje samo iluzija jer, da bi se moglo imati ikakvu savjest treba znati razlikovati ne samo dobro od zla, nego i manje zlo od većega ili, u našem slučaju, krajnje zlo od tehničkih nedostataka koji, istina, svjedoče o povemašnjem nedostatku savršenstva, ali nikako ne i o potpunoj nemogućnosti da se pošteno obavi ijedan dio posla.
I s ovim "u našem slučaju" sada prestajemo s teoretiziranjem i metaforama i spuštamo se u našu današnju realnost i balkansko blato. Drugim riječima, dosta je teorije, prijeđimo na praksu.
Ja za sebe osobno mogu reći da ću 4. prosinca glasati za Kukuriku-koaliciju. Ne zato jer su mi posebno simpatični. Ne zato jer mislim da su nešto najbolje što su bogovi stvorili na ovim prostorima. Niti mislim da je Milanović nešto nadnaravno pošteeno i inteligentno stvorenje, niti mislim da je Čačić oživotvorenje socijalne pravde. Ne bih ih zvao kući na ručak (okej, Čačića možda i bih jer čovjek definitivno nije dosadan), ne bih volio da mi se kćer, da je imam, uda za bilo koga od njih (ne bih niti zabranjivao, ali bih joj rekao: kćeri, mogla si i bolje proći), ne bih im nosio kolače u petak navečer jer su ljudi, eto, ostali malo dulje na nekoj saborskoj sjednici. Jednostavno, mislim da je, od ponuđenog na izborima, ovo trenutno jedina garancija odlaska HDZ-a s hrvatske političke scene što mi se čini kao trenutno najveći preduvjet budućeg razvoja hrvatskog društva u bilo kom smjeru.
Jednostavno, na jednom od prošlih izbora sam glasao "iz uvjerenja", za jednu marginalnu stranku s kojom se ideološki slažem, ali koja uglavnom nije imala šanse prijeći prag i, kad ga na kraju zaista i nije prešla, osjećao sam se kao budala. Jer zbog mene i meni sličnih koji su se pravili fini i stavili svoje "principe" ispred interesa društva, Ivica Račan - za kojim sada svi normalni žale - je otperjao u opoziciju i Ivo Sanader je mogao ući u povijest.
Međutim, nekima se očito ne može dokazati. Tu su oni kojima su "svi isti", kojima je Milanović umišljen i/ili bezličan, Čačić arogantan (i još ponešto), tko u njhovim stranačkim hijerarhijama ne vidi ništa dobro (a o HDZ-u je već zaboravio jer u Hrvata ne vrijedi samo kratko pamćenje, nego zaborav unaprijed) i zato neće glasati ni za koga. Ne da će naći nekoga kome može vjerovati, pa makar mu glas propao, nego ni za koga!
Pa zato hajde, pokušajmo još jednom objasniti kako zapravo funkcionira država i, općenito, društvo u kojemu vlada podjela rada. Dakle, u sljedeće četiri godine (ili manje) netko će upravljati vašim novcem, to jest onim djielom vaše zarađene crkavice koju ste državi dali kao porez. Netko će donositi zakone, isti taj netko će ih provoditi, netko će odlučivati koji udžbenici će biti dobri za hrvatske učenike, netko će biti odgovoran za ekonomiju, energetiku, razvojnu strategiju. Netko će vam određivati budućnost, netko će vašoj djeci i unucima određivati budućnost. Netko će odlučivati koliko će se (još) Hrvatska zadužiti i koliko će godišnje otplaćivati, netko će, na kraju, određivati koliko će vam novca oduzeti, a koliko vam ostaviti za kruh i mlijeko. Sve će to raditi netko i, koliko god u nekom trenutku bilo neizvjesno tko će biti taj netko, ono što je apsolutno sigurno je da to neće biti "nitko". Dakle, netko će to (morati) napraviti, htjeli vi to ili ne, skrivali vi glavu u pijesak ili dizali nos u oblake, pravili se fini i bolji od drugih, ma koliko tvrdili da nitko od njih nije dovoljno dobar, da su svi isti, ali, opet, netko će upravljati vašim novcem.
Dakle, da krenemo i s druge strane, na izborima se ne određuje tko će biti Otac Nacije, Simbol Svih Građana. Ne odlučuje se tko će biti taj iza koga će svi građani moći stati i reći "On, To Smo Svi Mi". Ne odlučuje se u koga ćemo projicirati naše ideale, stremljenja, sliku svijeta. Ne bira se Papa, hodža ili sveopći poglavar, ne bira se hoćete li u raj i pakao nego se, jednostavno, bira kako ćete živjeti u sljedećih pet do deset godina: dobro, loše, malo gore, puno gore ili nikako. Pa ako vam je baš svejedno hoćete li svakog dana imati točno koliko je potrebno za kruh, mlijeko i račune i ništa više ili nećete imati ni to pa ćete prekapati po kontejnerima, onda, zbilja, ne morate izlaziti na izbore.
Zapravo, objašnjenje ovakve Glasačke Pravednosti u Hrvata nalazi se u jednoj elementarnoj ljudskoj osobini: straha od pogreške. Oni koji uporno ponavljaju da su "svi loši" i da se "nema za koga glasati" se jednostavno - boje. Da, uvijek bi se moglo naći nekoga od stotinjak stranaka, strančica i lista koja će nam odgovarati, ali što ako se dogodi da ta savršena, ta idealna lista za koju smo zaključili da upravo briljantno progovara našim unutarnjim glasom, na kraju dobije 0,42 posto glasova? Pa, u toj situaciji sigurno ne želimo da se dozna da smo glasali za totalne pušioničare. Pa što će susjedi reći?
Ima tu jedna još gora mogućnost: što ako ispadne da su i ti manjinski, marginalni idealisti zapravo isti ili još gori manipulatori, komunisti, fašisti, lopovi, neznalice, amateri ili što već, od onih većinskih koji su vam zgadili cijeli taj sustav i na kraju ispade da ste se - o, užasa! - zajebali!? Kako ćete živjeti sa samim sobom? Tog Odlučnog Dana, tog Subonosnog Trenutka, kad ste morali sabrati svu svoju savjest, razum i mudrost, pretočiti sve svoje ljudske i neljudske vrline u jednu odluku kako biste zaokružili taj apsolutno jedan jedini broj na listiću koji nešto vrijedi, taj ekstrakt božanskosti i apsolutne čistoće, tu jednu i jedinu priliku da učinite nešto bitno, vi ste pogriješili? O, strahote! O sramote! Najbolje je da porazbijate sva ogledala u kući i sljedeće četiri godine izlazite na ulicu sa škaniclom na glavi kako vaši sugrađani ne bi morali gledati vašu moralnu nakaznost!
I, naravno, tu i onaj treći, pogubni element, a to je: ako baš nitko ne valja, hej, zašto ne sakupiti petnaest prijatelja, sastaviti listu i sâm se kandidirati za Sabor? Naravno, znate zašto: zato jer je okolina puna nerazumijevanja, prijatelji će vam se smijati, susjedi vas ogovarati i do kraja života ćete biti obilježeni kao jedan od onih redikula koji imaju svojih pet minuta u kasnovečernjem ustavom garantiranom terminu zajedno s Hrvatskom strankom naravnog zakona, Hrvatskom rasplodnom strankom (HRAST) ili sličnima. I sami ste svjesni da ćete na kraju gadno popušiti, a činjenica koje se najviše grozite je da ćete dobiti troznamenkasti broj glasova što će značiti da čak ni svi vaši prijatelji nisu glasali za vas. I zbog svega toga treba podići galamu protiv sustava, protiv "partitokracije", protiv tko zna čega, zato jer vi ne možete dobiti ono što želite.
No, to je valjda hrvatska tradicija. Nakon tisućjleća tuđih vladara ljudi su navikli gunđati kako ništa ne valja i kako itko nije dobar, a sad, kad im je netko dao bar djelić suvereniteta, ni dvadeset godina nije bilo dovoljno da iz guzice u glavu dođe što to zapravo znači. Pa zato nastavljaju gunđati i mrmljati. Pa dobro. Ono što ja znam je da ću nakon izbora svakoga tko bude gunđao pitati za koga je glasao. Ako je glasao za HDZ, hvala, doviđenja, evo ti banana. Ako nije glasao, hvala, doviđenja, ti nemaš pravo kritizirati. A ako je glasao za SDP i razočarao se, onda možemo zajedno napraviti štand i podići šatore na Markovom trgu kako bi se bagra što prije iselila iz Banskih dvora i napravila mjesta novima.
Jer ako ne valjaju, jedini što se može je mijenjati ih na izborima. Ako ne valjaju ni novi, mijenjati i njih pa će jednom valjda doći netko normalan. Ako nitko normalan ne dolazi, onda ih mijenjati brže i brže, dok m se ne zavrti u glavi od prolaska kroz vrata. A ako vam se ne vadi giljotina iz podruma, onda je ipak jedini način za to da izađete na izbore.
nedjelja, 27.11.2011.
Poster godine!
četvrtak, 17.11.2011.
Vukovarski J'accuse
"Ovo je optužnica kojom optužujem Sabor Republike Hrvatske za sudjelovanje Hrvata u najvećem zločinu u povijesti nad hrvatskim narodom. Za sudjelovanje u odluci da se žrtvuje deset tisuća života Hrvata iz Vukovara. Optužujem vas, gospodo, što ste dopustili da gladuju dok ste vi bili siti, za to što je vama bilo toplo, a njima hladno. Dok ste vi tažili žeđ pićem po vlastitom izboru u željenim količinama, njih ste osudili na jušnu žlicu vode dnevno. Gospodo sabornici, vaše dane ste provodili u svojim luksuznim domovima i impozantnim uredima, a Vukovarcima ste dodijelili blatne i tamne podrume. Za vaše noći odabrali ste tople i meke pokrivače, njima ste prepustili mokre i smrdljive deke. Zar zaista mislite da su za to svi ovi ljudi dali svoj glas? Zašto ste naše bebe i našu djecu osudili na krastavost? Da li su sve infekcije svijeta rezervirane za djecu Vukovara? Optužujem vas, gospodo zastupnici, za sve njihove boli, za sav prah kojim su ispunjene dječje oči, za svaki prigušeni krik, za sve suze isplakane i neisplakane. Optužujem vas, gospodo sabornici, za svaku naživo odrezanu herojsku ruku, nogu, za svaku naživo obrađenu ranu i izvedenu operaciju. Optužujem vas za sve boli gladnih i žednih ranjenika, za sav očaj i umor naših liječnika i ostalog medicinskog osoblja. Optužujem vas za sve smrti koje su nastupile zbog nedostatka krvne plazme i adekvatnih lijekova. Optužujem vas za sav očaj borca kada je shvatio da više nema čime napuniti svoje oružje. Optužujem vas, gospodo sabornici, za trenutak iznenađenja kada su Vukovaru stigli nepobitni materijalni dokazi da Republika Hrvatska raspolaže ljudstvom i svim sredstvima potrebnim za proboj puta te obranu Vukovara, ali ista ne želi da budu upotrebljena, odnosno dostavljena zapovjedništvu operativne grupe Vukovar-Vinkovci-Županja, a koje je zapovjedništvo zahtijevalo za izvršenje zadatka koji je postavljen pred njih. Optužujem vas, gospodo, za svu bol trenutka u kojem je Vukovar shvatio da između vas, hrvatskog Sabora, hrvatske vlade, Predsjednika Republike Hrvatske i četnika nema nikakve razlike. Optužujem vas, gospodo, za svu sramotu koju ste nanijeli hrvatskom narodu zastupajući ga. Hrvatski narod nije vas za ovo ovlastio i zato vas optužujem za izdaju. Optužujem vas, gospodo, zato što ste stajali ispod svetinje hrvatskog naroda, ispod hrvatske trobojnice, a izdajnici si to nikada ne smiju dopustiti. Okaljali ste nam zastavu i zato vas optužujem. Za to što ste svojim zločinačkim ustima pjevali našu lijepu himnu koju su pjevali heroji Trpinjske ceste, heroji Lušca, heroji Mitnice, Sajmišta, Borova Naselja, heroji Bogdanovaca. Heroji Vukovara pjevali su je dok su branili Vukovar, u tijeku borbe, kad su sahranjivali raskomadane ostatke svojih prijatelja. Pjevali su je dok su umirali. Optužujem vas, gospodo, što si uzimate i to pravo. Nedopustivo je da vi, pod čijim blagoslovom Vukovar umire, pjevate pjesmu ljudi koje ste osudili na mučeničku smrt. Optužujem vas za sudjelovanje u masakru nad stanovnicima i braniteljima Vukovara. Optužujem vas, gospodo, za smrt Vukovara. Materijalni dokazi vaše nesumnjive krivice bit će dani na uvid hrvatskom narodu i cijeloj svjetskoj javnosti. Ne zavaravajte se da ćete vi doći prije do njih. Ne možete, garantiramo. Također garantiramo da ćete u budućnost ući i ostati u povijesti kao izdajnici i zločinci i da ćete do kraja svog života lijegati i ustajati sa sjećanjem na Vukovar.
U potpisu: Vukovar."
Siniša Glavašević, radio Vukovar, 18. studenog 1991. godine
utorak, 08.11.2011.
Govor ulice - jedini kojeg valja slušati
U bespućima internetske zbiljnosti i kilometarskim raspravama o predstojećih izbora, jedan komentar izvučen iz samo jedne od njih sa samo jednog od sajtova na kojima se vodi vrijedi istaknuti i sačuvati za budućnost:
utorak, 01.11.2011.
Došla Jaca na vratanca
Da budemo iskreni, ovakav naslov možda i nije potpuno korektan. Naravno, ne zato što bi neke aktere aktualnog hrvatskog društveno-političkog trenutka trebalo štedjeti - jer jedino pitanje je koga bi od njih trebalo politički raščerečiti, koga poslati u zatvor zbog kriminala, koga zbog ratnih zločina, a koga samo uvaljati u katran i perje i objesiti za noge na Trgu Svih Hrvata zbog kontinuiranog laganja i manipuliranja - nego zato jer se ovako postavlja naglasak na pogrešne dijelove kriminalističke trakavice koja se naziva HDZ tako da njezini pravi korijeni možda ostaju skriveni ili bar nedovoljno vidljivi.
Naime, nekom kratkovidnijemu te slabijeg pamćenja i analitičkih sposobnosti možda izgleda da je ovo prilično jadan kraj za pokret koji je drmao Hrvatskom duga, preduga dva desetljeća, uključujući i tri i pol godine dok nije bila na vlasti. (Nećemo sada i ovdje o mogućoj reinkarnaciji (nekromantiji) HDZ-a za godinu-dvije, kad koalicija propusti ispuniti neka obećanja i kad široke mase počnu postavljati neugodna pitanja.) Izdan i napušten od svih, uključujući i glasača koji su mu od samog početka davali povjerenje, HDZ zapravo plaća kaznu za iznevjerena očekivanja jadnih budala koje su vjerovale u sve što im se prodavalo dvadeset godina, a koje ovo što se sada događa shvaćaju kao neispunjenje ciljeva koji su se proklamirali još od '89. Jer zaista, mnogo je onih koji su još uvijek u duši HDZ-ovci, ali im se "ne sviđa što se sa strankom dogodilo u proteklih 5-10 godina". Nisu se oni borili za ovakav HDZ. Nisu se oni borili za ovakvu Hrvatsku. Nije njima do pljačke i privatnih interesa pojedinaca, njima je do Hrvatske, jedinstvene i ponosne, zbog koje su se i učlanjivali u taj pokret
Što je, naravno, najveća glupost koju čovjek može izgovoriti i čuti. Jer prava je istina da današnji HDZ, u odnosu na onaj koji je nastajao u jarunskoj baraci ili gdje se već dogodio taj blud protiv poštenja i pameti, nije devijacija, zastranjenje ili izdaja, nego prirodni razvoj stvari, normalni razvojni stadij, logična posljedica, cilj kojemu je bilo usmjereno cjelokupno djelovanje. Nije ovdje riječ o demokratskoj domoljubnoj skupini koja je nastala i organizirala se radi boljitka cijelog hrvatskog društva, a onda su "neki prigrabili uzde i sve iskoristili u svoje osobne svrhe", nego upravo u konceptu feudalne kontrole i objedinjavanja moći u rukama pojedinaca. Posljedica je, naravno, bila "privatizacija" (hrvatski: Pljačka Stoljeća), bujanje korupcije u svom segmentima društva, ratno profiterstvo, pranje novca i razne druge vesele aktivnosti kojima su se Pokretaši, od Tuđmana, preko Šuška i Pašalića i dobrog dijela hrvatskih general-heroja pa sve do današnjih Remetinečkih mališana, bavili hrpimice, ne zato jer su htjeli mimo sustava nagrabiti sve što se nagrabiti dalo, nego zato jer je taj grabež bio sustav. Takvim ga je napravio Otac Domovine, ideološki krenuvši od svog koncepta "dvjesto obitelji", a praktično oslanjajući se i potpomažući mafiju koja se, po planu i programu, a ne mimo njega, uspjela uvući u sve pore društva; od pravosuđa, preko državne uprave pa sve do, vjerovali ili ne, i obrazovanja.
Dakle, ako je i bilo ikakve izdaje "domoljubnih ideala", do nje je došlo samo u glavama naivaca koji u startu nisu shvatili zašto je stvoren taj i takav HDZ, čijim novcem je došao na vlast i čijom se naivnošću, neznanjem i nezainteresiranošću na njoj održavao. Ono što takvima danas izgleda kao propast, svima ostalima, koji su od početka znali o čemu se tu, zapravo, radi, spektakularno čerečenje ove stranke samo je dokaz one stare da na svijetu ipak ima pravde, da svaka mica dođe na kolica, a svaka maca na vratanca.
Da je "stranka opasnih namjera" to bila od svog samog početka, samo što su neki bili previše slijepi - ili im nije bilo u interesu - da to vide.
I, iako je možda Jadranka Kosor u svemu tome najmanje kriva, ne treba ni nju ni "poštene hadezeovce" - što god to bilo, kažu da postoje Jeti i Djed Mraz, pa hajdemo onda i ovima dati šansu - nimalo žaliti. Jer, budimo pošteni, vrlo je zanimljivo da se ovakva spektakularna akcija hrvatskog pravosuđa događa baš pred izbore. No, za razliku od teoretičara zavjere koji će odmah početi tražiti kome je u interesu da se HDZ ovako spektakularno raščereči baš sada, puna istina je vjerojatno bliže činjenici da se to radi sada zato jer se prije - nije moglo! U sustavu u kojemu su HDZ i prijatelji čvrsto držali sve uzde u rukama, vjerojatno su godinama hrvatske verzije Corrada Cattanija gubile živce, posao i glave u borbi protiv krakova La Piovre, možda i znajući da se ovakva zvijer može ubiti jedino odlučnim udarcem u glavu, ali nemajući načina - moći, podrške, odlučnosti - da to učine u danom trenutku. Međutim, eto, međunarodna ekonomska kriza je dala i jedan pozitivan rezultat: toliko je omrznula HDZ u narodu da je, u trenutku kad je postalo jasno da će ta stranka pasti, to bio signal za opći juriš i naplatu svih računa. Sve što se gomilalo desetljećima sada je počelo izlaziti na površinu. Račun napokon dolazi na pravu adresu, a dvadeset godina sustavne i strateške pljačke vjerojatno nikad neće biti adekvatno naplaćeno, ali barem će sve skupa napokon pomoći da se razobliči jedan zaista predugotrajan mit o državotvornosti i domoljublju ljudi kojima je jedina namjera koju su ikad imali bila da napune svoje džepove na račun drugih.
subota, 22.10.2011.
Postavljen kamen temeljac za novi blok u Remetincu
S obzirom na nužno povećanje kapaciteta, građani su odlučili u vlastitom aranžmanu otvoriti radove na proširenju zatvora u Remetincu. U petak, 22.listopada u 17:30 svečano je položen kamen temeljac za novo zatvorsko krilo H, blok D, odjel Z. Iako se očekivalo, premijerka Jadranka Kosor nije iskočila iz paštete kako bi svečano otvorila i ove radove. Prenosimo samo priopćenje vrijednih radnika i nadamo se da ovo neće ostati samo još jedna prigodna predizborna svečanost te da ovaj kamen neće biti zaboravljen s dolaskom nove vlasti:
utorak, 18.10.2011.
Nije još šezdesetosma, ali je bar dveiljadejedanaesta
Jeste li bili u subotu? Ja nisam zbog nekih ranije isplaniranih stvari. No, sada namjeravam doći. A o tome kako, zašto, poradi čega i čemu, od jedne od sudionica. Ime, adresa i još neki detalji poznati redakciji. Zaboravio sam je pitati kako želi da je potpišem - i želi li uopće - pa ću ostaviti bez potpisa, pa nek' se javi ako treba nešto promijeniti.
Ja sam jedna od vas, bila sam i proljetos, djelomično i prošlog ljeta i proljeća. Gledam malo reakcije, kao što sam ih gledala u prethodnim prosvjedima, i, s oproštenjem - ja vidim samo napredak.
Prošle godine, u situaciji Varšavska te u situaciji Filozofski, prigovori "javnosti" i prigovori s kauča su išli u smjeru "ne idem na prosvjede jer su ograničeni samo na to što hipsteri/vječni studenti žele, to narod ne razumije, narod je kruha gladan, šta ih briga za školarine/garaže u Centru, samo se zajebavaju i rade performanse, neradnici, kad idu na posao-u školu".
I jedan i drugi prosvjed u kontinuitetu su ipak:
a. Privukli pažnju
b. Privikli ljude na ulične reakcije kad dođe do nepravde koja se dotiče cijele grupe građana
c. Stvorili bazu ljudi spremnih priključiti se sljedećem krugu prosvjedovanja i/ili aktivizma
d. Podučili solidarnosti i načinima privlačenja pažnje (duhovitost kod istupa, srčanost), pravila prijave prosvjeda, tehnikalije i slično - neprocjenjivo za sljedeći krug
Nadalje, dolazi zimsko-proljetni prosvjed za rušenje vlade. Prigovori su bili "pa izbori će ionako biti, ova gamad je prejaka, ništa se neće promijeniti, previše Ne u EU zastava, previše studentskih zastava, previše hrvatskih zastava, previše smiješnih transparenata, previše nedovoljno smiješnih transparenata, previše ljevičara, previše desničara, uzalud se šetate, treba stat negdje, previše stojite, treba šetat po gradu...." Osnovne zamjerke kojih se sjećam s ulice, foruma, zidova i birtija su bile "fali vođa", ili "glup vam je vođa" ako se radilo o Pernaru, te "nedostatak artikuliranosti". Iz moje perspektive, sve te zamjerke stoje, ali su nebitne. Zašto? Zato što je riječ o građanskom pokretu u kojem, jebote, građani različito razmišljaju, i imaju pravo reći kako razmišljaju. Ako im smeta Pernar, ako hoće bit lijevo ili desno, ako žele karizmatičnog vođu - pa, meni je to ok. Cilj je bitan, i jedini dio prigovora s kojim se ne slažem jest da ono što se traži nije bilo artikulirano. Bilo je i više nego artikulirano - dolje HDZ, dolje njihovi sateliti, osobna odgovornost svakog pojedinca iz zločinačke organizacije, van s njima, i samim tim van sa spregom love i politike. Ne, nije upalilo jer oni imaju đon-obraz, jer su se indijanci radije svađali jer su umorni, bezvoljni i predugo pod čizmom idiota. Ali, zimsko proljetni prosvjedi jesu:
a. Izvukli tisuće ljudi na cestu i IMENOVALI zlo koje guši Hrvatsku
b. Postigli da izbori IPAK budu prije krajnjeg ustavnog roka
c. Uzdrmali Andriju i Šeksa do temelja
d. Po prvi put jasno, s ulice, i ispod prozora tuđega stana, onoj gaduri rekli da krađa stana nije opravdana, čak ni kad si šefica HDZ-a
e. Usvojili pouku iz prethodnog kruga - prosvjedi izvan radnog vremena, kad mogu i zaposleni i nezaposleni
f. Usvojili drugu pouku iz prethodnog kruga - više ili manje spontano uključili puno veći broj građana na način koji je bio prihvatljiv većini, a da ne bude pasivan - šetnjom i parolama
g. Povezali različite skupine građana kojima je u interesu da se stvari promijene
h. Postigli razlikovanje budala koji se nazivaju vođama (Pernar, Sačić, Golubić i slični) od građana kojima je jednostavno pun kufer u javnosti, premda ne preširokoj
i. Osvijestili dio stanovnika Hrvatske o njihovim pravima, i o tom da nam ne mora biti baš tako kako čujemo na potkupljenom medijskom servisu HDZ-a koji sami plaćamo da nam laže
j. Povezali Hrvatsku sa svjetskim trendovima, ili, da budem točnija, s jednim od rijetkih svjetskih trendova koji nije potpuno malouman, što je rezultiralo 15.O prosvjedom
I naposlijetku, taj Democracia Real Ya / Occupy sve ikad / 15.O - prvi od medija koliko-toliko popraćen prosvjed na kojem se opet pokazao rezultat povezivanja ljudi iz prethodnih krugova, i to brojkom prosvjednika koja je, barem meni, bila doista iznenađujuća za "prvi u nizu".
I onda silan problem - nakon službenog završetka prijavljenoga prosvjeda su studenti "preuzeli" prosvjed?!?!!?!
Ma nemojte me zajebavat! Zbilja? Nemojte! Po prvi put je na prosvjedu razglas (slab, ali bar je tu), po prvi put postoje isplanirani govornici koji ne pripadaju niti jednoj struji, a ipak govore (po mom mišljenju predugo i predosadno, al bože moj, valjda će sljedeći put biti kraći :D ), i po prvi put svaki građanin na tom trgu ima priliku reći ono što ga mori.
Je, nespretno organizirano, i razglas na podu, pa se od sredine do kraja skupa niš pod milim bogom ne čuje, ali ljudi su izlazili i GOVORILI. Dio hrvatskog folklora je da se u nas prvi mikrofona hvataju "vjera, bog i domovina" type of guys, pa je i njih bilo, ali od svih govornika ondje, njegovateljica je bila apsolutni hit - jednostavna, iskrena, stalo joj je do posla i do njenih pacijenata, i moli jastuke i plahte za njih. Koliko jasnije i artikuliranije treba biti?!
Ne zajebavajte, s početkom plenuma ste otišli u birtiju kukat kako razglas ne valja, i kako NeuEU ne valja, i kako su studenti zli, i promašili valjda najbolji dio aktivizma u posljednje dvije godine - njegovateljicu, s prosječno jadnom plaćom, kojoj je više stalo do njenih pacijenata nego do te iste prosječno jadne plaće, i ima muda uzeti mikrofon i reći JAVNO što joj smeta!
Ako vam nešto smeta, ako mislite da možete bolje, ako mislite da netko nije spomenuo vaš problem - na istom tom plenumu imate prilike nešto reći sljedeće subote. Ako se bojite mikrofona, ako se bojite otkaza ili nečeg trećeg, slobodno mi se javite - ja ću to pročitat s vašeg papirića, ili ću to izgovorit na pamet u vaše ime.
To je ta direktna demokracija s transparenta o kojoj Građanska akcija toliko cvili. Mislim da studenti nisu toliko blesavi da misle da ovim prosvjedom mogu urušiti parlamentarni sustav u Hrvatskoj, i to odjednom. No way. Ali ono što mogu jest pružiti vam priliku da kažete što vas muči i što predlažete da se napravi po tom pitanju, a i to je direktna demokracija.
Direktna demokracija je i referendum. Koliko ono godina nismo imali referendum?! Staniću, sudjelovala sam, najaktivnije što sam mogla, u sindikalnoj kampanji za direktnu demokraciju koju su sami sindikati pokrenuli, a sad cendraš kako je direktna demokracija bezveze - molim te, sredi se malo i prestani se durit ko malo dijete, uzmi mikrofon i RECI SVOJ PRIJEDLOG. Imaš glas, imaš stas, imaš stav - povedi ljude, jebote! Mikrofon ti je tamo, a ja ću prva za tobom!
Direktna demokracija nije isključivo sjedenje na trgovima - direktna demokracija je mogućnost svakog pojedinca da se na različite načine izrazi i potraži rješenje svog problema u zajednici. To nije samo beskrajno plenumiranje, uopće NE MORA uključivati plenum - može biti referendum, može biti javna anketa, može biti obveza zastupnika da u saboru pročitaju svaki službeno zaprimljen zahtjev građana iz svoje izborne jedinice, može biti mogućnost prijave uskoku od strane bilo kojeg građanina sa znakom prioriteta ukoliko je ugroženo javno dobro.... Može biti milijarda stvari.
Zar ne bismo, za promjenu, malo bili ZA nešto, a ne PROTIV svega? Ajd, samo jedan jedini put, lijepo molim.
Recimo, ovaj put bismo mogli biti ZA sustavno zatiranje HDZ-a na svaki legalno dostupan način u Republici Hrvatskoj, jer u RH je HDZ ona zločinačka organizacija čiji gotovo svaki član ima korupcijskog, nepotističkog i kaznenog putra na glavi. Sve što nam treba je skidanje pritiska sa sudstva i neovisno suđenje SVIM HDZ-ovim članovima za koje postoji i trunka dokaza da su sudjelovali u kažnjivim aktivnostima. Ovaj put bismo mogli biti ZA čišćenje zemlje od HDZ-a jer on predstavlja onu spregu novca i politike protiv koje polako ustaje cijeli svijet. Borba protiv neoliberalnog kapitalizma jest borba protiv ovog što se događa ovdje - politika ima lovu, lova kroji zakone koji pogoduju onima koji imaju lovu, a u Hrvatskoj se ZNA tko ima lovu.
Ima nešto nejasno u ovom konceptu?
Nemam nikakav prikladan pozdrav, i nakon tri kruga pokušaja, sve mi se čini da će na kraju i pozdravi biti sporni, pa odo bez pozdrava, samo s uputom da dođete u subotu sa svojim zahtjevima i da ih KAŽETE. Ako tražite razlike, naći ćete razlike, ako tražite sličnosti, naći ćete sličnosti.
ponedjeljak, 17.10.2011.
Policija upala u dvorište jednom od redara sa subotnjeg prosvjeda i uhapsila ga
Ako netko nije primijetio, policajci su:
- odbili reći zašto su uopće došli
- odbili pokazati ikakav nalog
- odbili pokazati značku
- upali čovjeku u dvorište i uhapsili ga
nedjelja, 16.10.2011.
Izvještaji s fronta
Tko ne piše, prepiše (opet).
Kako to izgleda na Trulom Zapadu i hoće li Amerika i Engleska ipak postati zemlja proleterska, dok Hrvati ponovo otkrivaju čari feudalizma?
Evo malo čitabe:
Why the Elites Are in Trouble
(neka vas naslov ne zavara, ovo je više reportaža nego esej, samo se treba probiti kroz prvih nekoliko paragrafa pamfleta)
People's Microphone
(ili "Kako staviti inventivnost u službu društvenih promjena")
srijeda, 14.09.2011.
U vrlo krupnom planu
Ponedjeljak je prošao, kao i mojih pet minuta slave po Andyju Warholu. Tko nije gledao, stvar je percepcije i preferenci treba li mu biti žao ili ne, a ako ipak jest, internet se potrudio da za one koji su sjedili na ušima osigura popravni rok. Tako svih 250 MB emisije "U krupnom planu" koja je 12. rujna 2011. govorila nešto malo o nastupajućoj školskoj godini, a puno više o obrazovanju u Hrvatskoj općenito, možete skinuti ako kliknete na ovaj link:
http://video.hrt.hr/1409/krupniplan1209.flv
A sada je vrijeme za debriefing.
U proteklih nešto manje od 48 sati mnogi su komentirali emisiju, a najviše negativnih komentara, logično, odapeto je u smjeru ministra Radovana Fuchsa. Tako se po mailing listama, forumima, ali i u nekim susretima uživo, moglo čuti da je bio "bezobrazan", "ispod svake kritike", "govorio je posprdno, što si jedan ministar ne bi smio dozvoliti". Dalje, neki misle da je "govorio visoka i posprdno jer nije imao argumente za odgovoriti, i pri tome ispao nepristojan i jadan" te da se "nije pripremio za emisiju, što govori o tome koliko ima poštvanja za obrazovanje" (što je, doduše, djelomično točno jer zaista jest donio podatke o "hiperodlikašima"; o njegovoj interpretaciji tih podataka drugom prilikom). Netko je rekao i da bi u demokratskoj zemlji, nakon ovakve emisije, ministar koji drži do sebe morao dati ostavku.
(Digresija: na meti komentara našli su se i svi ostali sudionici emisije, neki više, neki manje, neki u pozitivnijem, a neki u negativnijem svjetlu; u vremenu koje dolazi svatko za sebe će razmišljati o počinjenim pogreškama - možda i previše - i neki će na njima nešto naučiti. Međutim, ovo nije tekst o tome. Isto tako, prenio sam sažetak komentara na istup ministra Fuchsa. Ukoliko netko misli da je sažetak jednostran, to je zato jer su sve ocjene do kojih sam došao bile jednostrane. Da sam naišao i na jednu pozitivnu ocjenu, budite uvjereni da bih je prenio, ako ništa drugo, kao kuriozitet; mišljenjima i zaključcima je dozvoljeno manipulirati; činjenicama ne. Ukoliko mi je pošaljete i navedete provjerljiv izvor, stavit ću je ovdje. Kraj digresije.)
Sudeći po svim ovim komentarima ispada da je dr. Fuchs sam sebi iskopao političku raku, izvršio političko samoubojstvo, da je najneomiljeniji čovjek u zemlji odmah nakon, a možda i uz bok premijerki. Evo, da su danas izbori, on i njegova stranka ne samo da ne bi osvojili glasove, nego bi dobili negativne glasove.
Naravno, stvarnost je nešto drugačija.
Ukratko, da, ministar je bio vrlo zločest diskutant. Izbjegao je više-manje sve odgovore (zar je itko očekivao drugačije?), a one koje je dao je umotao u svoju verziju istine. I da u informativnim TV emisijama postoje prevoditelji koji odmah na ekran stavljaju titlove koji običnom puku prevode što je određeni političar zapravo rekao, situacija bi bila slična onoj sceni kad Murphy Brown negoduje zbog prijevoda filmova Ingmara Bergmana: "Najviše me živcira kad lik kaže (slijedi otprilike minuta nerazumljivog grgljanja kao imitacija švedskog), a nakon toga se na titlu pojavi prijevod: 'Da'." Isto tako bi bilo korisno i oku ugodno da je, kad je na moje pitanje "Što se misli napraviti kako bi u prosvjetu dolazili inventivni i konstruktivni ljudi, a ne da odlaze u druge sektore jer su tamo bolji uvjeti rada i plaća?" ministar Fuchs odgovorio s otprilike minutom nerazumljivog grgljanja kao imitacijom odgovora, netko stavio titl koji bi narodu preveo da taj odgovor znači: "Ništa."
Međutim, televizijska tehnologija još uvijek nije uznapredovala do te razine, svaki gledatelj je osuđen na korištenje vlastitih mentalnih sposobnosti, a tipičnom glasaču iz Hrvatske, zemlje gdje je patrijarhat čvrsto ukorijenjen u mentalni sklop, prizor starog muškog "Lisca" kako razbacuje studentice po studiju, "smije im se u lice", pritom je čak i "bezobrazan" i "ne dozvoljava im da govore", može samo imponirati tipičnom hrvatskom mačo-tipu, a i skrušenoj ženi koja je navikla da muškarac ima zadnju riječ u kući. Jednostavno, takav je poredak stvari: Fuchsov maestralni slalom oko pripremljenih pitanja nekom će intelektualcu (hrvatski: osobi sa završenom srednjom školom) značiti ministrovo političko samoubojstvo. Tipičnom HDZ-ovom glasaču to će biti samo povod za uživanje "kak' ih deda vesla!" Spuštanje s visoka kako studentice ne mogu razumjeti Kurikulum "jer su ga pisali stručnjaci", bogobojazni će Hrvat prihvatiti bez trunka sumnje, a činjenicu da nastavnici "imaju 7000 kuna bruto plaće, ne, ne znam koliko je to neto, a nedavno su dobili i povećanje" će popratiti s "vidi bagru jednu neradničku, a još se bune". I Fuchs to zna i zato i nije došao nepripremljen u emisiju. Istina, nije pripremio bogznakakve brojčane podatke (osim toga da "samo 34 posto učenika ima prosjek pet-nula, pa u čemu je problem?"), ali se zato naoružao samouvjerenim političarskim osmjehom, autoritetom koji se poštuje, a ne propitkuje, premazao još jednim slojem masti kako bi se lakše izmigoljio kad ga se stisne i, u očima mnogih, vjerojatno pokupio još bodova.
Da, mogu se profesori i intelektualci žestiti koliko god hoće. Zna se tko je HDZ-ova biračka baza i kome se ministar zapravo obraća. Svoj posao je odradio vrhunski.
ponedjeljak, 12.09.2011.
Ministar (ipak) ima kome da piše
Ne znam što je gore, kad netko tko bi trebao biti sposoban pokaže da nije ili kad pokaže da je sposoban, ali tu sposobnost koristi u pogrešnom smjeru.
Ili, malo manje u rukavicama, da se pozovem na onaj enciklopedijski "vic" (znamo zašto navodnici, ne?), ne znam koji mi je HDZ-ovac draži (ili, točnije, koji mi je manje nedrag): onaj koji nije pametan ili onaj koji nije pošten.
Drugim riječima, ne znam bih li trebao biti sretniji nakon što sam jučer doznao da Ministar možda ipak ima kome da piše. Naime, jedna od tvrdnji koje sam iznio u prethodnom tekstu nije potpuno istinita, a to je da je pismo dr. Radovana Fuchsa poslano "nastavnicima koji imaju e-mail adrese u sustavu @skole.hr". Ono što je točno je da je ministar svoje pismo poslao svima koji imaju adrese u sustavu @skole.hr. Dakle i učenicima. Da, čak i dječici. Desetogodišnjacima, devetogodišnjacima, svima koji su dovoljno stari da bi znali što je to e-mail i u školi odradili tu formalnost spajanja na internet preko jeftinijeg CARNeta.
Sad, možda bi se moglo raspravljati o tome koliko je legalno nabacivati se političkom propagandom po maloljetnicima. To me malo podsjeća i na totalitarne sustave gdje je režim preskakao roditelje i djecu vukao direktno u svoja njedra (što mu, doduše, s obzirom na neke roditelje, i nije uvijek bilo za zamjeriti, ali sad ne govorimo o tome), ali zaista ne treba jedno pismo povezivati s hitlerjugendaškim instrukcijama da se prokaže roditelje ako se misli da rade protiv Države. Bez obzira na divergentne asocijacije koje se čovjeku stvaraju u glavi. Ne, ono na što se ovdje treba osvrnuti je da je ovim pismom ipak napravljen dobar propagandni potez. Dovoljno je samo zamisliti iznenađeni povik: "Mama! Tata! Dobio sam pismo od ministra!" I onda se cijela obitelj sjati oko kompjutera i s divljenjem i dubokim ponosom, dok im sobu ispunjava svjetlost božanskog prosvjetljenja, čitaju retke koje je baš njihovom djetetu poslao Vrhovnik obrazovnog sustava u Hrvata. Šef svih nastavnika i ravnatelja! Prvi Među Učiteljima! Überprofessor!
Naravno, dobar dio populacije će reagirati slično kao i nastavnici (vidi prethodni tekst) i vjerojatno pljunuti na pod pri samom pogledu na ovakvo bezočno manipuliranje, čak i ako nisu kao nastavnici u detalje upućeni u perverzije sustava vođenog od strane našeg pismopisca. Međutim, za razliku od nastavničke kaste, učeničko-roditeljska populacija u sebi ipak ima nezanemariv postotak običnih, "narodskih" ljudi koji ne razmišljaju previše kritički i koji su zapravo prilično dobro naciljana skupina za ovakve vidove jeftine propagande.
Netko bi se sada zakačio na istu stvar kao i kod Kosoričinih kamena temeljaca, a to je da se državna služba koristi za privatnu politiku promociju. Ovdje je iskorišten državni sustav - živjela tehnologija, evo, sada smo napokon u praksi vidjeli malu najavu što znači živjeti u sustavu Velikog Brata koji ima direktan pristup svim podanicima - ali glede toga više ni ne treba trošiti riječi jer tko je shvatio, shvatio je već odavno, a tko nije, ne vrijedi mu više ni crtati. Jednostavno, dvije činjenice. Prva, ovo je Hrvatska. Drugo, ovo je HDZ. Pametnome dosta. I previše.
Dakle, kao zaključak, zahvaljujući tome što i desetogodišnjaci imaju e-mail, pokazalo se da ministar ipak ima kome da piše. Makar predizborne pamflete. Evo, nakon godina mandata, napokon smo doznali u čemu je dobar.
petak, 09.09.2011.
Ministar nema kom' da piše
Kao što se svakodnevno možemo osvjedočiti na malim ekranima, predizborna kampana je počela, a na tragikomičan, potpuno promašen i tužno neefikasan način pridružio joj se i ministar obrazovanja Radovan Fuchs. Naime, u ponedjeljak, prvog dana školske godine, na e-mail adrese svih nastavnika registriranih u sustavu @skole.hr stiglo je pismo gospodina Fuchsa koje je u zbornicama, na forumima i ostalim mjestima gdje se okupljaju nastavnici postalo predmet sprdnje i negodovanja. Oni manje blagoglagoljivi su samo odmahnuli rukom i nastavili sa svojim poslom i preskakanjem klipova koje im Ministarstvo proteklih godina kontinuirano baca pod noge, dok su si oni skloni komentiranju dali oduška.
Kako široko općinstvo ne bi ostalo uskraćeno za ovaj, je l' te, školski primjer jeftine politikanske i obmanjivačke demagogije, evo najprije pisma, a nakon njega će se i moja malenkost obratiti javnosti s nekoliko biranih riječi. Pažljivo biranih riječi.
zadovoljstvo mi je pozdraviti vas na početku još jedne školske godine.
Učiti i odgajati djecu velika je obveza za koju treba puno ljubavi,
žrtve i odricanja, stoga je vaš poziv jedan od najodgovornijih, ali i
najplemenitijih.
Vi djeci i mladima otvarate životne vidike, poučavate ih novim
znanjima, odgajate ih da budu uzorni građani, dobra djeca svojih
roditelja, iskreni prijatelji. Ta zadaća je svakodnevna i uvjeren sam da
ćete učiniti sve, kao uostalom i do sada, da našim učenicima škola bude
mjesto učenja i radosti.
S vama dijelimo odgovornost za sve postavljene ciljeve, jer smo
zajedno pokazali da predanošću jasnim ciljevima uspjeh neće izostati.
Uspješno smo proveli ispite državne mature i upise na visoka učilišta,
bavimo se i drugim vrednovanjima odgojno-obrazovnoga rada i
samovrjednovanjem, donijeli smo Nacionalni okvirni kurikulum koji čini
polazište za sva druga kvalitativna unaprjeđenja odgoja i obrazovanja,
riješili smo probleme s udžbenicima, poboljšali zakone, provodimo mjere
Programa gospodarskog oporavka. Odjeli su u osnovnim školama
prilagođeni pedagoškim standardima tako da nemamo nijedan odjel koji
prelazi pedagoški standard od 28 učenika.
Istinski zahvaljujem svima koji su vjerovali u promjene i zajedno s nama
prionuli njihovu ostvarenju. Zahvaljujući vama danas je hrvatski
odgojno-obrazovni sustav konkurentan, prepoznatljiv i usporediv s
najboljima. Potvrda su tome i naši učenici koji na međunarodnim
natjecanjima kontinuirano postižu visoke uspjehe i gotovu u pravilu u
Hrvatsku se vraćaju s osvojenim priznanjima i medaljama.
Pred nama su novi izazovi. Pozvani smo stalno razmišljati o budućnosti
svoje djece, a budućnost ide s vrijednostima koje nas oslobađaju
stranputica i nedoumica. Znanje, solidarnost, odgovornost i identitet na
ljestvici vrijednosti stavili smo na sam vrh. Uz vrijednosti, imamo i
jasne odgojno-obrazovne ciljeve te jasna odgojno-obrazovna načela
kako bi se sustav usklađeno razvijao.
Poštovani i dragi učitelji, nastavnici, stručni suradnici i ravnatelji,
želim vam da ustrajete u svome radu kako biste u svojim učenicima i
dalje razvijali ono najbolje u njima, a sve s ciljem da nam se Domovina
i dalje diči novim generacijama obrazovanih i čestitih ljudi.
Svima vama želim uspješnu školsku godinu
Dr. sc. Radovan Fuchs,
ministar znanosti, obrazovanja i športa
Dakle, prvi osjećaj koji se doživi nakon čitanja ovog pisma svakako je gađenje. Ovoliko ispraznih floskula i lažnih čestitki samome sebi, upakirano s ulagivanjem cijeloj klasi ljudi kojima se svakodnevno zagorčava život zaista ne može proizvesti svatko. Ruku na srce, jako je malo vjerojatno da je dr. Radovan Fuchs ovo napisao vlastoručno; postoje ljudi koji to rade, a onda se šef na to na kraju samo potpiše. To se jednostavno tako radi. Stil kojim je ovo obraćanje napisano ionako nije osoban, nego je sasvim vidljivo da je izašao iz automatizirane tvornice laži iz koje su izašli i slogani "Pokrenimo Hrvatsku" i "Hrvatska - zemlja znanja". Međutim, spomenuti je g. Fuchs blagoizvolio autorizirati ovu nakupinu besmislica, iskrivljivanja istine i bezočnog hvalisanja neispunjavanjem obećanja te ga to čini sasvim dopuštenom metom za iskaljivanje frustracija svih koji misle da je obrazovanje nešto zaista bitno, a ne, kao sustav iz kojega je izniknuo, da je samo još jedna sinekura za politički podobne kojima se treba odužiti za usluge učinjene prilikom dolaska na vlast.
Preskočimo osvrt na drsko i bezobrazno razbacivanje frazetinama o pozivu za koji "treba puno ljubavi", koji je "jedan od najodgovornijih, ali i najplemenitijih" te "uvjerenju da će nastavnici učiniti sve da škola bude mjesto učenja i radosti" (s obzirom da je Ministarstvo kao takvo učinilo sve da se škole pretvore u mjesta neučenja, kao i u mjesto frustracije i za učenike i za nastavnike). Preskočimo i najobičniju laž da "s vama dijelimo odgovornost za postavljene ciljeve", kao i opća mjesta kao što su povlačenje za "znanje, solidarnost, odgovornost i identitet". Koncentrirajmo se samo na neke konkretne tvrdnje koje se mogu konkretno i srušiti kao to što jesu: jeftini kvazipolitički pamflet - kvazipolitički jer da bi bio politički, morao bi imati i neku političku pozadinu, a ne samo ustrajno i dosljedno služenje sebi i svojim osobnim interesima.
Kao prvo, o "uspješnom provođenju državne mature" se već pisalo, a najviše da je jedini uspjeh poduhvata to da je uopće održan. No, i vlastodršci su sami sebi pljunuli u lice (što vjerojatno nisu ni primijetili s obzirom na to koliko ih već svi ostali pljuju; osim toga, da bi se nešto osjetilo, treba imati obraz koji nije debeo kao đon) jer je ovo pismo koincidiralo s potpuno iznenadnim, nenajavljenim i, najvažnije, ni jednom jedinom riječju obrazloženim davanjem otkaza 50 od ukupno 600 koordinatora državne mature u srednjim školama diljem Hrvatske. Tko nije znao, evo mu u informacija: u pedeset hrvatskih srednjih škola oko 1. rujna je stiglo pismo da ta-i-ta osoba ne može (više) biti koordinator. Bez ijedne riječi obrazloženja, bez ikakvog razumijevanja za to što su dužnosti po školama već podijeljene, satnice sastavljene i što se, ako se to već htjelo napraviti, nije baš moralo čekati početak školske godine. Dakle, ako je matura provedena uspješno, zašto je deset posto ljudi sasječeno, i to, ponovimo, bez ijedne riječi obrazloženja?
Da ne govorimo kako je ovo samo još jedan primjer hrvatske prakse da se smjenjuju ljudi za koje nije jasno u čemu je problem, dok neki drugi, za koje su često i sami nastavnici posvjedočili da nisu trebali i ne bi trebali obavljati taj posao, nisu ni dotaknuti.
No, što bi rekao Ivo Sanader, idemo dalje. U svom Pismu, ministar se hvali i donošenjem Nacionalnog okvirnog kurikuluma čiji je naziv potpuno neadekvatan s obzirom da je jedina riječ koja se tu opravdano nalazi "okvirni". Naime, niti je nacionalni, niti je kurikulum. I o tome se već pisalo (kao da iz Ministarstva itko sluša kritike), a najviše to da je riječ o nesuvisloj brljotini koju je najbolje potpuno ignorirati i da će pravi problemi nastati tek ako neki nadobudni birokrat poželi u praksi primijeniti nešto što u tom "dokumentu" piše. No, takvih, na žalost, u hrvatskoj državnoj upravi ne nedostaje.
A to da je Kurikulum "polazište za sva druga kvalitativna unaprjeđenja odgoja i obrazovanja" bi vjerojatno bilo smiješno, kad cijela priča ne bi bila toliko tragična i s toliko dalekosežnim posljedicama.
Dalje, "riješen je problem s udžbenicima", jedino što nije jasno koji točno problem i kako je točno riješen. Novi Zakon donesen je zahvaljujući lobiranju izdavača za svoje interese, a na štetu učenika, rasparceliravši posjed tako da mjerila pri izboru više ne budu kvaliteta, nego veze i vezice, kao i, kad se jednom po tim mjerilima izabere lošiji udžbenik, da se taj udžbenik ne može promijeniti sljedeće četiri godine.
Istina, u osnovnim školama nijedan odjel ne prelazi 28 učenika, s malom ogradom da je Ministarsto i taj standard, donesen u Saboru, pokušalo prekršiti zbog "krize i sistematizacije radnih mjesta", ali je onda brzo akcijom sindikata to spriječeno.
Dalje, zaista treba imati obraza i ustvrditi da je "hrvatski odgojno-obrazovni sustav konkurentan, prepoznatljiv i usporediv s najboljima". Istina, prepoznatljiv je svakako; malo tko tko je upućen u stvari bi hrvatske škole zamijenio s bilo kojim drugima u svijetu. U malo kojoj zemlji osim u Hrvatskoj učenik može zapaliti ormar i izvući se bez ikakve disciplinske mjere. U malo kojoj zemlji u svijetu će inspektor vratiti u školu učenika koji je izbačen zbog lažne dojave o bombi. U malo kojoj zemlji u svijetu će inspekcija tokom godina toliko uspješni izdresirati nastavnike da se moraju osvrtati preko ramena i jako dobro pripremiti dodatnu papirologiju - pa čak i manipulirati ocjenama - ako žele nekom učeniku zaključiti negativnu ocjenu, jer će u suprotnom iz Ministarstva docvrkutati poništenje te ocjene zato jer je u nekom obrazloženju neki zarez napisan na krivom mjestu. U malo kojoj zemlji u svijetu će zato nastavnici jednostavno pisati prolazne ocjene svakome za koga mogu naći i najmanji izgovor za prolaz jer, u suprotnom, doći će inspekcija, okrenuti školu naglavce i na kraju poništiti ocjenu. I u malo kojoj zemlji na svijetu će odlikaši s prosjekom 5.0 morati upisati neku tehničku školu zato jer otprilike trećina generacije također ima prosjek 5.0, pa kako ćemo to riješiti, hej, hajdemo u bodove ubaciti i vladanje, pa onda i razvedene roditelje, pa socijalni status, pa djecu branitelja...
Zaista, prepoznatljivost do daske!
Što se tiče uspjeha naših učenika na međunarodnim natjecanjima, kao prvo, to je oduvijek bio predmet manipulacija i pogrešnih tumačenja, a kao drugo, najtočnije bi bilo reći da su ti učenici postigli uspjeh ne zahvaljujući, nego usprkos sustavu što, doduše, njihov uspjeh čini još većim. Dobro za njih, loše za Hrvatsku, a još gore kad ti dobri učenici shvate da se ovdje znanje i rad ne isplate i da im je pametnije potražiti sreću - i kvalitetno obrazovanje - u nekoj drugoj zemlji.
I za kraj, ovo pismo je još jedan pokazatelj koliko je ekipa koja je na vlasti izgubila kompas. Naravno, ovo je predizborni pamflet. Međutim, predizborni pamflet bi trebao imati svrhu da nekome - po mogućnosti onome tko ga šalje - bar na kapaljku poveća eventualan broj glasova na izborima. Međutim, poslati ovakvu bezočnu gomilu floskula i laži nastavnicima, a u svrhu skupljanja glasova, može samo netko tko je potpuno izgubljen u vremenu i prostoru.
Naime, sva istraživanja pokazuju - a kome je za ovakav zaključak bilo potrebno istraživanje, i samom bi dobro došlo malo edukacije - da za HDZ glasaju uglavnom neobrazovani slojevi stanovništva. Netko je jednom rekao da, kad bi pravo glasa bilo ograničeno na one koje su bar maturirali, teško da bi HDZ ikad došao na vlast, a ako bi se ograničilo na one koji su diplomirali, ta stranka ne bi prešla izborni prag. I u takvoj situaciji usmjeravati stranačku propagandu na četvrtinu hrvatskog diplomiranog kadra koji, uz sve to, na svojoj koži savršeno osjeća posljedice HDZ-ove nazadne i antiobrazovne politike, moglo bi se nazvati pravim imenom ako bismo bili nepristojni, a promašenim ako bismo bili skloni eufemizmima. Isto tako, ako je netko od nastavnika i imao namjeru - treba priznati, ima svakakvih ljudi, a statistički je moguće više-manje sve - glasati za HDZ, ovo pismo može odigrati ulogu povelikog grumena soli gurnutog u otvorenu ranu koja ni sama po sebi ne prestaje peći i eventualno nekoga može odgovoriti od takvog glasanja.
No, budimo pošteni, nije baš vjerojatno da je ovo bila Fuchsova ideja. U danima kad premijerka toliko polaže kamene temeljce uzduž i poprijeko Lijepe naše da su siroti proizvođači kamenja morali pribjeći uvozu, svatko mora dati svoj obol. Pa je tako ministre dopala zadaća da pišu pisma svojoj pastvi. A kad šefica kaže da pišeš, onda pišeš, ma što ti mislio o tome. Tako je jedan vjerojatno morao napisati pismo seljacima, drugi braniteljima, treći državnim službenicima… Samo je sirotom Fuchsu dopalo obraćanje ljudima koji su nešto obrazovaniji od prosjeka pa po definiciji propagandne floskule neće baš tako lako progutati. I zato ga možda treba i žaliti, onako usamljenog i ostavljenog na vjetrometini, jer jedini on od sve HDZ-ovske bratije - nema kome da piše.
utorak, 14.06.2011.
Splitski pederi rastjerali splitske homoseksualce
Zapravo, svi već znaju što je bilo, ovo je samo izgovor da stavim sliku i da ponovim verziju one stare da je poturica gori od Turaka: latentni homoseksualci su najveći homofobi.
petak, 10.06.2011.
Destrukcija školstva dolazi na naplatu
Umjesto filozofiranja, evo dva teksta s Danas.hr:
Najlošija generacija u zadnjih šest godina!
Studenti našli krivca za to što su najgori
Što je stvarni uzrok tome ne zna se, no stručnjaci smatraju kako je svemu dodatno kumovala sama organizacija ispita državne mature.
Da uopće pristupe analizi prolaznosti na ispitima Upravu FER-a potaknula je odluka Medicinskog fakulteta koji je ove godine uz maturu ponovno uveo vlastiti razredbeni ispit, piše Jutarnji list.
"Uzeli smo četiri ispita i usporedili prolaznost. Pokazalo se da je prosječan broj položenih predmeta cijele populacije brucoša u odnosu na prošlogodišnju generaciju pao za 10,5 posto, dok je u odnosu na prvu generaciju bolonjaca taj pad još značajniji", rekao je prof. Petrinović.
Najviše ipak šokira podatak prema kojem čak 23 studenta koji su na državnoj maturi iz matematike (na višoj A razini) i fizike ostvarili više od 80 posto bodova u prvom semestru – nisu položili nijedan ispit.
Na FER-u su prvo misli da je razlog promjena strukture kandidata s obzirom na tip škole i demografsko porijeklo. No, pokazalo se da tu nije bilo problema. Omjer učenika iz Zagreba i ostalih gradova ostao je isti.
''Znate onu poslovicu 'Google makes you stupid'? E, pa čini mi se da nas je Google sve oglupavio. Mi smo vam copy-paste generacija!'', opisao je student Filozofskog fakulteta Mislav Tomljanović porazno istraživanje koje pokazalo da je Fakultet elektronike i računarstva pohađa do sada najlošija generacija studenata.
Student FER-a Goran Vladika dodaje i kako je glavni problem što studenti ne uče s razumijevanjem, nego samo 'štrebaju' napamet, dok njegov kolega Dino Medvidović za sve lošije rezultate studenata krivi kombinaciju sve težih ispita i neučenja.
''Bolonja nije skupljanje znanja nego bodova. Može netko biti genijalac, ali ako ne dođe na predavanje, neće dobiti ni ECTS bodove. Kada je o državnoj maturi riječ, ona je prelagana pa se upisuju mnogi. Kod nas je 60 posto studenata palo prvu godinu jer nisu položili Matematiku 1 i s time imamo najgori prosjek u povijesti'', rekao je mladi FER-ovac za Jutarnji list.
Ujedno dodaje kako je to je svojevrsno 'čišćenje' onih koji nisu ni trebali biti upisani nakon položene Državne mature.
srijeda, 08.06.2011.
Štafeta prošla kroz šest gradova i sela
I za kraj, pogodite gdje je ovo:
utorak, 07.06.2011.
Štafeta ide kroz Hrvatsku
vidi gore
četvrtak, 02.06.2011.
Srbija - zemlja znanja
Kolega s jedne mailing liste je naišao na pravi mali bombončić nakon čega je napisao pravi mali bombončić. Pošto se u svemu slažem, prenijet ću poruku u cijelosti (srpski: kradem i stavljam na blog), a pošto me nije ovlastio da ga zastupam u javnosti, neću mu navesti ime.
http://www.mpn.gov.rs/page.php?page=175
Knjigu od stotinu stranica i 330 zadataka izdao je "Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja" za besplatno preuzimanje. Nekoliko usporedba mi se vrzma glavom. Prije svega bit će zanimljivo usporediti njihov test male mature i našu osnovnu razinu velike mature.
- tu je 330 zadataka kao svojevrsni orijentir učiteljima i učenicima naspram naših tridesetak koji se ambiciozno naziva katalog ili tako nekako.
- zadaci su na prvi pogled raznovrsni, prirodni, zabavni i originalni koliko mogu biti
- država se pobrinula da svaki učenik i nastavnik dobije tu knjigu besplatno, a kod nas je nastupila erupcija komercijalnih izdanja koje su samo varirale šetnje oko jezera, temperature pećnice i penjanja na Sljeme do razine dosade i bljutavosti
- slike i formule zadovoljavaju standard naspram onog naeg očaja
Možda bih mogao dodati još nekoliko natuknica:
- Srbi imaju malu maturu, a Hrvati ne samo da je nemaju, nego su i ukinuli prijemne ispite za srednje škole
- u Srbiji se već neko vrijeme vodi rasprava o priznavanju statusa "službenog lica" nastavnicima što bi, eventualno, prijetnju ili fizički napad na njih stavilo u istu kategoriju s napadom na suca ili policajca
