Pax et Discordia

petak, 17.05.2013.

Možda sam ovo trebao napisati koji dan prije, ali jebga, bila gužva u domu i izvan njega, a valjda nikad nije kasno.

Za one koji ne znaju, prvi na listi Piratske stranke za Skupštinu Grada Zagreba je Domagoj Jakopović "Ribafish". Tko ne zna o kome je riječ, sad je prekasno za objašnjavati.

No, krenimo redom.

Vječna je dilema: glasati po savjesti pa da poslije ne mlatiš glavom u stol ili "pametno", da ti "ne propadne glas".

Dilema je razriješena na prošlim parlamentarnim izborima kad sam glasao pametno - za SDP - pa mi je svejedno, očito, propao glas. Propao na spektakularan način. Epski. Dostojan Shakespearea, ali zapravo puno, puno bliže Krleži.

I tako sam sada, razmišljajući o tome koga zaokružiti na zagrebačkim izborima, došao do sljedećih zaključaka:

Gradonačelnik

Ako zanemarimo Bandića (a osnovnu školu sam završio, dakle zanemarujem ga) i Ostojića (koji je, kao Milanovićev čovjek, s liste poželjnih izbačen po kratkom postupku jer, ako će voditi grad kao što Milanović vodi državu, onda, što se mene tiče, Bandić može i ostati), najjača kampanja, nagovaranje, larmanje, navlačenje za rukav, moglo se čuti za izvjesnog poduzetnika Ferdeljija. Kao, "čovjek je vodio firmu, pa će znati voditi i grad". Ovdje bi samo valjalo skrenuti pažnju na Ferdeljijeve kolege poduzetnike od kojih je jedan također privukao glasove istom logikom, a onda je nastavio privlačiti pažnju križevima, kipovima i kurc... pardon, šunkom na čelu. Drugome njegovo poduzetništvo nije bilo toliko bitan sastojak kampanje, ali je bilo sastavni dio životopisa sve dok nije otišao služiti zatvorsku kaznu u Mađarsku. Dakle, toliko o poduzetništvu kao kriteriju.

Još jedan kriterij koji govori poprilično protiv gospodina Ferdeljija je s kime je ušao u savez: HSS i HSLS, dvije kriptostranke koje su ustvari interesne skupine svojih članova - zapravo vodstava, dok su članovi, podijeljeni, kao i uvijek, na naivne idealiste i ambiciozne aspirante za mjesta lokalnih, a ako može i državnih šerifa - a koje imaju višedesetljetnu tradiciju prodavanja bilo kome tko ih želi kupiti, ponajprije HDZ-u.

Neki kandidati uglavnom pripadaju skupini za komemoraciju pameti (Hrast, bukva, HDZ i ostali balvani), i na njih ne treba trošiti riječi, i tako su, eliminacijom onih za koje ne bih glasao ni mrtav, u igri ostali dvoje s kojima neću biti previše sretan (a možda ni uopće), ali koji i dalje MOŽDA mogu navući dovoljno ne-negativnih stvari da u ovom krugu ne prekrižim listić. Dakle, Tatjana Holjevac i Branko Vukšić.

O Tatjani Holjevac, generalno, nemam pojma, a ni bogznašto pozitivno za reći. Jedina negativna stvar je bila što je njena lista u jednom (ili više?) sazivu Skupštine koalirala s Bandićem, ali to je minoran grijeh; u tim ( tadašnjim) okolnostima bih vjerojatno i ja učinio isto. Dakle, jednostavno zbog nedostatka loših informacija uzimam je u obzir.

Branko Vukšić, s druge strane, za sobom vuče grijeh svoje stranke koji meni osobito i ne smeta, ali drugima je očito veliki razlog protiv njih: populizam, kritiziranje samo zbog kritiziranja, bezličnost i nedostatak pozitivnih ideja što bi trebalo napraviti (za razliku od negativnih, što NE napraviti). No, budimo realni, svi ti nedostaci krase i sve ostale, ali svi ostali imaju i dodatnog putra na glavi tako da, ako se bira najmanje loš kandidat, Vukšić je, što se mene tiče, prihvatljiv. Ako bi kojim slučajem i postao gradonačelnik i pokazao se kao katastrofalan, sigurno ne bi bio gori od ostalih ponuđenih, a na sljedećim izborima bi ga se onda trebalo maknuti.

Da se pojavio ikoji pozitivan kandidat za gradonačelnika, ovi dvoje ne bi imali šanse. Na žalost, nije i vjerojatno mi preostaje da na biračkom mjestu bacam novčić.

Skupština

S listama je situacija malo bolja iz jednostavnog razloga što ih ima više pa su se među njih provukla i neka razumna imena, a posebno ideje. Riječ je o listama "Za grad" i Piratske stranke za koje bih, osobno, bio najsretniji da su na izbore izašli zajedno, s jednom listom. Jedini argument protiv glasanja za neke od njih je onaj najspominjaniji: nemaju velike šanse za prelazak praga. Međutim, da ponovim argument s početka teksta: ako glasate "pametno" za neke od onih za koje znate da će prijeći prag, jedino što znate sa sigurnošću je da ćete se poslije toga osjećati kao budala.

No, tu ima i jedan drugi, možda jači i bitniji razlog. Ovih godina je postalo očito da su sve stare stranke beznadežno potonule u nepotizam, korupciju, dekadenciju, da su se pretvorile u političko-birokratsku aristokraciju koja postoji zbog sebe same. Međutim, sve one zajedno imaju većinsku podršku neupućenih i nezainteresiranih koji nisu ni svjesni da postoji alternativa. Zato ovakvim zdravim i vitalnim mladicama treba pružiti što veću podršku, potaknuti ih da izdrže i ojačaju kako bi, možda, u intervalu do sljedećih izbora nastavile s poslom i na sljedećim izborima možda postigle neki konkretniji rezultat. Dakle, umjesto "pametnog" glasanja (koje se, zapravo, ovako kako je definirano, može nazvati i "oportunističkim") trebalo bi glasati dugoročno. Jer, čak i ako glas "propadne" na ovim izborima, možda će sama brojka nešto značiti za naredni period.

I, za kraj, još jedan, možda i ključni argument. Pobornici "pametnog" glasanja ne uzimaju u obzir jednu bitnu činjenicu: kod velikih stranaka njihov JEDAN glas i ne znači toliko puno. Zaista, vjerujete li da ste baš vi ti koji će srušiti Bandića? Budimo realni. (Osim toga, u zagrebačkom slučaju, nekako i ne vjerujem da je alternativa puno bolja.)

Međutim, ako glasaju za neku od manje popularnih lista, zaista je moguće napraviti razliku. Jednostavnom matematikom: ako listi koja je dobila 100.000 glasova dodate jedan, i niste napravili bogznašto. Ali ako ga date nekome tko može računati na, recimo, 5000, onda baš vaš glas može donijeti prevagu.

ponedjeljak, 15.04.2013.

Da odmah izbacimo brojke: glavna službena informacija koja će jedina imati utjecaja na politički život Hrvatske najmanje do sljedećih izbora, a vjerojatno i puno dulje, je da su na upravo održanim "anketnim" izborima HDZ i SDP zajedno dobili 65% glasova ili dvije trećine onih koji su na te izbore izašli. Drugim riječima, od tri osobe koje su došle na biralište, jedna je zaokružila HDZ, druga SDP, a treća "nešto treće" (ili ništa ili se bavila likovnim radom).

To je to. To je ono što će ostati zapisano, to je ono što će se uzimati u obzir prilikom preračunavanja mandata, to je ono što će stranke uzimati u obzir prilikom međusobnog razračunavanja i korekcije svojih politika.

I da je ovo tekst o tome, ovdje bi komotno mogao završiti jer, što se tiče upravljanja državom, zaista ništa drugo nije bitno. Državnu upravu, Vladu, Sabor i ostale ne zanima tko i zašto nije išao na izbore, je li ga boljela noga, je li imao bolesno dijete, je li se napio, bio lijen, nije mogao odlučiti, nije znao ili nešto sedmo. Također, državnu upravu ne zanima zašto je neki listić "nevažeći". Kako je lijepo rekao Arsen Bauk, uzrok tome što je 5% listića bilo nevažeće je to što je "prvi put proveden ovakav izborni sustav pa se ljudi nisu snašli, sljedeći put će biti bolje". I dobro je rekao: u kategoriji "nevažeći" ne postoji razlučivanje između onih koji su nepismeni pa nisu shvatili što treba zaokružiti i "prepismenih" koji su odlučili protestirati u osami glasačke kutije i iznijeti svoj revolt na mjestu gdje ga neće vidjeti ni zapamtiti nitko osim desetak članova biračkog odbora koji su kasnije prebrojavali glasove (kao što reče Klauški, "na prste").

I zato smiješno i djetinjasto djeluju slavodobitni povici onih koji su jučerašnji izborni neizlazak protumačili kao znak velikog revolta i pobune Hrvata, a svoje crtanje kurčeva po listićima (ili demonstrativni ostanak kod kuće) Velikom Gestom Revolucionara Koja Će Pokazati Glavonjama Što Ih Ide. Jer, istina, možemo pogledati one druge brojke: jučer su HDZ i SDP dobili po 7 (sedam) posto glasova, Laburisti oko 1,2, a svi ostali daleko ispod toga. Međutim, za stranke i državu ovaj je podatak nebitan. Štoviše, vodećim strankama - a posebno HDZ-u - i odgovara što slabiji odaziv jer upravo oni profitiraju u takvim okolnostima nezainteresiranosti, apatije, kenjkavog nezadovoljstva ili pubertetskog revolucionarstva koje misli da je vrhovni čin pobune to što će sjediti kod kuće i neće napraviti ništa.

Koji su zbilja rezultati ovih izbora? To što se stranka koja je bila na rubu raspada s manje od 20% podrške uspjela probiti na vodeće mjesto. Umjesto karmina, u izbornom štabu održana je proslava. Umjesto daljnjeg razočaranja, njihovi birači i simpatizeri dobili su vjetar u jedra i sad će još glasnije i još upornije tancati i arlaukati po trgovima, vrijeđati pristojan svijet samom svojom pojavom i retorikom i zagušivati hrvatski medijski prostor stavovima kojima bi se zapravo trebali pozabaviti psihijatri. Također, rezultat je to da je ogromna većina Hrvata (opet) dopustila da drugi odlučuju umjesto njih. Demokracija? Ma hajte molim vas...

Argument koji najviše vrijeđa pamet je da se "nije moglo naći nikoga kome bi se dalo glas". Jer, treba reći još jednom: na ovim izborima ponuđeno je dvadeset i osam izbornih lista. Dakle, ne samo onih nekoliko parlamentarnih stranaka, nego cijeli spektar lijevih, desnih i elektronskih, glupih, pametnih i onih trećih (ne pitajte!) Reći da se "nema koga za glasati" ne može nitko drugi nego - oprostite na izrazu, znam, znam, ali usporedba je pretočna da bi se propustila - neizlječivi autist.

Svatko je slobodan reći da "ne priznaje ovakav politički sustav i ne želi mu dati legitimitet svojim izlaskom na izbore". Siguran sam da je politički sustav shrvan od tuge zbog ovog stava i da će državni proračun imati besane noći dok od ovakvog revolucionara, preko poreza, bude izvlačio novce koji će se preusmjeravati u rođačke i prijateljske fondove. Po posljednjim vijestima, Milanović i Karamarko viđeni su kako se dave u suzama zbog toga što je tri milijuna Hrvata odlučilo ne izaći na izbore te da je u stožere HDZ-a i SDP-a upućena hitna psihološka pomoć kako bi ovim savjesnim i dobroćudnim javnim djelatnicima pomogla da prebrode ovu traumu. No, nema toga što evropska plaćica od 8000 eura neće izliječiti. A zahvaljujući tri milijuna Hrvata, jedanaest takvih plaćica će otići HDZ-u i SDP-u.

nedjelja, 07.04.2013.

Pošto Blog.hr ne podržava tekstove na ćirilici, morao sam ovako.

srijeda, 03.04.2013.

Preneseno odavde.

utorak, 26.03.2013.

(Unaprijed se ispričavam svim osobam oboljelima od autizma i njihovim obiteljima. Nije mi namjera nikoga povrijediti ili omalovažiti. Savršeno je jasno da su osobe koje pate od ove teške bolesti jednakopravni članovi društva, koje osjećaju bol i nepravdu jednako kao i svi ostali, i da su u velikoj većini slučajeva manje zle od onih koji nemaju ovaj problem. Međutim, mislim da će se svi složiti da bi hendikep koji autizam predstavlja trebao biti prepreka obavljanju dužnosti koju obavlja institucija o kojoj je ovdje riječ i da, dugoročno, toleriranje ovakvog sklopa na ovakvom mjestu, njegovo ignoriranje i izbjegavanje liječenja, šteti njemu samom, ali i razara društvo u cjelini.)

Kad je Željko Jovanović preuzimao svoju fotelju, stručna javnost nije bila previše negativno raspoložena prema tome što novi ministar nema ni dana iskustva u obrazovnom sustavu. Naime, prije njega su na tom položaju bili neki koji su iskustva itekako imali, pa smo, vidjevši kako je to ispalo, rekli, okej, možda to i nije presudan kriterij.

Kakva greška!

Nakon više od godinu dana slijepog bauljanja sustavom, pri čemu se kolateralna šteta koju je napravio slon u staklarnici uredno nastavlja gomilati, svakome tko je ovo tumaranje makar površno promatrao jasno je da velika većina grešaka, a možda i sve, proizlaze upravo iz te jedne presudne činjenice: ministar nema pojma.

Što je, naravno, samo djelomično njegova krivica, dok drugi dio leži na onome tko ga je na to mjesto postavio. Sasvim dosljedno s izjavom premijera Milanovića da nova Vlada neće biti stručna, nego "snažna politička". Kad je budući premijer to izjavio u periodu pred konstituiranje, nismo odmah shvatili što je mislio (ili nismo htjeli shvatiti), ali pokazalo se to vrlo brzo: potpuna nestručnost i prevladavanje političkih kriterija u svemu što se radi.

Nastavnicima, kao jednom od opće najobrazovanijih klasa hrvatskog društva, koji žive paradigmu stručnosti i obrazovanosti, to je posebno diglo živac i nije trebalo dugo čekati da krenu kritike. I tako je jedna od često spominjanih rečenica postala i: ako je ministar obrazovanja medicinar, može li onda na mjesto ministra zdravstva doći učitelj? No, krenimo i korak dalje. Ako je već ministar nestručan da shvati što s sve u obrazovanju događa, što je potrebno, a što treba ukloniti, možda bi bilo dobro pomoći mu da to shvati u terminima koji su mu bliži.

Naime, druga stvar koja je mnogima digla živac bile su najave da se najprije treba "detaljno snimiti stanje u hrvatskom školstvu prije nego što se krene u sveobuhvatne reforme". (Iako to ne objašnjava kako to da se krenulo u "uvođenje" Zdravstvenog, Građanskog i ostalih odgoja, te, najnoviji montipajtonovski projekt, džuda u škole, a spominjao se i šah kao obavezni predmet, bez da se napravilo to famozno "snimanje stanja".) Kao prvo, pitali su nastavnici, a što ste radili dosad? Kao drugo, rekao je W. Churchill, kad želiš napraviti jedno veliko ništa, onda osnuješ komisiju.

Pa dajmo naš skromni prilog "snimanju stanja". I to, kako smo najavili, pokušat ćemo to napraviti u terminima koji su bliski Željku Jovanoviću, diplomiranom liječniku.

Ovdje najprije treba krenuti s malim teorijskim uvodom, za onaj manje stručan dio javnosti.

Autizam je, kaže Wikipedija, neurološki poremećaj koji karakteriziraju slaba ili nikakva društvena interakcija te ograničeni i repetitivni obrasci ponašanja. Autistične osobe znatno manje obraćaju pažnju na društvene podražaje i često ignoriraju pokušaje stupanja u kontakt. Vežu se gotovo isključivo za one o kojima ovise. Jedna od posljedica autizma je i poremećaj pažnje koji se manifetira tako da, kad takvoj osobi nešto pokažete prstom, osoba više obrati pažnju na prst nego na ono što pokazujete. Neka istraživanja su pokazala da autistične osobe imaju jednako dobre, a u nekim slučajevima i bolje osnovne verbalne vještine od ne-autista, dok su im kompleksnije vještine poput razumijevanja i zaključivanja ispod prosjeka.

Postoji nekoliko oblika ponašanja koji su karakteristični za autiste:
Stereotipija: ustrajno ponavljanje pokreta, stava ili glasanja.
Kompulzivno ponašanje: uporno i repetitivno izvođenje istih radnji bez jasno vidljivog cilja ili razloga.
Jednolikost: otpor prema promjeni postojećeg stanja.
Ritualno ponašanje: usko vezano uz jednolikost, a sastoji se od ustrajnog ponavljanja dnevnih aktivnosti.
Ograničeno ponašanje: fokusiranje interesa na samo jednu aktivnost, dok se ostale uglavnom zanemaruju.

I nakon površnog pregleda (a, budimo iskreni, jasno je i iz naslova kamo smjera ovaj tekst), prilično je jasno koja je dijagnoza za cjelokupnu instituciju šaljivo nazvanu "Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta". Možemo govoriti o kršenju političke koretknosti, etiketiranju umjesto argumentirane rasprave, vrijeđanju, spuštanju na "njihovu" razinu, ali, jednostavno, simptomi su tu. Činjenice govore same za sebe: cijela jedna institucija kolektivno boluje od poremećaja koji bi je, da je riječ o ljudskoj osobi, diskvalificirala da obavlja bilo kakvu odgovornu funkciju o kojoj ovise drugi pripadnici društva. Međutim, u Hrvatskoj, ovakvom bolesnom i disfunkcionalnom entitetu se dozvoljava da diktira sudbinu cijelog sustava o kojemu ovisi budućnost kompletnog podmlatka nacije, pa tako i budućnost same nacije i društva.

Drugim riječima, ako se dozvoljava da psihički bolesna institucija upravlja odgojem pola milijuna djece, zašto se itko čudi tome što se ta djeca sve više i više ponašaju kao da su i sama psihički bolesna? Jer, jednostavno, u sustavu u kojemu se poremećenost slijeva s vrhova, na kraju će poremećeni ispasti oni koji cijelo vrijeme pokušavaju ispasti normalni.

Ako netko misli da su sve ove tvrdnje samo stilska figura, oružje u verbalnom obračunu s "neistomišljenicima", a zapravo prirodnim neprijateljima, pogledajmo neke poteze i izjave koje su došle iz MZOS-a u proteklih tjedan-dva.

Prvo spominjanje udruge "Nastavnici organizirano" iz usta ministra Jovanovića nije se dogodilo kad je udruga slala prijedloge za poboljšanje obrazovnog sustava. Nije došlo ni kad su poslani prilozi za "javnu raspravu" (zapravo izgovor za javnu raspravu; samo za zapisnik: prilozi su u potpunosti ignorirani i prekršeno je obećanje da će za sve odbijene prijedloge biti obrazloženo zašto su odbijeni).

Prvo spominjanje Udruge se dogodilo kad je Udruga izgovorila magičnu riječ "korupcija", osnovano optužujući Ministarstvo za izmišljanje poslova samo kako bi neki ljudi dobili honorare. I tada je, najprije institucija u priopćenju, a onda i ministar osobno, optužio "Nastavnike organizirano"da "uznemiruju javnost".

Čak i ako niste verzirani u medicinskim dijagnozama i nikad niste čuli za to, samo ako ste pročitali prvi dio teksta, do sad ste valjda shvatili: autisti ne vole kad ih se uznemiruje. Oko njih se može događati kaos, kataklizma, propadanje, mogu sjediti na bačvi baruta kojoj će fitilj upravo dogoriti do kraja. Ali samo je jedna stvar bitna:

Nemojte ih uznemiravati.

Zanimljivo, Ministra i Ministarstvo ne uznemiruju katastrofalni rezultati hrvatskih učenika na međunarodnim testovima. Ne uznemiruje ih porast nasilja u školama, ne uznemiruje ih što roditelji sve češće uzimaju stvar u svoje ruke tako da čitavi razredi bojkotiraju nastavu zbog jednog nasilnika kojemu nitko ne može ništa. Ne uznemiruje ih što profesori na fakultetima iz godine u godinu prate pad predznanja onih najboljih 20% učenika srednjih škola koji nastavljaju školovanje.

Ne. Ministra i Ministarstvo uznemiruje jedna udruga koja vrišti i galami o nepravdama, nelogičnostima i nefunkcionalnostima u sustavu za čije održavanje i poboljšavanje bi se Ministar i Ministarstvo trebali brinuti.

Sljedeći primjer: montipajtonovska pošalica s uvođenjem policijskih znački za prosvjetne inspektore.

Ovdje se može pronaći materijala za nekoliko elemenata dijagnoze autizma: fokusiranost na jednu besmislenu stvar, slaba ili nikakva društvena interakcija, kompulzivno ponašanje, ali najviše od svega: ritual. Nije bitna bit, srž, sadržaj, nije bitno što će inspektori zapravo provjeravati u školama. Bitno je da imaju značku kako bi im se "pojačala ozbiljnost uloge".

Znam da, kad netko ispriča vic, dok se svi smiju, ponavljanje poante vica kako bi se ista još jednom naglasila predstavlja oznaku nedostatka stila, ali svejedno, ponovimo još jednom: inspektorske značke će "pojačati ozbiljnost uloge" prosvjetnih inspektora.

Što reći? Koju posluku porati?

Naravno, dijagosticiranje autizma nije nešto što se može odraditi preko noći niti su simptomi pojedinačni i trenutni. Riječ je, o ponavljajućem ponašanju koje bi se, ako je uzrok prisutan, trebao moći detektirati kroz dulji vremenski period. Pa pogledajmo.

Dvije su glavne inicijative potekle od udruge "Nastavnici organizirano". Jedna je reforma pedagoških mjera s popratnom peticijom koju je dosad potpisalo gotovo 8000 učitelja, nastavnika, pedagoga, psihologa, ravnatelja, a među njima i stotinjak roditelja i ostalih građana.

Dakle, ne slučajnih prolaznika koji su tim potpisom upotrijebili svoje demokratsko pravo, nego stručnjaka sa završenim fakultetom i bogatim praktičnim iskustvom iz struke. I to popriličan broj takvih stručnjaka, gotovo 20 posto što bi, da je riječ o političkoj peticiji bitnoj za sve građane, iznosilo oko milijun ljudi.

Ova inicijativa traje već pola godine, a reakcija Ministarstva se može podvesti pod veći broj simptoma autizma:
Fokusiranje interesa isključivo na problematične učenike i potpuno zanemarivanje ostale djece. Naime, "protuargumenti" koji dolaze iz Ministarstva i podložnih agencija svode se na to da za problematične učenike ovo neće riješiti problem i potpuno se zanemaruje činjenica da bi prihvaćanje ovakvih rješenja itekako riješilo problem za 99 posto ostalih učenika.

Jednolikost, to jest otpor promjeni postojećeg stanja; suspenzija se ne može uvesti zato jer su pedagoške mjere popisane u Zakonu o odgoju i obrazovanju; Zakon o odgoju i obrazovanju se ne može mijenjati jer je "ispunjena dozvoljena kvota izmjena" i treba donijeti novi zakon; novi zakon se ne može donijeti odmah jer je "potrebna detaljna i široka javna rasprava prije ikakve drastične izmjene sustava" (iako bi bilo zanimljivo vidjeti kako Ministarstvo zamišlja tu "detaljnu i široku" javnu raspravu, s obzirom da su se dosadašnje "javne rasprave" sastojale u dvotjednom skupljanju primjedbi na neki gotov pravilnik, od kojih bi se onda neke uvažilo, a neke odbilo, sve bez obrazloženja).

Stereotipija i kompulzivno ponašanje te ograničeni i repetitivni obrasci ponašanja: uporno ponavljanje istih fraza ("za upis je sada potrebna samo internet veza") i tvrdnji ("nastavnici moraju pedagoški djelovati na problematične učenike") unedogled, iako su i ljudi debelo izvan struke već odavno shvatili koliko te rečenice nemaju smisla u aktualnim uvjetima na terenu.

A o slaboj ili nikakvoj društvena interakcija ne treba ni govoriti.

Druga inicijativa je uvođenje prijemnih ispita u klasifikacijski postupak pri upisu u srednje škole. Ne treba ni naglašavati, i ta je inicijativa naišla na tupo protivljenje: "djeca su premala za takav test", "to je test visokog rizika", "to predstavlja stres"... Kao glavni argumenti ovdje se mogu razabrati dvije struje. Jedna je tvrdnja da "ne može o rezultatu jednog dana ovisiti cijela djetetova budućnost", što je, naravno, neinformirana besmislica o kojoj je dosta rečeno u raznim drugim prilikama. Druga struja je ona indikativna za našu priču o autizmu cijele institucije. Dakle: ne smije se dozvoliti uvođenje prijemnih ispita za srednje škole zato jer to djeci uzrokuje stres.

Dakle, po paradigmi MZOS-a, stres je najgore što se nekome može dogoditi.

Ili, da ponovimo još jednom rečenicu spomenutu u gornem dijelu teksta:

Autisti ne vole da ih se uznemirava.

Potpuno je nebitno što zaštita od stresa od iste te djece proizvodi individue nesposobne za normalan život jednom kad izađu iz škole i uđu u okoliš koji je sve samo ne lišen stresa.

Po nekoma u Ministarstvu, škola je očito prestala biti institucija gdje se djeca pripremaju za život, a postala mjesto kamo se projeciraju idealistički snovi o zlatnoj prošlosti u koju bi htjeli reterirati oni koji su nezadovoljni trenutnim životom i odgovornostima odrasle osobe. I kao takvo idealizirano mjesto u mašti, kamo se naši pravilotvorci povlače kad ih stres potuče do kraja kako bi se sklupčali u fetalni položaj i sisali palac dok panika ne popusti, škola mora biti bezgrešna zona obojana u ružičasto i podstavljena čipkom - ako je stvarni život drugačiji, tim gore po stvarni život - jer svaka primjesa onečišćenja realnošću oskvrnut će taj sveti hram nevinog djetinjstva, kad je sve bilo ljepše, čišće i sigurnije.

Pravilnik zvan Ništa

I, kao krunski dokaz autizma u koji je zapala cijela institucija gradioznog i potpuno promašenog naziva "Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta", ovih je dana u javnost izašao prijedlog - duboko udahnite, molim - Pravilnika o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima.

Rezime ove bezumotvorine bi, ukratko, mogao glasiti: uvreda za pamet.

Kao prvo, većinu pravilnika čine općeobvezujući članci koji kažu, otprilike, "škola je dužna štititi prava učenika", "učenik smije prijaviti povredu prava", "učitelj mora osigurati poštivanje prava učenika".

Citirajmo samo nekoliko članaka i stavaka iz tog pravilnika, oljuštene od birokratskih formulacija:

utorak, 19.03.2013.

Original: http://nastavnici.org/2013/03/18/zvizdanje-i-ismijavanje-na-strucnoj-konferenciji-u-organizaciji-ministarstva-obrazovanja/

četvrtak, 14.03.2013.

Original ovdje.

srijeda, 13.03.2013.

U proteklih godinu, godinu i pol, naslušali smo se raznih izjava koje su mnoge građane natjerale da se zapitaju jesu li ljudi koji vladaju Hrvatskom, službeno, političari ili komedijaši? Prve sumnje krenule su još u vrijeme predizborne kampanje, s tragikomičnim plakatima Kukuriku-koalicije u kojima je tadašnji kolumnist portala Index.hr, Tomislav Klauški, prvi prepoznao umotvorine dostojne Grupe TNT, a da nije riječ o ekscesu, pokazalo je i nastavljeno ponašanje u istom stilu kad je ta ista Grupa TNT zbilja i zasjela u Banske dvore.

I ako je do sada bilo ikakvog dvoumljenja da je aktualnoj družini prirodnije bavljenje groteskom i cabaretom nego politikom, današnja izjava premijera Zorana Milanovića glavom i bradom otpuhala je i zadnju sumnju. Biti loš političar, donositi pogrešne odluke, pisati loše zakone, na položaje postavljati potpuno krive ljude, sve to spada u repertoar loših političara i nesposobnih menadžera. Međutim, davanje izjava koje bi, u nekim drugim okolnostima, natjerale na smijeh, ali koje u situaciji kad ih daje premijer države u kojoj živimo izazivaju fizičku mučninu, oznaka je potpunih diletanata i lakrdijaša protiv kojih se ne treba boriti politički, nego medicinski, i kojima bi trebalo pomoći tako da se pokrene proces ocjene njihove sposobosti za rad.

Izjaviti, mrtav-hladan, da "Ingrid Antičević Marinović bolje govori engleski od nekih profesora engleskog jezika" nije politički gaf. Nije to ni uvredljiva izjava. To je strateška programska odrednica koja pokazuje da Hrvatska mora prijeći još dug put kako bi je se moglo nazvati državom. Nakon što su je neki dva desetljeća nazivali "labavom konfederacijom mafijaški ustrojenih lokalnih klanova", s vodstvom koje se dijeli na dvije skupine - oni koji su već završili u Remetincu i oni koji su još na putu tamo - izgleda da će nova odrednica Republike Hrvatske biti "cirkuska predstava u kojoj se klaunovi smiju, a publika plače (i plaća)".

Kad se sve pogleda u ovom svjetlu, sasvim je logično da se nastavnicima i učiteljima smanjuju plaće. Ako državni dužnosnici znaju engleski bolje od profesora engleskog (i to od svih njih, ni manje ni više nego Ingrid "pipl mast trast as" Antičević), ministri i službenici MZOS-a se bolje razumiju o obrazovni sustav od pedeset tisuća učitelja i nastavnika, onda zbilja te učitelje i nastavnike ne treba tretirati nikako drugačije nego polukvalificiranu radnu snagu koja služi isključivo za to da čuva djecu dok su roditelji na poslu. I u takvoj situaciji, tim i takvim učiteljima i nastavnicima zaista ne preostaje drugo nego da se poredaju iza HDZ-ove marionete Vilima Ribića jer, iskreno, ako se nalaziš u žrvnju između dva kamena, pri čemu te jedan koristi kao topovsko meso za svoje osobne interese, a drugi te otvoreno vrijeđa, pravi budalu od tebe, neprestano ti zavrće slavinu i ugrožava egzistenciju, ponižava na televiziji, radiju i u novinama, pa dobro, hajdemo privremeno sklopiti primirje s nekim koga, zaista, ne vodi naš, zajednički, nego samo njegov osobni interes, ali je bar regularni manipulator s jasno zacrtanim ciljem rušenja onog drugug, neuračunljivog komedijaša koji je od države napravio "pozorište u kući" i čije će konferencije za novinare izgledati prirodnije i iskrenije ako se u TV studiju na njih namontira konzervirani smijeh kao u američkim komedijama, pa kad se njega riješimo, možda će se cirkus ponovo pretvoriti u državu, pa se onda riješimo i onog prvog jer, zaista, ne možemo istovremeno protiv obojice.

Jer zaista, ovolika količina izrugivanja, ponižavanja, ismijavanja, omalovažavanja profesije koja je najvažnija za dugoročni opstanak nacije nije se valjala medijima čak ni u najcrnje doba HDZ-a. Remetinečki mališani su to bar radili potiho, malo po malo, daleko od očiju javnosti, onako kako se to i treba raditi, iza leđa i lopovski. Dok, s druge strane, "socijaldemokratska" vlast, izgleda, radi sve da, osim materijane, napravi i moralnu, psihološku štetu i nad hrvatskim građanima napravi cerebrocid. Ako ništa drugo, ako im se zbog toga i ne može suditi zbog nacionalne veleizdaje, onda bi se bar trebalo potruditi da se ovakve šarlatane i hohštaplere makne s vlasti što prije, prije nego što šteta koju rade postane prevelika. Pa makar morali ući u koaliciju i s crnim vragom.

ponedjeljak, 11.03.2013.

Priča kaže da je na paradi u Mostaru, na kojoj su učenici United World Collegea nosili svaki svoju zastavu - a riječ je bila o 40 različitih nacija iz cijelog svijeta - starica pitala učenicu iz Hrvatske "kako može hodati pored Srbina".

Djevojka se okrenula i, umjesto odgovora, poljubila rečenog Srbina.

Slika se već nekoliko dana vrti po netu i, vjerovali ili ne (zapravo, nije teško povjerovati, znamo gdje smo), naišla i na neke negativne komentare; te namješteno, te "Srbi i Hrvati u Bosni" (znate već...), te "lako se njima sad ljubit, a mnogi su u ratu izgubili svoje ljubavi..."

I upravo zbog tih komentara stavljam ovu sliku ovamo i molim sve da je prošire, a ako može, i objašnjenje: United World College je niz srednjih škola razasutih širom svijeta. Djeca koja ih pohađaju su inteligentna, iskrena i prožeta duhom tolerancije i ljubavi. Tko god je snimio i, khm, sudjelovao u ovoj slici nije imao nikakve primisli i kalkulacije, skrivene poruke, političke, propagandne ili bilo kakve druge. Ova slika je zaista ono što i izgleda da jest: dvoje mladih u činu ljubavi, da, i inata prema "korijenima" koji ih pokušavaju odvući u mrak i blato, ali nije li inat oduvijek bio sastavni dio ljubavi, bar među mladima? Ako nekome ovakve stvari smetaju, neka uzme lopatu i neka se zakopa dva metra ispod zemlje jer tamo, zaista, i pripada.

Netko je, iz meni potpuno nepoznatog razloga, kritizirao ovu sliku rekavši da "tko ne poštuje korijene, ne može imati ni budućnost".

Odgovorio sam mu da, u ovim krajevima, samo onaj tko NE poštuje korijene, ima šansu za bilo kakvu budućnost.

ponedjeljak, 18.02.2013.

Preneseno s Facebooka.

petak, 01.02.2013.

U jučerašnjoj emisiji Radio Sljemena, pomoćnik ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Darko Tot izrekao je niz zanimljivih tvrdnji, ali najznimljivija je bila ona o odnosu učenika prema učiteljima. Naime, Tot je izgovorio sljedeće: "Većina (u razredu) koja šuti o problemima, ali se s podsmjehom ponaša prema tom učitelju je za mene puno opasnija od onih koji su direktno nasilni u školskom okruženju."

Što se tiče sadržaja ove rečenice, iskreno, pitanje je je li ikome jasno što je gospodin Tot ovime zapravo htio reći. Dakle, većina učenika koja šuti i radi zadatke koje im učitelj zadaje djeluje destruktivnije na nastavni proces od onog jednog koji radi ekscese i svima odvlači pažnju od onoga što se na satu radi, od onoga što učitelj govori i od onoga što piše na ploči i u udžebeniku? Moguće je da Tot u glavi ima neku sliku Ghandijevskog otpora koji se provodi u hrvatskim školama, masovni "underground" pokret učenika koji iz protesta rade ono što se inače radi u školi, ali svojom šutnjom tiho potkopavaju autoritet učitelja?

I sam Tot se ranije u istoj emisiji požalio da se na nekim mjestima njegove izjave karakteriziraju kao gluposti, što, kao, ne pridonosi demokratskom i tolerantnom ozračju javne rasprave. Međutim, "glupost" je zapravo najpristojnija riječ koja se u ovom slučaju može upotrijebiti (uz, naravno, cijelu gomilu manje pristojnih). Naime, činjenica je da, da je bilo po Agenciji i Ministarstvu, nikakvog javnog raspravljanja o ovome ne bi bi bilo; sve vapaje i pozive upomoć iz tisuću hrvatskih škola ovi su ljudi u svojim lijepo dekoriranim uredima odgovarali šutnjom i ignoriranjem, a kad se napokon stvorila neka kritična masa koja od njih zahtijeva da se pokrenu i za svoje plaće naprave nešto korisno, onda se batrgaju rukama i nogama kako bi zadržali postojeće stanje, ma kako ono bilo loše, iz samo njima znanih razloga za koje možemo samo pretpostavljati koji su (iako, ako bismo pogađali, prvi na listi bili bi lijenost i nesposobnost).

Što se tiče podsmjehivanja, ovdje mu se, izgleda, potkrala Freudova omaška. Naime, ako se netko podsmjehuje učiteljima i nastavnicima, onda su to Agencija i Ministarstvo, samo što to do sada, osim što je bilo prilično očito iz više-manje svih nastupa, a još više dokumenata koji se u tim institucijama proizvode, nitko nije javno izgovorio na glas. Ova Totova tvrdnja je zapravo prebacivanje subjekta radnje na nekog drugog. "Učenici se podsmjehuju učiteljima", dok je zapravo cijela istina da se "Ministarstvo podsmjehuje učiteljima", ravnatelji, savjetnici, službenici, pročelnici, zamjenici, dakle i sâm Darko Tot. Pa je onda sasvim logično da nam obrazovni sustav izgleda tako kako izgleda.

I ostale Totove tvrdnje spadaju u isto kategoriju. Konkretno, njegovo uporno ponavljanje da "suspenzije u Americi nisu postigle rezultate i da su učenici koji su suspendirani na kraju završili na ulici". Naravno, ovisi o kakvim rezultatima se govori. Naime, rezultati su poprilično uspješno postignuti u učionicama iz kojih su ti učenici izbačeni; ako se već nije pomoglo suspendiranima, onda se sigurno pomoglo onima koji su spašeni od ekscesa i iz čije je blizine uklonjen model ponašanja kojemu bi se, da nije uklonjen, vjerojatno priklonili u znatno većem broju.

A ako s ekscesnim učenicima "nisu postignuti rezultati", onda je to zato jer nakon njihovog isključenja iz nastave onaj dio sustava koji se o njima trebao baviti nije odradio svoj dio posla, kao što je vjerojatno da ni u Hrvatskoj taj dio sustava neće odraditi svoj dio posla, a neće zato jer se Hrvatska po obrazovnoj strategiji sve više udaljava od Evrope, a sve više približava SAD-u, zemlji s najozloglašenijom obrazovnom strukturom u zapadnom svijetu - u kojoj je obrazovanje nedovoljno financirano, nimalo cijenjeno i, kao i u našoj zemljici na brdovitom Balkanu, zadnja rupa na svirali.

Također, impresivna je selektivna gluhoća kojom dužnosnici Agencije i Ministarstva biraju zanemariti ono što učitelji i nastavnici trube već mjesecima, otkako je pokrenuta akcija potpisivanja peticije za suspenzije. Naime, uporno se ponavlja da "suspenzija nije rješenje jer traži daljnje korake" što je, zanimljivo, upravo ono što i mi tvrdimo: suspenzija sama po sebi nije rješenje problema za problematičnog učenika, ali je prvi i nužan korak prema tom rješenju. Začkoljica u ovom dijelu je da te ostale korake moraju poduzeti drugi jer je tada problem izašao iz dohvata učitelja koji je ostao u učionici s ostalih 30-oro djece. Ono što nadležni očito zanemaruju je da je civilizacija nastala na principu podjele poslova u kojoj svatko radi ono za što je nadležan i stručan. Međutim, hrvatska obrazovna strategija se očito sastoji u tome da učitelj bude "katica za sve" i da obavlja poslove i pedagoga i defektologa i policajca i, na kraju, roditelja.

A ponavljanje da "treba osigurati uvjete da se suspenzija može provesti", da "treba provesti javnu raspravu", da "treba vidjeti što s učenikom nakon što ga se odstrani iz učionice" posebno probija uši s obzorom da je riječ o identičnim frazetinama tipa "drugovi, mi moramo", "drugovi, mi trebamo" iz kojih smo se ismijavali desetljećima i koje su postale simbol nezainteresiranosti i birokratske inertnosti sustava koji ovakve poštapalice koristi isključivo kao izgovore da se na kraju ne napravi - ništa. Trebamo? Da, trebamo i trebate. Pa krenite već jednom! Na raspolaganju vam je infrastruktura, novac i dovoljno vremena za razradu svega što treba, za razliku od nastavnika koji sve ovo rade u slodbodno vrijeme, a koji su za svoj posao plaćeni pola od onoga što primaju dame i gospoda koji od drugih traže da rade njihov posao!

I posljednja od Totovih gluposti je rečenica koju je također ponovio nekoliko puta, u svakom nastupu u proteklih tjedan dana, a to je da "ova obrazovna politika nije benevolentna prema nasilju u školi".

Caka je, naime, u tome što ne treba biti benevolentan prema nasilju da bi ga se podržalo. Dovoljno ga je ignorirati i pretpostavljati da ga se može suzbiti papirnatim mjerama.

A kao što možda manje pristojni, ali razumniji i realniji članovi društva znaju, papirnata mjera nikad nije potpuno beskorisna. Može se, naime, iskoristiti najmanje za jednu stvar. Samo je poželjno da papir na kojemu je odštampana bude mekan i da se tinta ne skida pri prvom dodiru.

srijeda, 23.01.2013.

(ovaj tekst sam stavio i na portal udruge "Nastavnici organizirano", prije svega jer je odgovor na uvrede u kojima je se naziva fašističkom i "križarskim školskim pokretom", a ovamo ide jer je, prije svega, osobni odgovor)

Mnogo se rasprava vodilo povodom akcije udruge "Nastavnici organizirano" za uvođenje mjere suspenzije. Ovisno o mjestu gdje se rasprava vodila - internetski portali, stručni forumi, mailing liste - rasprava je bila više ili manje stručna, više ili manje kulturna, više ili manje argumentirana. Ono što se pokazalo je da, što su sudionici manje anonimni, to bi rasprava bila konstruktivnija, razumnija i tolerantnija.

Zato nas je sve zajedno iznenadilo kad se u utorak, 22. siječnja pojavio tekst kolumnistice "Novog lista" Sanje Modrić "Demonska djeca" koji, kad ga pročitate, izaziva osjećaj da ste upravo prisustvovali histeričnom napadaju neuračunljive majke kojoj je netko pripomenuo da njezin potomak baš i ne pokazuje odgoj za kakav bi se očekivalo da ga ima osoba koja pretendira živjeti u civiliziranom društvu.

Naravno, ne znamo ima li Sanja Modrić dijete u školi koje je ogledni primjerak terora koji se provodi nad učiteljima i, još važnije, ostalim učenicima, niti je to imalo bitno za ovu raspravu, ali matrica ponašanja svakako je tu: gluhoća za sve dosad izgovorene argumente, nezainteresiranost za dubinu problema, nedostatak razumijevanja za situaciju u kojima se nalaze drugi, sljepoća za dugoročne posljedice po sebe, a još više po sve ostale.

I, najvažnije, neinformiranost o predmetu o kojemu se govori, ali i posvemašnja površnost u motivima, načinu i ciljevima, a pogotovo u percepciji realnosti koju Sanja Modrić, kao, želi komentirati.

Naime, za razliku od više-manje svih ostalih kritičara - čak i onih evidentno slabije obrazovanih i manjeg raspona pažnje, Sanja Modrić u svome tekstu niti ne pretendira obratiti pažnju na argumente, činjenice ili činjenične tvrdnje. Rezime cijelog teksta mogao bi se svesti pod "Ja sam uvrijeđena, povrijeđena i sad ću vam reći što mislim o vama", bez ijednog objašnjenja zašto, kojim povodom, iz kojeg razloga i što je to točno u našem nastupu što ju je zasmetalo.

Pritom je vidljivo i njezino potpuno neshvaćanje i neznanje o tome za što se mi zapravo zalažemo. Tako Sanja Modrić tvrdi da mi "tražimo drakonske kaznene mjere za dijete koje je tek krenulo u školu", iako su nam proteklih mjeseci jezici otpali od ponavljanja da suspenzija nije "kazna" nego operativna mjera koja ima dva cilja: pomoći problematičnom djetetu na najbolji način, dakle na mjestu gdje mu se može posvetiti puna pažnja, a ne dijeliti ga s ostalih 30 učenika, i drugo, omogućiti preostalih 30 učenika normalno, redovno i, u slučaju osmoškolaca, obavezno obrazovanje s učiteljem koji se sada mora posvetiti njima s punom pažnjom, znanjem i stručnošću, onom za koju je išao na fakultet (koji nije bio psihologija i defektologija, nego učiteljski ili nastavnički smjer).

Dalje, u klasičnom primjeru nekontrolirane histerije koja je u svojoj glavi stvorila sliku, a ako stvarnost ne korespondira s tom slikom, tim gore po stvarnost, Sanja Modrić tvrdi da je cilj ove akcije "baciti dijete van iz škole i ekspedirati ga u Vrapče", pri čemu opet pokazuje neznanje i neinformiranost o svemu što su članovi Udruge izgovorili i napisali otkako je akcija pokrenuta, pa i prije toga. Istina, Sanja Modrić spominje neke javne nastupe na televiziji (iako bi to mogao biti samo jedan javni nastup), ali ne i stranice i stranice teksta napisanog kako bi se argumentirali razlozi svemu ovome. No, dobro, razumijemo, teško je koncentrirati se na blok teksta kad ti je preko očiju prebačena crvena koprena i kad ti hormoni divljaju krvotokom, ali, savjet gospođi, stvari se malo bolje sagledaju kad udahneš, izdahneš, udahneš, izdahneš, pa odbrojiš do deset, ma može i do sto, pa onda pokušaš ponovo.

Tvrdnja da su se "kvalitetni nastavnici uvijek znali nositi s 'teškom' djecom" dodatno pokazuje nesnalaženje u okolišu koji zovemo "stvarni svijet", iako je ovdje uzrok vjerojatno nedostatak doticaja s konkretnim sektorom ljudskog društva o kojemu se ovdje radi, a zaključna rečenica da "upravo najneposlušniji i najnaporniji đaci kasnije uglavnom postanu najuspješniji liječnici, advokati i inženjeri" je neke kolege navela na pomisao da cijeli tekst zapravo ironizira stavove koje, kao, zastupa, i da Sanja Modrić zapravo uopće ne misli ozbiljno, jer tvrdnja je toliko bizarna i apsurdna da je odrasla ozbiljna osoba ne bi mogla ni izgovoriti bez cerekanja, a kamoli napisati u "ozbiljnom članku". No, budimo realni (kad već Sanja Modrić ne može), vjerojatno je riječ samo o nepopravljivim optimistima.

Zbog svega ovoga, kad nemaš argumente, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet protiv tebe i da te nitko ne razumije, kad neprestano nalijećeš na budale koje voze u pogrešnom smjeru (kao Mujo iz vica: "Ma što jedan? Stotine!") onda je jedino što ti preostaje histeriziranje, mahanje rukama, vikanje kako bi se nadglasalo one koji znaju bolje od tebe i, na kraju, vrijeđanje na osobnoj razini. Tako smo mi koji želimo da djeca dobiju bolje obrazovanje fašisti i križari, za koje bi najbolje bilo da ih se odstrani iz hrvatskih škola. Pametnome dosta (i previše), a dodani indikator ljudske bijede koju pokazuje ovakav nedostatak razuma u Sanje Modrić je njezina rečenica kojom se osvrće na učiteljicu koja je napisala pismo od kojeg je sve ovo počelo: "ona sebe nevjerojatno sažaljeva jer smatra da je ona bespomoćna žrtva ovog permisivnog školskog sustava". Naime, vapaj učiteljice "Molim vas, učinite nešto, pomozite mi da ga ne mrzim!" zapravo predstavlja konačni ljudski krik upomoć, koji govori upravo o tome koliko smo svi uključeni u ovo sposobni sagledati i drugu stranu, a ne psihopatski vidjeti sve samo iz jednog smjera, našega, nego pretpostaviti da svaka stvar ima svoje uzroke i načine rješavanja.

Međutim, da bi se takav ljudski krik shvatilo, valjda treba biti čovjek. S razumom, elementarnom količinom empatije i, poželjno, bar minimalnom sposobnošću samokritike. Što su, izgleda, elementi koji Sanji Modrić nedostaju.

U osobnim razgovorima su pale ideje da se ovaj tekst prijavi Sudu časti Hrvatskog novinarskog društva, ili čak, zbog direktnih uvreda, tužiti autoricu sudu zbog klevete, ali, generalno, mislim da bi to bilo uzaludno trošenje energije i vremena. Ako u glavi Sanje Modrić vladaju toliki metež i kaos da može objaviti ovakav tekst bez straha da će od sebe napraviti budalu pred tisućama čitatelja, onda možda zaista nije potrebno da je mi dodatno kažnjavamo.

subota, 12.01.2013.

Ako je netko od mojih dežurnih stalkera propustio, dah intervju portalu Danas.hr. Klik.

S obzirom da sam spor kao smrt (ali ne i toliko koristan), objava se dogodila u četvrtak, a Hrvatska Katolička Sekta je već požurila izmanipulirati stvar pa objaviše moje ime u sklopu nabrajanja tko se sve protivi uvođenju zdravstvenog odgoja.

Pa im poslah pismo, ali pošto ga vjerojatno neće objaviti, reko' da ga stavim ovamo.

srijeda, 19.12.2012.

Moralo se podijeliti.

utorak, 18.12.2012.

Za one koji ne znaju: udruga "Nastavnici organizirano" sastavila je zahtjev za reformu pedagoških mjera i pokrenula peticiju kojom je skupljeno 6500 potpisa u hrvatskim školama.

Za one koji znaju: danas smo peticiju predali MZOS, a rezultat možete vidjeti ovdje.

utorak, 11.12.2012.

Prilično je poznato kako su se, u vrijeme HDZ-a, donosile nepopularne mjere bez da se izazove preveliki revolt koji bi ih mogao zakočiti. Riječ je, zapravo, o uobičajenoj taktici koju koristi svaki imalo dobar mađioničar: odvlačenje pažnje. Ako stojite pred reflektorima, a želite napraviti nešto što bi htjeli da ostane neprimijećeno, odvući ćete pažnju publike na neku drugu stranu i, dok su svi pogledi upereni, recimo, u desnu ruku, lijevom ćete iz rukava neprimjetno izvući špil karata ili goluba ili zeca ili što već treba. To je zapravo standardni postupak u modernim političkim arenama: kad treba progurati neku nezgodnu odluku, uputno je istovremeno baciti javnosti neku kost za glodanje kako bi se psići imali čime zabavljati u dvorištu dok ekipa u kukuljicama na glavni ulaz iznosi namještaj i obiteljsku srebrninu.

Kako u specijalnim okolnostima za specijalne nacije dolazi do specijalizacije, tako se vrijeme HDZ-a, za hrvatske prilike, iskristalizirala aktivnost za koju ste, u bilo koje doba dana i noći, u bilo koje doba godine, mogli računati da će podići dovoljnu prašinu kako bi se ono što je stvarno bitno moglo provući kroz dimnu zavjesu dok javnost, uvijek željna krvi i žrtvenih jaraca, ili bar onaj njen najglasniji dio, gleda na drugu stranu. Naime, Hrvati nisu toliko osjetljivi na siromaštvo, na gospodarski bič, na korupciju, ali su, kao i svaki napredan i razvijen narod kojemu je stalo do dugoročnog boljitka, itekako osjetljivi na pitanja ideologije ili, po naški, čiji je dida bio ustaša, a čiji partizan. I tako ste i u najgora vremena, u trenucima kad bi postotak nezaposlenosti drastično porastao ili BDP drastično pao, mogli računati da će netko negdje podići spomenik Juri Francetiću ili da će Marko P. Thompson negdje htjeti izvesti koncert, pa će se netko usprotiviti, pa će ga netko drugi podržati, pa će netko treći polijepiti plakate, pa će ih netko četvrti poderati i tako dalje. I svi sretni: jedni imaju razloga za protestiranje, drugi mogu neprimjećeno progurati ono što su htjeli i mir u kući.

Ovih dana svjedočimo sličnom procesu, samo s druge strane. Doduše, pitanje je je li riječ o isplaniranoj akciji jer se pokazalo da aktualna vlast ništa što je planirala (ako je išta uopće planirala) nije uspjela izvesti kako treba, ili se stvar jednostavno dogodila, spontano i uz samo malo sreće. Naime, aktualna sveopća koljačina oko "zdravstvenog odgoja" u hrvatskim školama ne samo da je potpuno bacila u drugi plan sve ostale - i daleko, daleko bitnije - probleme hrvatskog školstva, nego je pokrenula cijeli val podrške Milanovićevoj Vladi i Jovanovićevim "reformama", ma koliko sve skupa bilo potpuno nepromišljeno, neplanirano, amaterski, paušalno, potpuno stihijski i potpuno krivim načinom uvedeno. Drugim riječima, do prije nekoliko tjedana u javnosti se mogla čuti malo koja riječ u znak podrške ministru znanosti, obrazovanja i sporta, dok se danas otvaraju Facebook grupe u znak mu podrške, javljaju se nevladine udruge koje ga podržavaju i dobar dio javnosti - bar onaj pismeni dio - zaboravlja (ako ih je uopće znao) sve grijehe koje je ovaj priučeni komesar počinio nad hrvatskim školstvom.

Zato, prije nego što krenemo dalje, nekoliko činjenica. Jer, očito, one su u cijeloj ovoj raspravi najdeficitarnija roba.

Kao prvo, činjenica je da je kampanja u koju je krenula katolička talibanija zasnivana na direktnim lažima i manipulaciji nad pastvom koja se od rođenja trenira da ne razmišlja svojom glavom. Zaista, masu koja rečenicu "homoseksualnost nije bolest" shvaća kao propagandu pederluka, a učenje čemu služi kontracepcija kao promoviranje promiskuiteta, zaista ne vrijedi koristiti kao išta drugo nego topovsko meso koje će Majka Crkva gurati pred mitraljeze kako bi ona sama dobila više novca iz proračuna. S takvima zaista ne vrijedi raspravljati jer ti niti su pročitali na što se taj "Jovanovićev zdravstveni odgoj" zaista odnosi niti ih to zanima; oni su svoje, da prostite, mišljenje stvorili namisi i od njega ne bi mogli odstupiti ni kad bi htjeli. Takvima nema svrhe objašnjavati da, zaista, nitko nikome ne nameće odgoj, nego da se ovdje radi o informiranju i obrazovanju koje može samo pomoći roditeljima da svoje dijete odgoje onako kako oni žele tako što će podastrijeti stručne, provjerene i objektivne informacije potekle iz 20. i 21., a ne 12., 13. i 14. stoljeća. Jednostavno, dok dođu do kraja rečenice, treba im još jednom ponoviti što je bilo na početku.

Međutim, s druge strane, na žalost, također je činjenica da je "Jovanovićev program" jedna nesuvisla brljotina bez glave, repa i imalo smišljenog sustava. Ovako kako je "uveden", izveden je potpuno traljavo, amaterski, nestručno i bez ikakvog doticaja s realnošću te poznavanja kako uopće funkcioniraju hrvatske škole i hrvatski obrazovni, da prostite, sustav. Činjenica da su nastavnici koji bi taj zdravstveni odgoj trebali provoditi o svemu upoznati iz medija, a ne stručnim dokumentima, koji su im puno ranije trebali stići na stol, je uvredljiva i samo je dokaz nesposobnosti i potpune izgubljenosti trenutne ekipe u ministarstvu koja svoj položaj koristi isključivo kako bi se bavila politikom i politiziranjem, a obrazovni sustav koristi samo kao izgovor za pojavljivanje u novinama, kad već ne znaju napraviti ništa drugo što bi se okarakteriziralo kao korisno. U zdravstvenom odgoju se nalaze sadržaji za koje ljudi koji bi ih trebali predavati uopće nisu stručni, a to što Ministarstvo smatra da je za prenošenje nekog znanja mladima dovoljno da učitelj prođe neki "ubrzani tečaj" ili pročita skriptu i, evo, odmah je vrhunski stručnjak, govori o njihovoj percepciji obrazovanja. Sve u svemu, degradirajuće i ponižavajuće za cijeli pojam obrazovanja.

Jednostavno, nakon "građanskog odgoja", i "zdravstveni odgoj" je dobro poslužio kao Potemkinovo selo koje će stvoriti dojam da su ministar i njegov tim nešto radili u toku svog mandata, a ne da je ministar samo vrtio palčevima, držao bombastične govore i odlazio na svečana otvaranja. Istovremeno, hrvatski obrazovni sustav se raspada, hrvatski učenici znaju sve manje, sve su manje sposobni prilagoditi se društvu u koje ulaze nakon školovanja, programi su još prije dvadeset godina bili zastarjeli, od tada su dodatno degradirali, a hrvatski učitelji i nastavnici sve više postaju tete u vrtiću, socijalni radnici, psiholozi, mame, tate i dadilje, a sve manje učitelji i nastavnici koji se bave svojom strukom: jezikom, matematikom, kemijom, fizikom.

Međutim, zahvaljujući trenutnoj halabuci, ispada da Crkva i master-padawanski duo Milanović-Jovanović imaju isti interes: zabaviti naciju međusobnim čerupanjem kako bi pravi problemi ostali neriješeni i nevidljivi. Da, maloljetničke trudnoće, netolerancija i slične stvari su zaista problem, ali nekako je za očekivati da bi se problem donekle riješio sam od sebe ako bi djeca najprije naučila čitati, pisati i razmišljati te biti odgovorna sama za sebe. Međutim, nakon što se utvrdilo da je 20 godina rasprava o ustašama i partizanima svima dozlogrdilo (što je također jedna od pobjeda zla, ali to je već druga tema), pojavila se nova kost koju će svi moći zajednički glodati sljedećih dvadeset godina. I kao što je HDZ svoju strategiju izgradio na plašenju nacije od Srba i komunista i sveopće mahanje zastava iskoristio za guranje ljudima ruke u džep, tako je za očekivati da će SDP dugo svoj uspjeh hraniti strahom od zaostale i konzervativne Hrvatske po principu "ako ne izaberete nas, doći će vam ovi".

Jedna stvar je sigurna: nasljednica "rasprava o ustašama i partizanima" potpuno je bacila u drugi plan sve one bitne probleme. Jer dok se u crkvama pokreće nova inkvizicija i dijele baklje i motike, a Jovanović priprema vreće s pijeskom kako bi svoje ministarstvo pretvorio u posljednji bastion obrane protiv kršćanskog fundamentalizma, o zastarjelim programima, korumpiranim ravnateljima i inspekcijama, sustavu koji ne funkcionira na većini razina i proizvodi djecu koja će morati prolaziti dodatne tečajeve samo kako bi znala upaliti kompjuter više nitko ne govori.

subota, 01.12.2012.

Zločinac, a ne izdajnik... Ne, čekaj... Izdajnik, a ne heroj... Ne, opet nije dobro... Heroj, a ne... aukurac, MILE, KAKO ONO IDE???

četvrtak, 29.11.2012.

Kao jedan od problema koje je tokom današnjeg štrajka ministar Željko Jovanović pokušao prikazati kritičnim - a koji se i inače spominju u javnosti tokom bilo kojeg štrajka - je i onaj "kamo će djeca dok su roditelji na poslu". Pa se onda Ministarstvo, roditelji i učitelji malo natežu, pa onda neka djeca dođu u školu, neka ne, neka ostanu, a neka se jednostavno vrate kući. Nećemo ovdje o praktičnim začkoljicama kao što su: a tko čuva djecu kad je nastava poslijepodne ili kad je dijete kod kuće već u jedan sat, a roditelji rade do pet. Ali vrijedi primijetiti percepciju školstva koja postoji kod određenog dijela roditelja, a, očito, i kod dobrog dijela službenika Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Po svima njima, naime, osnovne i srednje škole postoje kako bi djeca imala gdje boraviti dok su roditelji na poslu.

Na stranu sve ono što se uči u školi, krenimo od čitanja, pisanja i računanja, kako se drži olovka, kako se točno piše koje slovo, čemu služi tablica množenja i zašto je bitno znati rješavati zagrade, preko povijesti, zemljopisa i fizike, koji djeci govore kakav je zapravo svijet u kojemu žive i kako je došlo do tog da baš bude takav, pa sve do nekih stručnih znanja koja će im trebati na radnom mjestu ili više njih.

Ne, nije problem to što učitelji za vrijeme trajanja štrajka neće podučavati gradivo, to što će djeca biti zakinuta za obrazovanje. Problem je to što se za njih neće imati tko brinuti dok su roditelji na poslu. (Još jedna sitna podbadalica: ako se kao argument za smanjenje plaća ponavlja da je privreda u rasulu, da je bolje imati i takav posao nego nikakav, poput gomile nezaposlenih roditelja, hej, zašto onda netko treba čuvati djecu dok su ti isti nezaposleni roditelji - na poslu?)

Možda ovo i ne bi trebalo postavljati kao neko bitno pitanje kad ne bi postojala cijela gomila ostalih indikatora koji pokazuju da Ministarstvo zaista sve više shvaća i osnovne i srednje škole kao ustanove u kojima se djeca ne obrazuju, nego čuvaju (dok su, je l' te, roditelji na poslu). Tako se sve više ponavlja o "pravu učenika da ga se ne ispituje svaki dan", "odgovornosti za dijete dok nije kod kuće", a dežurstva na hodnicima i ostalim biserima da ni ne govorimo.

Istovremeno, u škole se ne zapošljavaju novi psiholozi, pedagozi, defektolozi i slične stručne službe koji bi upravo trebali i obavljati te poslove, nego se posao čuvanja djece povjerava prije svega nestručnim ljudima koji su na fakultetu učili jezike, fiziku, kemiju, biologiju, povijest, a sve samo kako bi, po Ministarstvu znanosti, obrazovanja, i sporta, radili kao dadilje.

Neki će možda reći da je ovo finalni korak u dekonstrukciji hrvatskog obrazovnog sustava. To su optimisti. Pesimisti samo sa strepnjom iščekuju što će Jovanovićeva ekipa sljedeće smisliti jer znaju za što je sve sposobna ta huškačka, antiintelektualna i politikantska klika koja se, kad se zaista sve zbroji i oduzme, ni najmanje ne razlikuje od one koja joj je prethodila i zbog čije smjene, kad se gleda iz današnje perspektive, bar kad je riječ o obrazovanju, možda nije ni trebalo izlaziti na izbore.

petak, 26.10.2012.

Nešto me je zagrizlo u utrobi kad sam pročitao vijest, ali onda sam, surfajući dalje, naletio na još jedan naslov, ovaj put s brojkom: "U 98. godini umro Joža Horvat".

I nasmijao sam se.

Zašto?

Pomislio sam, svaka čast, druže, sve si ih nadživio. I kvantitativno i kvalitativno. A kakav je to život bio... da stavite cijelu moju zgradu na kup, pa još dodate dvije susjedne, vjerojatno se ne bi toliko nakupilo života koliko je nakupio Joža.

I zato sad možda i ne treba tugovati zbog njega. On je svoje odradio, došao, vidio, pobijedio, i tako nekoliko puta, i više nego što bismo mogli naprojati. I sad je, napokon, otišao na zasluženi odmor. Ako zbog koga treba tugovati, onda je to zbog nas koji ostajemo lišeni još jednog svjetla koje nam je obasjavalo ionako već premračni svijet.

S Jožom Horvatom napustio nas je jedan od rijetkih potpunih pozitivaca, ljudi bez zamjerke, vrste kakva se rijetko nalazi. Dok ga je bilo, bilo je bolje. Njegovim odlaskom smo na gubitku, a za ono što je bio za života, možemo mu reći samo: hvala.

ponedjeljak, 22.10.2012.

Peticija za reformu sustava pedagoških mjera koja je službeno pokrenuta početkom mjeseca do sada je prikupila nešto više od 300 potpisa, a izgleda da se tempo pristizanja potpisa ubrzava jer je od svih skupljenih, polovica potpisa pristiula u petak i danas do 14h (trenutak pisanja ovog teksta).

Tko ne zna ništa o peticiji, neka se informira na portalu Nastavnici.orgeda da još uvijek ima škola koje uopće nemaju informaciju o tome, molimo da obavijestite svakoga koga znate kako bi se glas što više proširio.

Rok potpisivanja je okvirno 1. studenog, ali se u slučaju potrebe može i produljiti.

petak, 05.10.2012.

Službena vijest kaže: “U povodu obilježavanja Svjetskoga dana učitelja, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović susrest će se s autorima projekta on-line instrukcija za nula kuna „Where math is fun“.”

Ovdje bismo mogli dodati: a nakon toga će poslati još jednu čestitku svim osvajačima medalja na olimpijadama znanja, također za nula kuna.

Da se ne bi krivo shvatilo: podržavamo kolege koje su potrošile svoje slobodno vrijeme kako bi učenicima približili znanja koja trebaju savladati. Vjerojatno bi bilo dobro da se i mnogi drugi učitelji povedu njihovim primjerom, da malo “izađu iz kutije” i pokušaju djeci ponuditi alternativne materijale jer, istina, metoda sjedenja u učionici nije jednako dobra za sve.

Međutim (a ovdje nećemo krenuti analizirati zašto je sjedenje u učionici manje efikasno ako s tobom sjedi još 30 učenika, kad nema grijanja, kad su stolice stare i škripe, kad nema opreme…), simptomatično je da ministar, na Dan učitelja, prima upravo one koji su nešto što bi trebao biti standardni dio učiteljskog posla (a standardni dio posla bi, koliko znamo, trebao biti i plaćen) napravili besplatno. Simptomatičan je i publicitet koji su ovi učitelji dobili u Jutarnjem listu, službenom glasilu MZOS-a.

Poruka je jasna, iako možda i nenamjerna: od vas se, dragi učitelji i nastavnici, očekuje da ostavite dušu i srce u učionici, ali zauzvrat ne očekujte ništa. Nula kuna.

Nakon desetljeća ponavljanja jedne te iste poruke, da obrazovanje mora biti besplatno, neki su napokon prihvatili poruku.

Samo što je, izgleda, nisu baš najbolje shvatili.

utorak, 04.09.2012.

U utorak navečer emitirana je posljednja emisija "Andromeda" na Hrvatskom radiju. "Emisija o svemiru" je ukinuta nakon petnaest godina emitiranja, a da se ne zna, zapravo, ni zašto. Izjave koje su došle od v.d. urednice Hrvatskog radija govorile su o "statičnosti emisije" gdje ljudi samo sjede i razgovaraju (a valjda bi trebali plesati) te da bi se uskoro trebala pokrenuti "nova emisija o znanosti".

Već je puno toga rečeno o ovom slučaju: T-portal je objavio tekst, a prilično opsežna priča izašla je i na portalu Zvjezdarnica.com. Podršku je dao i Hrvatski astronomski savez, kao i doslovno tisuće obožavatelja i slušatelja na Facebook grupi Andromeda -za ostanak emisije o svemiru, među njima i mnogi koji su rekli da ih je u petnaest godina postojanja ta emisija potakla na neke životne odluke, kao i inspirirala na vlastite slične projekte (kao, na primjer, stvaranje slične emisije na Radio Pančevu; da, to je onaj mrski grad u kojemu igra onaj drugi Dinamo).

Nakon medijske buke koja se podigla, donositelji ove odluke - prije svega v.d. urednica Ana Lacković Varga, zapamtite to ime - krenuli su u protunapad optužujući autore emisije za "protupravno korištenje sredstava" i slične malverzacije.

Ukupni rezultat: još jedan bastion obrazovanja koji je mnogim ljudima puno značio protjeran je iz hrvatskog medijskog prostora. Barbari nastavljaju svoj pohod, a svi koji gledaju pustoš oko sebe mogu samo žaliti za stvarima koje polako nestaju i za još više onih koje će nepovratno nestati.

četvrtak, 16.08.2012.

"Ima na Balkanu jedna zemlja koja se graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade. Gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje 12 sati. Gdje je zdravstveno besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje su javne nabavke tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikada ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki dan. Gdje su najbogatiji oni koji nikada nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju ludima, a lude sposobnima. Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje se živi od budućnosti jer na sadašnjost nemamo pravo. Gdje se svatko svakom smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta. Gdje smatraju da će zemlja duže napredovati ako se što više nazaduje. Gdje normalni nisu potrebni, i zapošljavaju se podobni a ne sposobni. Ima na Balkanu jedna zemlja u kojoj poštenjem, iskrenošću i marljivošću nikad nećeš stići do željenog cilja..."

Nepoznatog autora

petak, 03.08.2012.

petak, 20.07.2012.

...i dođoh polako do Warholovih petnaest. Baš da vidimo što će biti dalje.

http://nastavnici.org/2012/07/19/priopcenje-krivi-su-i-sindikati-i-vlada-a-ispriku-s-gnusanjem-odbijamo/

Vezano za najnoviju odluku Vlade RH o smanjenju plaća učiteljima i nastavnicima, udruga “Nastavnici organizirano” objavljuje priopćenje za javnost.
—————————————————————–
Prošlog tjedna hrvatski učenik dobio je zlatnu medalju na matematičkoj olimpijadi, međunarodnom događaju na kojemu se susreću najbolji iz cijelog svijeta. Bila je to prva zlatna medalja na ovom natjecanju za Hrvatsku otkako postoji.

Ovog tjedna, na dan kad je Vlada Republike Hrvatske donijela odluku da će joj smanjiti plaću za deset posto, mentorica tog učenika, profesorica matematike koja je, osim njega samog, među najzaslužnijima za tu zlatnu medalju, rekla je: “Davno sam zaključila da nam sustav sustavno ubija motivaciju. Žalosno je što ću se ja i dalje truditi obavljati svoj posao najbolje što mogu. Znam, znam… Ali, veseli me što sam blizu prijevremenoj penziji jer svi novci na ovom svijetu ne mogu mi platiti osjećaj mira kada pobjegnem od svih nepravdi, korupcije, potplaćenosti, prijevara, tiranije i svega ostaloga što sada vlada na prosvjetnoj sceni.”

I na ovo se više zaista nema što dodati. Koordiniranim djelovanjem jednako nesposobnih sindikata i hrvatske vlasti u četvrtak je donesena odluka da se najvećem broju visokoobrazovanih ljudi u Hrvatskoj, koji su već do sada imali plaću ispod hrvatskog prosjeka, plaća dodatno smanjuje.

Osveta nad neposlušnima

“Ispriku” i “žaljenje” premijera Milanovića i ministra Jovanovića odbijamo s gnušanjem kao kratkoročnu jeftinu političku demagogiju te ih shvaćamo samo kao još jedan iskaz politikantskog licemjerja koje će reći sve što treba reći samo kako bi se moglo i dalje, uz što manje prepreka, raditi ono što se želi. Vlada nije bila prisiljena donijeti odluku o ukidanju dodataka na plaće. Mogla je biti pametnija od sindikalista. Međutim, nije, i to govori o njihovim pravim namjerama i planovima.

Što se tiče sedamdeset tisuća hrvatskih učitelja i nastavnika, njihov problem nije samo u tome što se “plaća smanjuje”. Nitko ne voli dobiti manje novaca nego što misli da bi trebao. Međutim, nedostatak svijesti koliko je obrazovanje bitan i osjetljiv sektor poprimio je alarmantne razmjere.

Kako je lijepo rekao jedan naslov u hrvatskim medijima ovih dana: svaka budala može uštedjeti tako da se oduzima svima jednako. U ovom slučaju, Vlada RH je predlagala da se jednako oduzme nastavnicima, fakultetskim profesorima, državnim službenicima, liječnicima, medicinskim sestrama i svima ostalima koji plaće dobivaju iz državnog proračuna, uopće nemajući na umu da su poslovi koje sve ove skupine obavljaju toliko različiti – i po važnosti i po težini i po odgovornosti – i da su plaće koje ove skupine primaju toliko različite da se unificirano skidanje po istom kriteriju ne može nazvati drugačije nego bezumnim. Kao rezultat, logično, najviše su se pobunili oni koji su u prijašnjim pregovorima već izgubili najviše – odnosno dobili najmanje – i koji su od svih ovih skupina najniže na platnoj ljestvici.

Obrazovanje je najvažnija stvar na svijetu. Bez obrazovanja nema napretka. Obrazovanje je, također, najosjetljivija stvar na svijetu; svaka greška u sustavu imat će dugoročne posljedice. Obrazovanje je, na kraju, i najtromiji sustav na svijetu. Da bi počeo donositi korist, treba u njega ulagati desetljećima unaprijed. Svaka godina zanemarivanja rezultirat će s dvije godine više koje treba uložiti samo da bi se stvari vratile na staro. I u takvoj situaciji, smanjivati plaće koje su ionako već desetljećima preniske u sektoru koji je već desetljećima gažen može samo netko potpuno neodgovoran i nezainteresiran za dugoročno funkcioniranje društva u cjelini.

Najobrazovaniji i najponiženiji

Nije ovdje stvar samo u iznosu plaće. Da, može se preživjeti s 5000 kuna. Mnogi preživljavaju i s manje. Stvar je u tome da se učitelji i nastavnici danas osjećaju poniženima i obespravljenima, nakon godina i godina gaženja i omalovažavanja, što ispodprosječnim primanjima, što maćehinskim odnosom državnih vlasti koje se ponašaju kao da je obrazovanje trošak i luksuz, a ne investicija i nužnost.

U cijeloj ovoj aferi jednako odgovornima smatramo i sindikate koji su sudjelovali u pregovorima. Ne (samo) zbog posljednjih odluka, nego zbog kontinuirane desetljetne nesposobnosti i dogovora koje su u prošlosti prihvatili, koje nisu smjeli prihvatiti, a koji su nas sve, u konačnici, i doveli do današnje katastrofe. Prije pet godina prosvjetni sindikati su pristali na smanjenje plaća uz obećanje da će se te plaće u budućnosti povećati. Dvije godine kasnije, kad je došlo vrijeme da se to obećanje ispuni, isti ti sindikati su pristali na još jedno odgađanje povećanja plaća uz još jedno obećanje da će se u budućnosti te plaće povećati. Sada, kad je opet došlo vrijeme da se to obećanje ispuni, logično je da je vlast, kad je vidjela koliko su ti sindikati spremni na popuštanje, htjela ponoviti stvar. Međutim, ono što su dali Sanaderu – prosvjetarske plaće na pladnju, i to dva puta – Ribić i njegovi vjerni štitonoše nisu htjeli dati i Milanoviću.

Uz sve ovo, i njihov legitimitet legitimitet je upitan. Sindikati koji su sada u pregovorima okupljaju manje od polovice učitelja i nastavnika, između ostalog i zato jer su proteklih godina zbog svoje potpuno promašene politike doživjeli drastičan rasap članstva tako da su im članovi ostali gotovo isključivo po inerciji i zato što dobar dio njih – ovo nije pretjerivanje – uopće ne zna u kojem je sindikatu. No, zbog svoje naslijeđene povlaštene pozicije, ti su sindikati u mogućnosti diktirati uvjete preostaloj većini hrvatskih prosvjetara.

Svakako je zanimljivo da ljudi iz Ribićevog sektora, znanstvenici i zaposleni u visokom obrazovanju, nisu ništa izgubili – današnja odluka Vlade RH odnosi se samo na učitelje i nastavnike u osnovnim i srednjim školama.

Bolje prvi na magarcu nego prvi iz matematike

Koliki je sveopći krah “zemlje znanja” – pri čemu je ovo smanjenje plaća samo jedna od zadnjih lopata zemlje – govori i primjer vezan za početak ovog teksta: Vlada RH je uredbom dodijelila 320.000 kuna natjecateljima koji su osvojili medalju na Svjetskom prvenstvu iz kickboxinga, te njihovim trenerima i klupskim liječnicima. Također dodijelili novce sportašima koji su osvojili medalju na natjecanju iz – bodybuildinga.

S druge strane, matematički olimpijci će dobiti: nagradu “Oskar znanja” (koja se sastoji od lijepog simboličnog priznanja), stipendiju (koju bi ionako dobili svojim odličnim ocjenama i uspjesima) i stisak ruke. Sportski klubovi imaju sponzore, donatore, novac općina i gradova. Imaju li isto učenici koji idu na natjecanja i postižu vrhunske rezultate?

Pouka Vlade: gram mišićne mase košta više od grama mozga. Bolje da potičemo učenike da se bave bodybuildingom, utrkama na magarcima, pikadom ili pljucanjem u dalj. Očito će za uspjehe na nekom takvom natjecanju dobiti više novaca nego od svoga znanja.
–
Udruga “Nastavnici organizirano”

četvrtak, 19.07.2012.

Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico
mogućnost prosvijećenosti
razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom
miris zemlje
koncentrični krugovi gluposti i neznanja
kao prstenje
ono dalje ne razumijem
izgleda mi da je mrtva straža

rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

i rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada
I što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru

petak, 13.07.2012.

Briljantan tekst. Ukraden odavde:
http://www.tacno.net/Novost.aspx?id=17497

Još samo kad bi populacija bila u stanju pročitati deset kartica...

-----
Već smo rekli da je neoliberalizam nevidljiv, a jedan od razloga za to je i činjenica da nije dobro objašnjen. Iako se radi o potpuno apsurdnoj doktrini, taj apsurd je slabo primećen i skoro da uopšte nije komentarisan. Ovde ćemo pokušati da damo objašnjenja koja su prilagođena deci, ali taj pristup ne treba da zavara. U stvari će biti reči o stvarima koje svoj puni smisao dobijaju tek onda kada se sagleda šira slika i shvati unutrašnja logika neoliberalizma, što je primarno filozofski posao. Posao koji naši filozofi ne rade, pa se moramo osloniti samo na zdravu logiku i jasnoću.

Skica za problem

Glavni problem sa neoliberalizmom je u tome što on jednim principom pokušava da reguliše stvarnost koja je dvostruka i počiva na dva principa. Evo ilustracije za tu tezu uzete iz ekonomije, pošto i neoliberalizam najviše barata sa ekonomijom.

Postoje dva različita položaja u ekonomiji i društvenom prostoru, možemo ih nazvati “Zajednički” i “Partikularni”. Zajedničke su one stvari koje postoje na osnovu potrebe svih u zajednici za jednoobraznom uslugom. Na primer, sud, budžet ili vodovod su primeri “zajedničkih” stvari. I jedno i drugo i treće služe nekom javnom, zajedničkom dobru koje koriste svi članovi zajednice bez razlike. Partikularne su one stvari koje svaka grupa ili pojedinac bira zasebno, na moguće različit način i tako da ta različitost ne stvara problem. Da bi lakše objašnjavali o čemu se radi, zajedničke stvari neka budu plave, a partikularne crvene, kao na slici.

Postoji drastična razlika između plavog i crvenog polja. Na primer, ako na tržištu postoje različiti sirevi, odela, muzika ili knjige to ne stvara bilo kakav problem za društvo. Ali, ako bi postojali različiti sudovi, koji bi donosili različite presude, ili bi se budžet koristio u interesu samo jedne grupe a ignorisao neku drugu, ili bi bili prinuđeni da gradimo konkurentne vodovode, puteve, parkove itd, to bi predstavljalo ogroman problem, a u slučaju suda, to čak više ne bi ni bio sud. Dakle, nama su zajedničke stvari neophodne kao nešto što na jednak način koristi svima.

Odatle idu dalje razlike između plavih i crvenih stvari. Dok crvene stvari mogu da propadnu i zamene se drugim crvenim stvarima, plave ne mogu, jer su previše potrebne zajednici i ne postoji konkurentni proizvod koji bi ih mogao zameniti. To plave i crvene stvari stavlja u različit položaj u odnosu na moguću privatizaciju, što je ovde važno, jer je neoliberalizam prevashodno doktrina privatizacije. Po njemu “privatni vlasnik je uvek bolji”, zbog toga što se privatizacijom preduzeća navodno skidaju sa vrata zajednice. Posle privatizacije ona su briga vlasnika, koji će ih, vođen svojim interesom i kompetencijom, voditi uspešnije od države, a i ako propadne, to je samo njegov problem. Međutim, to nije tačno. U slučaju stvari koje su plave, zajedničke, društvo ne može da dopusti da one propadnu jer bi tako ostalo bez osnovnih usluga.

Ako se takva preduzeća ipak privatizuju, u praksi se pokazuje da ona time ne budu skinuta sa vrata zajednice. Za to ima mnogo primera. Privatizacija Železare Smederevo, koja je kupljena za 20 miliona evra, posle 11 godina vraćena je državi za nominalno 1 evro, ali sa dugom od 350 miliona evra. Država je uredno preuzela taj dug koji su godinama pravila privatna lica, kako se ispostavilo, ne rizikujući ništa. Železara nije skinuta sa vrata, nego je sve vreme na vratu države, koja zauzvrat nema pojma koliki se dug pravi i na koji način. Identičan slučaj je bila i privatizacija Kombinata aluminijuma u Podgorici, za čije je kredite garantovala država, koji je koristio subvencionisanu struju itd. Čuveni bailout-i u SAD, kada su državnim novcem spašavane banke i osiguravajuća društva, koja su svojim direktorima isplaćivala premije od više stotina miliona dolara, su isto to.

Ali, ne samo da su plave stvari uvek briga zajednice, već tu postoji još jedan problem. Pošto plave stvari obično nisu izložene konkurenciji, već predstavljaju strukturne monopole, one se u stvari ne nalaze na tržištu. Zbog toga kod njih ne postoji motiv novog vlasnika da povećava kvalitet usluge ili da smanjuje cenu, već je motiv obrnut: strukturni monopol omogućava da se profit uvećava snižavanjem kvaliteta i povećavanjem cene. Sve to znači da dobrobiti privatne ekonomije koje proizilaze iz konkurencije i tržišta ne mogu da se primene na plave stvari.

Pa ipak, kao što se lako može videti, neoliberalna ekonomija teži da se koncentriše baš oko plavih stvari. Ona najpre privatizuje državu, a onda iskorišćava strukturne monopole. Profiti firmi povezanih sa državom rapidno se uvećavaju, ne zato što su uspešne na tržištu, već zato što koriste državni i strukturni monopol. Ideal neoliberalizma nije tržište i konkurencija, kao u klasičnom liberalizmu, već privatizovana država i privatizovani strukturni monopoli.

Pošto se to ne može otvoreno reći, neoliberalizam nas ubeđuje da je program dalje privatizacije ispravan tako što sugeriše da su samo crvene stvari nešto održivo i solidno i da je moguće sve privatizovati, sve plave stvari pretvoriti u crvene, bez štete. Međutim, to nije moguće jer su plave stvari strukturno plave, zajedničke.

Nevidljiva ruka

Dakle, društvena stvarnost se sastoji od plavih, zajedničkih stvari koje su predmet javnog interesa – sudova, budžeta, pravnog okvira, javne vlasti, puteva, vodovoda, parkova, škola, bolnica, medija - i od stvari koje su crvene, partikularne, oko kojih se koncentrišu privatne preferencije i interesi. Čuvena doktrina nevidljive ruke, koja je nezaobilazni deo neoliberalizma, kaže ovo: Ako se koncentrišete samo na svoj privatni interes i potpuno eliminišete brigu o javnom interesu, ne morate brinuti, nevidljiva ruka će se pobrinuti za javni interes.

Koncept nevidljive ruke ima brojne posledice. Na primer, u okviru njega nije moguć “sukob interesa”, pošto javni interes, kao jedna od strana u tom sukobu ne postoji. Po neoliberalizmu bilo bi poželjno da javne poslove prepustimo u ruke privatnih lica i to privatnih lica koji će brinuti samo o svom privatnom interesu. Javni interes će doći sam od sebe. I kod nas se stalno pojavljuju predlozi da se vlast poveri preduzetnicima, jer će njih “biti blam da ne uspeju”. A podrazumeva se da će oni besprekorno slediti opšti interes. U neoliberalizmu, dakle, subjekti u društvu nemaju dve strane ličnosti – plavu i crvenu – već samo jednu - crvenu. Plava strana se podrazumeva.

To uverenje jednako je uverenju da bi političari, ukoliko ne bi postojala demokratska kontrola, sami od sebe brinuli o javnom interesu. Međutim, neoliberalizam bi se složio da političari moraju biti korumpirani i da je to nemoguće, ali je sasvim drugačije kada neka osoba iz nelegitimnog plavog polja pređe u crveno. Preduzetnik ili njegov pratilac “stručnjak”, za razliku od političara, spontano brine o javnom interesu, jer mu njegova kompetentnost i urođeno poštenje ne dozvoljavaju da bude drugačije. Poštenje rukovalaca javnim poslovima, koje je Platon pokušavao da postigne vaspitanjem i obrazovanjem u toku celog života i oduzimanjem prava na privatnu imovinu, neoliberalizam postiže za trenutak – uspeh i bogatstvo kapitalista dokazuju njihovo poštenje.

Naravno da je ovo još jedna iluzija neoliberalizma. Sve dok postoji zajedničko polje, to jest dok postoje sudovi, budžeti, putevi, parkovi itd. postojaće i javni interes, pa onda i sukob interesa i moguća zloupotreba. Neoliberalizam ovu brigu o javnom interesu ili prepušta “ekspertima” što je prvi način da se supstituiše demokratska kontrola ili ”preduzetnicima” koji su neka vrsta div-junaka koji sledeći samo svoj privatni interes postižu maksimum javnog.

Šta je sve trošak?

Možete često čuti da se privreda predstavlja kao prostor koji se deli na “javni” i “realni” sektor. Ova terminologija ponavlja šemu sa početka: javno (plavo) u ovoj opoziciji je prikazano kao nerealno. To je navodno zbog toga što sav realni višak vrednosti stvara realni sektor, pod kojim se podrazumeva privatni sektor koji navodno nešto konkretno proizvodi (kažem “navodno proizvodi” pošto privatni sektor ne mora da proizvodi ništa konkretno, poput velikih marketinških agencija ili megamarketa). Za razliku do realnog sektora, sve ono što je javno, država i javna preduzeća, ne proizvode nego troše. Na primer, škole, bolnice, komunalna preduzeća, subvencionisana preduzeća – su “trošak”. Uz reč “trošak” u našem jeziku obično ide i “nepotreban” ili “suvišan” trošak, luksus bez koga se može. Ideja je opet i uvek ista: sve što je plavo treba prevesti u crveno, kako bi se na taj način trošak navodno eliminisao. Program prevođenja iz plavog u crveno naziva se “mere štednje”, ukidanje “troška” i rastrošne države.

Nije teško uvideti da je za neoliberalizam trošak samo ono što je uspostavljeno kao zajednička svima dostupna vrednost, odnosno, vrednost koja se finansira iz budžeta, zajedničke kase. To znači da je neoliberalizam protiv te crte “zajedničkog”. Pošto je to nepopularno reći, izmišljena je ova metafizika realnog i nerealnog, troška i proizvodnje. U stvarnosti, škole i bolnice daju sasvim realnu uslugu i proizvode sasvim realnu vrednost. Ništa u njihovom poslu nije luksuz i višak, ništa nije nepotrebni trošak.

Ali, stvar bi mogli da dovedemo do krajnjih konsekvenci. Pošto u troškove preduzeća ulaze i plate zaposlenih, i te plate i ti zaposleni bi mogli da se podvedu pod “trošak”. Pošto je cilj da se svi troškovi smanje, neoliberali zahtevaju “reformu tržišta rada”, “fleksibilizaciju radne snage”. Pojednostavljuje se otpuštanje, skraćuje radno vreme. Kako RTS ovih dana piše: “Klasičnog zapošljavanja na neodređeno u modernom biznisu je sve manje.”

Ako sada sumiramo, jedino što nije luksuz u neoliberalnom sistemu i što ne predstavlja nepotreban trošak, jeste sam profit vlasnika. Idealno stanje je ono u kome sve što je trošak ne postoji – država, zaposleni, javne škole itd – postoji samo vlasnik i, recimo, mašine koje nešto proizvode ili kompjuteri koji naplaćuju usluge. I pored toga, neoliberalne mere štednje predstavljaju se kao način da se “smanji nezaposlenost” i postigne boljitak za sve.

U neoliberalizmu jedino profit kapitaliste ima legitimitet. Sve ostalo je nepotrebno.

Ko je kriv za siromaštvo, nezaposlenost, krizu,?

Pošto sa jedne strane imamo div-junake, poslodavce “od kojih zavisi egzistencija hiljada ljudi”, a sa druge šemu negacije javnog kao rešenje za sve, sam neoliberalni sistem nikada nije uzrok problema koji nastaju u toku njegove realizacije. Kao što možete pretpostaviti, dežurni krivci su ostaci “plavog” u sistemu.

Državno i javno za tu svrhu se pretvaraju u “metastazirani socijalizam”, “komunizam” i “etatizam”. I taj sociijalizam je uvek kriv za sve: “U Grčkoj je, hteli - ne hteli da to vidimo, u krizi – država. Odnosno njene finansije. U toj zemlji nije krahirao model neoliberalne ekonomije, nego – „viša faza socijalizma“.

Sve bi bilo drugačije da se neoliberalni program stvarno i do kraja primeni. Međutim, sve dok i malo plavog ostaje u sistemu, neoliberalne mere ne mogu da dođu do izražaja. Na taj način, neoliberalizam podstiče nove privatizacije, ali njihove efekte stavlja na konto onoga što je neprivatizovano. Iako se katastrofalne posledice privatizacija gomilaju, uvek je rešenje još privatizacija, jer samo na kraju, u potpunoj privatizaciji, neoliberalizam može da preuzme odgovornost.

Ova skoro očigledna manipulacija sa prenošenjem krivice na “socijalizam” kod nas odlično prolazi. Pri tom se razlozi mešaju: čas je privatizacija nužna zbog nagomilanih dugova, čas je poželjna jer je privatni vlasnik uvek bolji.

Na primer, svima je očigledno, pogotovo posle poslednjih izbora, da su privatizovani mediji samo pi-ar agencije koje daju usluge promocije klijentima (Blic je prevazišao samog sebe). Zbog povezanosti političko-tajkunske klase ni državni mediji nisu puno bolji, ali je ipak primećeno da su se ponašali objektivnije u prošloj kampanji. Međutim, zvanična medijska strategija i predstavnici medijskih udruženja i dalje zahtevaju da “država izađe iz medija”, kao da je sa privatnim medijima sve u redu. Drugi primer može biti nepostojanje sindikata u privatnim preduzećima zbog čega se niko ne uzbuđuje, kome još trebaju sindikati i radnička prava. Treći primer su privatizacije koje “po prirodi stvari podrazumevaju otpuštanja”, ali su i deo reformi koje bi trebalo da vode smanjenju nezaposlenosti.

Nužni tok istorije

Neoliberali stalno govore kao da je budućnost poznata: to i to će se desiti “neminovno”, “ništa ne može da se izbegne” od neoliberalnih mera, reforme su “nužne” itd. Slično uverenje je izrazio i bivši premijer rekavši da je nužno da neprivatizovani Telekom izgubi bitku sa “privatnim kompanijama” (mislio je na Telenor, 57% u vlasništvu države Norveške). Sve što nije privatno nužno propada.

Slušajući ovu priču, niko se ne seća da je glavni greh marskizma svojevremeno bio istoricizam, vera u mogućnost poznavanja “zakona istorije”. Ovaj put iza uverenja da se poznaje budućnost ne stoji nikakva velika teorija ili filozofija, već prosti pi-ar. Priča o neminovnosti služi da potisne konkurente neoliberalizma, prikazujući njihove predloge kao nemoguće, a efekat se postiže prostim ponavljanjem i oslanjanjem na bazične želje, kao što je želja da se ima puno novca i da se može činiti sve što se želi bez ograničenja.

Uverenje da je neoliberalni kapitalizam rešenje zagonetke istorije postiže se na isti način kao uverenje da je Koka Kola piće povezano sa radošću i avanturom

Novi autoritarizam

Neoliberalizam dakle nije samo ekonomska teorija, već oblik mišljenja koji uključuje odgovore na različita pitanja. Svi ti odgovori smišljeni su da bi se opravdala osnovna šema da je država nešto negativno (-), a privatni kapital nešto pozitivno (+). Ako neoliberalizam posmatramo kao savremeni društveni sistem, obično se kaže da je njegova prednost u odnosu socijalizam sloboda. I zaista, u okviru neoliberalnog sistema je sve moguće reći, u principu nikome zbog toga neće faliti ništa. Međutim, i ta sloboda je samo privid. Sve je moguće reći, ali se selekcija poželjnog i nepoželjnog postiže tako što će u glavne medije proći samo stavovi koji su u skladu sa neoliberalizmom. Ova selekcija je moguća zbog privatizovanih medija, koji logikom vlasništva malo-pomalo u medijima ostavljaju samo poželjne stavove. Vremenom to više nije moguće nazvati ni kontrolom nad medijima, pošto mediji ne pokazuju nikakvu volju i sposobnost da budu slobodni. Oni su jednostavno zaposleni da prenose pi-ar vladajuće klase. Ona pak želi da privatizuje sve i ne želi autonomiju plavog sektora. Ako se zalažete za njegovu autonomiju i opstanak vaše mišljenje će biti snažno potisnuto i diskvalifikovano.

Tako se i pored formalne slobode održava autoritarni sistem. Jer, autoritarni sistem je stanje u kome društvo ne regulišu univerzalne vrednosti. Socijalizam je dolazio do autoritarnog sistema tako što je tvrdio da je socijalistička teorija „naučna istina“, odnosno da se kroz nju univerzalno ostvarilo, i nije dopuštao da se taj zaključak dovede u pitanje, uskraćujući slobodu govora. Neoliberalizam do iste autoritarnosti dolazi na drugi način, tako što tvrdi da univerzalne vrednosti ne postoje, već samo partikularne. Ponovo ne možete da kritikujete vladajuću doktrinu ili korumpiranu vlast u ime neke univerzalne vrednosti – pravde, istine, jednakosti – ali ovaj put ne zato što što je univerzalna vrednost već otkrivena, već zato što je zvanična istina da nema univerzalnih vrednosti. Na taj način u praksi opet dobijate autoritarnost: svako treba da gleda svoja posla, i ako hoće, da ima svoje mišljenje, ali se privatni ili partijski interes jednako autoritarno mogu nametnuti kao jedino merilo stvari.

Budući da je neosvešćena i zato nevidljiva, neoliberalna ideologija se provlači kroz sve sfere života. Na primer, ako ste pratili polemike o belom glasu, mogli ste primetiti da se ljudi skloni neoliberalnom načinu mišljenja nisu pridružili protestnom glasanju na prošlim izborima. To se može objasniti time što je beli glas bio glas protesta protiv korumpiranog sistema i korumpiranih političara, a neoliberali smatraju da su političari nužno korumpirani i da je to čak dobro jer njihova nužna korumpiranost predstavlja krajnji argument za privatizaciju javnih stvari.

Mi smo jako daleko od toga da nismo ni okusili šta je neoliberalni sistem. A i budućnost koja nam se smeši ima iste obrise. Pogledajmo samo „neoliberalne“ vesti koje su objavljene u ponedeljak 9. jula. U Grčkoj spas od recesije traže u privatizaciji: „Planira se privatizacija 28 preduzeća uključujući Državnu lutriju, preduzeća za prirodni gas, vodovod, aerodrome, marine za jahte, železnicu.“ Bečke novine objavljuju da je Telekom Austrija zainteresovan za naš Telekom. Naš bivši predsednik Boris Tadić se ponaša kao da je još uvek predsednik i da postoji neki način da se gubitak na izborima zanemari. Kad se bolje pogleda, to nije ništa drugo nego pretvaranje jedne plave, zajedničke stvari kao što je javna vlast, u crvenu, partikularnu stvar, po kojoj možemo imati više predsednika, već kako kome odgovara. Blic objavljuje članak „Bankrot se može izbeći ako se počne sa reformom“. Svi ovi članci pokazuju da neoliberalizam rapidno menja naše okruženje, da od nas traži pokoravanje i poslušnost i da ispunjava celi javni prostor, pošto se glasovi protiv njega, barem u Srbiji, skoro da ne čuj

Kao što na slici reče i Liza Simpson, ceo taj sistem je pogrešan. A da bi ga promenili trebalo bi najpre da se oslobodimo neoliberalizma u našim glavama. Ako kupite sutrašnje novine, u njima će sigurno negde pisati „realni i javni sektor“, „nužne reforme“, „mere štednje su neminovne“ ili nešto drugo iz neoliberalnog vokabulara. Pokušajte da u tim izrazima vidite fragmente jedne apsurdne doktrine u kojoj nema ništa više istine, nego što u Koka Koli ima hranljivih stvari.

Ne samo da se zajedničkih stvari ne možemo otarasiti, nego i ne treba da ih se otarasimo. One nam trebaju onoliko koliko i zajedničke vrednosti. Ili vitamini.

utorak, 10.07.2012.

Naslovnice dnevnih novina danas je uveselila press-konferencija Hrvatske biskupske konferencije na kojoj su Ljudi u Crnom (i nešto malo crvenog) zaoštrili odnos s Vladom RH po pitanju Zakona o potpomognutoj oplodnji. Ukratko, bebe iz epruvete nisu po evanđenju, petljanje u prirodni tok stvari je protivno, valjda, prirodi, i ukoliko Vlada RH ustraje u svojim namjerama da taj i takav zakon usvoji, Crkva će tražiti da se isti stavi na referendum.

Nećemo sada ovdje o tome tko se gdje ima pravo petljati jer, iskreno, svatko se ima pravo petljati gdje želi; zidar Mate ima pravo soliti pamet sinovljevoj učiteljici, novinari imaju pravo komentirati obrazovni sustav, biskupi imaju pravo reći što misle i pritom pokrenuti sasvim legalnu inicijativu za korekciju sustava ljudskog rasploda onako kako to njima odgovara. Formalno, ovo je slobodna zemlja u kojoj je zajamčena sloboda govora, znaju se prava i obaveze građana i tako to. Dakle, sasvim je u redu da Crkva želi referendum o bilo čemu i sasvim je u redu da se takav referendum i raspiše, ukoliko se ispune potrebni formalni uvjeti.

No, kad već raspisujemo referendum, bilo bi jako korisno o istom trošku - jer svaki referendum košta, pa je jeftinije obaviti nekoliko njih istovremeno - pokrenuti i pitanje revizije ugovora s Vatikanom. Znate, to je ono zbog čega imamo vjeronauk u školama, Vojni ordinarijat sa stepenicama od oniksa, zbog čega Crkva u vrijeme krize, dok deseci tisuća ljudi ostaju bez posla, dobija 300 milijuna kuna iz državnog proračuna. Pa da vidimo jesu li državljani Republike Hrvatske zadovoljni baš s takvim ugovorima.

Treba reći da nemam iluzija da bi ugovori na referendumu glatko - ako uopće - pali. Hrvati su oduvijek bili veći katolici od Pape (nije li divno kad jedna ovako metaforična uzrečica uleti u situaciju kad je se može iskoristiti bukvalno, doslovno, u njezinom korijenskom smislu?) i vrlo je vjerojatno da bi, u slučaju da se takav referendum zaista i raspiše, iz svojih pećina i jazbina izašle cijele horde Morloka i zajednički krenule u Sveti rat "za Hrvatsku i Krista, protiv komunista". Vjerojatno bi došlo do orkestriranih događanja naroda gdje bi se mitingašilo diljem Hrvatske, autobusi s križevima i krunicama na šoferšajbi i narodnjacima i Thompsonom koji trešti iz zvučnika razmiljeli bi se na sve strane, krenule bi kampanje svim sredstvima i, da, nije uopće nemoguće da bi na takvom referendumu Ugovori bili potvrđeni.

Međutim, čak i da se to dogodi, vrijedilo bi vidjeti konačni brojčani rezultat, kao i otvaranje očiju koje bi uslijedilo u nekim glavama. Nakon desetljeća tandrkanja o "eUropskoj Hrvatskoj", skeptici bi napokon dobili crno na bijelom o kakvoj je zemlji zaista riječ. Dok su sve civilizirane države prevazišle fazu državnih religija kao dio razvojnog puta i na kraju odradile sekularizaciju kako treba, ostaci talibanizma se mogu vidjeti samo po rubovima razvijenog svijeta - u predziđu kršćanstva.

Dakle, referendum, ako ne kao korak naprijed, a onda barem kao eksperiment nakon kojega bismo dobili brojčane podatke i formalnu potvrdu gdje zapravo živimo. Nek' se zna, za upotrebu i daljnje planiranje.

A ako bi, kojim slučajem, ugovori s Vatikanom bili poništeni, neke druge stvari bi konačno sjele na svoje mjesto i moglo bi se krenuti s raščišćavanjem nekih šikara, što mentalnih, što pravih.

(I, da se razumijemo, nemam ništa protiv vjernika. Čovjeka sudim po onome što radi, a ne u što vjeruje; mnogi vjernici koje znam su bolji ljudi od onih koji se deklariraju kao ateisti, a zapravo nisu ništa. Problem je u onim katolicima koji se na sva zvona tako deklariraju, a da ni oni, zapravo, nisu ništa. Još važnije, postoji velik broj pravih, uvjerenih katolika - ne u smislu da su u onih 90% kojima Crkva maše uokolo, nego u onom znatno manjem postotku pravih vjernika - koji se slažu da Ugovore treba poništiti. No, kao i uvijek kad su u igri veliki novci, važnije je gdje ti je novčanik nego gdje ti je srce.)

četvrtak, 05.07.2012.

Da ne kopiram, slobodno kliknite.