Pax et Discordia

ponedjeljak, 08.09.2014.

Izvješće o stanju obrazovanja u Republici Hrvatskoj

Povodom početka nove školske godine, vodstvo udruge “Nastavnici organizirano” donijelo je kratko izvješće o stanju obrazovanja u Republici Hrvatskoj. U izvješću se analizira stanje hrvatskog školstva te iznosi prognoza budućeg razvoja školstva društva, kao i preporuke za poboljšanje stanja.

Jedna od važnijih ocjena koje se iznose je zaključak da kriza kroz koju hrvatska država i društvo prolaze već četvrt stoljeća neće i ne može prestati bez da se obrati pažnja na školstvo koje je u Hrvatskoj sustavno zanemareno proteklih desetljeća. Nesposobnost, neprofesionalnost, nezainteresiranost, korupcija i politizacija na apsolutno svim razinama sustava doprinose potpunom kolapsu koji se proteklih godina ubrzava, a posljedice za Hrvatsku mogu biti katastrofalne. Vrlo nizak stupanj društvenog prioriteta uzrokuje katastrofalno niska ulaganja i nebrigu, a vlast, kako na državnoj, tako i na lokalnim razinama, uglavnom koristi ovaj sektor za postizanje političkih bodova. S druge strane, riječ je o najosjetljivijem sustavu u društvu čije promjene pokazuje najkratkoročnije posljedice za najmanje nekoliko godina, dok je dugoročne efekte moguće procijeniti tek nakon deset ili dvadeset godina.

Negativna selekcija i potpuno neprofesionalan sustav inspekcije proizveli su pasivnu i šutljivu većinu koja najčešće posao koji bi trebao biti iznimno kreativan radi rutinski. Također, pravila i propisi koji se proizvode u nadležnim institucijama od školstva su napravili sprdnju i postigli da ga se čak ni u ustanovama koje ga čine ne shvaća ozbiljno.

Činjenica da je Hrvatska objektivno na evropskom začelju što se tiče obrazovanja je istovremeno i uzrok i posljedica ovakvog stanja. Presijecanje tog zatvorenog kruga je u interesu svih građana, uključujući i one koji ni na koji način ne koriste usluge sustava, ali zato koriste usluge radnika i stručnjaka koji su iz tog i takvog sustava proizašli.

Cijelo izvješće može se preuzeti ovdje.

08.09.2014. u 10:26 • 0 KomentaraPrint#

subota, 12.07.2014.

Hrvatska je prvak svijeta!


Dok se u nogomet ulupavaju milijuni, a bez rezultata, osim općeg osjećaja neugode, u malim "malim i nebitnim" sportovima Hrvatska dobija status velesile. Nakon prvog nastupa na Svjetskom prvenstvu u preciznoj orijentaciji prije sedam godina do danas, stigle su dvije timske bronce, jedno timsko srebro i po dvije pojedinačne brončane i srebrne medalje. No, ove godine sve je to zasjenjeno zlatnom medaljom osvojenom jučer u Trentinu u Italiji. Čestitke reprezentativcima.

Šok je utoliko veći što se danas u Hrvatskoj preciznom orijentacijom bavi jedva 20 ljudi, od toga desetak ustrajno i aktivno, dok se na Skandinavskim natjecanjima pojavljuju stotine natjecatelja.

12.07.2014. u 23:18 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 22.06.2014.

Sretan dan ustanka!

A sad malo subverzije. Pod ruku mi je došao tekst o tome kako je (navodno) zbilja izgledao taj 22. lipanj '41. Otprilike znajući kako se vode gerilski ratovi i tko ih vodi, ovo mi djeluje poprilično uvjerljivo iako je, u biti, riječ o zlonamjernom propagandnom djelcu. O hrvatskim antifašistima mislim sve najbolje, a ovo ovdje mi djeluje kao prilog sveukupnoj alanfordovštini na ovim prostorima, u rangu s onim kako je mog dedu izbacilo iz UDBe.

Pročitajte, i ako imate kakve drugačije informacije, slobodno komentirajte.

Pošto sam osvjedočena hrvatožderska komunjara, najavljujem brisanje komentara koje ocijenim kao provokaciju ili potvrdu toga da je prosječan IQ u Hrvata 90.

KAKO JE 30 PRESTRAŠENIH KOMUNISTA U ŠUMI POSTALO PRVI PARTIZANSKI ODRED

Svake godine na dan 22. Lipnja, brojni „antifašisti“ se okupljaju u šumi Brezovica kod Siska i „evociraju uspomeme“ na događaje čiji svjedoci nisu bili. Oni o tim događajima slušaju „iz treće ruke“, a ta ruka nudi samo hrpu nesuvislih gluposti u kojima nema ni zrnce istine. Pa ipak, ta hrpa izmišljotina je temelj na kojemu „antifašisti“ temelje svoje slavlje i časte ljude koji nikad nisu učinili ono što se za njih priča u partizanskim legendama. Najkraće rečeno, „antifašisti“ misle da je tamo na taj dan formiran prvi partizanski odred i da je odmah započeo s akcijama.

Iako postoje vjerodostojna svjedočanstva ljudi o tim događajima, te se prava istina već dugo zna, za širu javnost „antifašisti“, uz gromoglasnu podršku „velikih“ medija, već godinama pričaju „Ivica i Marica“ pričicu koja nema nkakve veze sa stvarnošću. O tome kako je zaista bilo pričao je i sam Vlado Janić-Capo, navodni zapovjednik tog partizanskog odreda. Jedan od svjedoka koji su ga slušali i zapisali njegovo kazivanje svjedoče o njemu i danas. Ime mu je Lojzo Buturac iz Siska koji je Capu dobro poznavao. Pogledajte što je napisao Lojzo Buturac:
„Sisački novinari Miroslav Matovina, Dragan Božić i još neki napisali su knjige o tom navodnom odredu na temelju razgovora koje su vodili sa sisačkim komunistima, prvoborcima. Knjige se nalaze u sisačkoj Gradskoj knjižnici i u njima je napisana puna istina o ondašnjim zbivanjima, ali kao da istina nikoga ne zanima. I ja sam imao čast daleke 1955. godine razgovarati s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre, pa mi je i on govorio istinu, a ne laž o ondašnjim događanjima.

Drago Žuk, radnik u sisačkoj rafineriji,radio je u noćnoj smjeni pa je pred zoru 22. lipnja 1941. čuo na radiju vijest da je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Odmah je jurio u Sisak do Marijana Cvetkovića, tada člana Okružnog komiteta KPH za Sisak, da mu prenese tu važnu vijest. Marijan je odmah pošao do Vlade Janića, sekretara Mjesnog komiteta KPH da se dogovore o daljnjem djelovanju. Dogovoreno je da se svi viđeniji komunisti povuku u ilegalnost. Odmah su krenuli, Vlado biciklom u Petrinju, a Marijan vlakom u Sunju i Kostajnicu da tamo o tome obavijeste svoje partijske drugove. Isti dan navečer obojica su se, i Vlado i Marijan, našli u selu Žabno kod Siska kod partijskog druga Jose Tuškanca. Tu su i prenoćili. To je događaj od 22. lipnja. Nema nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana su si u Žabenskoj šumi tražili i našli skloništa ili baze kako se izražavao Janić. U sklonište "Šikara" smjestili su se Janić i Cvetković, a nakon nekoliko dana i Nada Dimić. U skloništu, 500 metara dalje, "Mali Količevac", smjestio se Mika Špiljak s nekoliko drugova. Dana 18. srpnja uspio je iz Zagreba doći "španski borac" Ivan Rukavina, pa se i on pridružio Janiću u skloništu "Šikara". Nakon mjesec dana boravka u Žabenskoj šumi, 22. srpnja, hrvatska je vojska iz Siska krenula u akciju na Žabensku šumu. Nije otkrila "Šikaru", ali je otkrila Špiljkovu skupinu od 8 ustanika, koja je prihvatila borbu u kojoj su dvojica ustanika poginuli: Ivan Lasić i Ivan Ogulinac. Ostali su se razbježali u Gornju Posavinu i nisu se više vraćali k Janiću. Sljedeći dan, 23. srpnja, razišla se i skupina iz skloništa "Šikara". Rukavina se vratio u Zagreb, Marijan je otišao na Banovinu istražiti mogućnost da se tamo presele, jer tu blizu grada nisu sigurni, a Nada Dimić otišla je provjeriti zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu i da vidi kakvo je stanje u gradu Sisku. Nada je u Sisku uhićena, te je, glumeći tešku bolesnicu, uspjela pobjeći na karlovačko područje i ni ona se nije više vraćala Janiću.Na kraju Janić je ostao sam u Žabenskoj šumi bez hrane i bilo kakve veze s mještanima iz sela Žabno. Nakon nekoliko dana napustio je i on šumu. Vratio se u Sisak i skrivao se u gradu i u savskim vrbacima. Sredinom kolovoza doznao je da se neki okupljaju u šumi Brezovica, da imaju i oružje. Uspio je i on doći do njih. Bilo ih je tada dvadesetak. Provodili su razne diverzije. U željezari i rafineriji oštetili su neke uređaje. Minirali su prugu 14. rujna kod Blinjskog Kuta. Išli su ubiti općinske stražare, obične pandure, ljude iz sela zaposlene u općini, u nebranjenim selima Topolovcu i Palanjku. U Palanjku su zapalili i školu. Dana 20. rujna poslana je hrvatska vojska iz Siska u akciju i na šumu Brezovica. Ustanici su saznali za tu akciju, pa su dan prije, 19. rujna, čamcima u Crncu prešli Savu i njih tada četrdesetak, prešli na područje Banovine. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša i jasno im rekao da u njih nema povjerenja jer su u većini Hrvati. Odmah je smijenio s te sisačke skupine Vladu Janića u kojega je imao najmanje povjerenja. Janić, teško razočaran, napušta Banovinu i svoje ustanike, vraća se natrag u Sisak i priključuje moslavačkim i žumberačkim ustanicima, odnosno partizanima.

Tu istinu mi je ispričao Vlado Janić, pa nema razloga da mu ne vjerujemo. Možda u pojedinom detalju ove priče nisam bio najprecizniji, ali u osnovi to je puna isti¬na o razvikanom prvom partizanskom odredu, o kojem su mnogi pisali, ali netočno i lažno. Već je vrijeme da ova istina prodre u javnost i da je naši priznati povjesničari objave u povijesnim knjigama. Da nam sljedeće naše generacije ne žive u laži, već u istini.
Ako dakle rezimiramo prisjećanja samog Janića, 22. lipnja su svi komunisti prešli u ilegalu zbog straha da bi mogli biti uhićeni jer je Hitler napao Rusiju. Zatim su otišli u Žabensku šumu (ne šumu Brezovica), gdje su drhtali od straha nekoliko tjedana, a onda pobjegli.

Ono što bi se moglo koliko-toliko nazvati partizanskim odredom od dvadesetak ljudi, formirano je doista u šumi Brezovici, ali sredinom kolovoza i Capo im nije bio zapovjednik. Mjesec dana su izvodili neke sabotaže, pa i ubojstva neizvježbanih i slabo naoružanih ljudi, a onda su se u drugoj polovici rujna, bježeći od Hrvatske vojske, pokušali pridružiti – četnicima koji su ih, međutim, otjerali. Capo je zatim otišao u Moslavinu, pa zatim u Žumberak gdje je napokon doista postao – partizan.

(obrisan dio o bitci pod Siskom 1593. godine jer je nebitan za ovu priču)
Mario Filipi
Tekst objavljen 22. lipnja 2014. u Glasilu hrvatskih branitelja ratnih veterana Republike Hrvatske “Dragovoljac”

22.06.2014. u 16:34 • 8 KomentaraPrint#

srijeda, 05.03.2014.

Na karnevalima spaljeni novinar i "gay dijete iz epruvete"

Tekst je autentičan. Slika je komentar.



Na lokalnom karnevalu u Omišu spaljen je 'krnjo', koji predstavlja novinara i dopisnika Slobodne Dalmacije Vinka Vukovića! S karnevala iz Selca dolazi slična bizarna priča; tamo su pak palili djecu začetu oplodnjom in vitro, odnosno kako piše: 'gay djecu iz epruvete'! Nekad su se na maškarama palili likovi političara, dežurnih krivaca, a sada je, izgleda, došlo vrijeme da te uloge ponesu novinari, gayevi i in vitro djeca

'U Selcu je ove godine za maškare oblikovan mesopust koji prikazuje majku i dijete u naručju s natpisom 'Gay dijete iz epruvete'. I stari i mladi su ga imali prilike vidjeti i smijati mu se. Danas je neplodnost, pa i homoseksualnost, služila kao zabava. A nama nije do smijeha. Danas će biti spaljen. Pomisao da bi netko mogao spaljivati dijete, bilo ono iz epruvete ili ne, imalo ono homoseksualne ili heteroseksualne roditelje, bilo ono homo ili hetero, nedvosmisleno otkriva svjetonazor ljudi kojih se, eto, imamo razloga bojati, i zato je jedino ispravno djelovati PROTIV takvog svjetonazora', stoji u priopćenju Udruge BETA – udruga osoba s problemom neplodnosti.

05.03.2014. u 10:46 • 3 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 24.02.2014.

O, da!

Povećati sliku. Spojiti na zvučnike. Odvrnuti do daske!

24.02.2014. u 12:12 • 10 KomentaraPrint#

petak, 07.02.2014.

Jebeš Hrvatsku koja Bosne nema


Priopćenje (valjda) Građanske akcije prenosimo u cijelosti iz jednostavnog razloga što se s njim u potpunosti slažemo.

******************

U tisućama statusa i komentara ljudi se pitaju zašto u Hrvatskoj još nema reakcije. Svi uvjeti za pobunu postoje; opljačkani smo, obespravljeni, bez perspektive, bez prihoda ili s mizernim i nesigurnim prihodima, država je žestoko korumpirana od predsjednika do portira, vlastodršci toliko bahati da otvoreno mafijašima opraštaju milijarde dugova, za propuste i štete u milijardama optužuju nekakve komplicirane softvere, žderu ručkove u najelitnijim i najskupljim restoranima poučavajući nas uzgred kako je svaka kuna važna.

Mislim da za takvu rezerviranost postoji više sporednih razloga; egzistencijalni jad još ipak nije toliko dubok kao u Bosni, nezaposlenost je velika, ali nije toliko tragičnih razmjera, itd… No glavni razlog je ipak teška diferencijacija potencijalnih prosvjednika u ideološkoj, kulturnoj i vjerskoj dimenziji.

Kao i percepcija da bi masovniji prosvjedi prije svega završili teškim sukobom između nas samih ukoliko ciljevi nebi bili precizno definirani i ukoliko bi u bolje sutra marširali motivirani lažnim vrijednostima i mitovima kojima smo na kojekakve načine bili izvrgnuti više od dva desetljeća.

Zato nas i ne treba čuditi zbunjenost i nesnalaženje mlađe populacije - koja je uvijek detonator svih pobuna - odrasle u histeričnoj mitomaniji i labavom obrazovnom sustavu uz žestoku vjersku indoktrinaciju, u društvu brojne djece profesionalnih Hrvata.

A iza tog lažnog patriotizma krije se i većina naših nevolja.

U Bosni je, moramo priznati, taj problem znatno manji.

U našem slučaju usmjeravanje bunta samo na socijalnu nepravdu i bahatu rastrošnost trenutnih vlastodržaca, rezultiralo bi neokrznutošću ovog tlačiteljskog sustava i samo dolaskom nekih novih lica. Novih lica, ali iste guzice.
Naravno da stoga ljudi ne vide svrhu ustanka u kojem bi se kao vođe ili glavni akteri nametnuli redikuli i egzibicionisti ili mahniti nacionalisti.

Pobuna će imati učinka jedino ako paralelno resetiramo sve antivrijednosti, ako konačno prihvatimo istinu i širim društvenim konsenzusom priznamo objektivne razloge ulaska u ovaj ćorsokak. A to opet možemo učiniti samo polaskom od samog početka, od dolaska na vlast Krivoustog i njegove zločinačke kamarile.

Dakle, detuđmanizacija je preduvjet za svaku ozbiljniju promjenu. Nakon toga će puno lakše padati sve maske i feredže s lica. I Vatikanski ugovori kojima robujemo, a koji indirektno štite kriminalce u političkim elitama.

07.02.2014. u 18:44 • 7 KomentaraPrint#

utorak, 28.01.2014.

Molimo njemačku komandu da ustaše ne vredjaju nas četnike

Dobra stvar da se malo oživi blog.

28.01.2014. u 21:43 • 4 KomentaraPrint#

petak, 27.12.2013.

30.000 prosvjetara nema ništa protiv ministra Jovanovića

(preneseno s portala Nastavnici.org)

Nakon peticije kojom je za smjenu ministra Željka Jovanovića prikupljeno manje od 14.000 potpisa djelatnika u hrvatskom školstvu, može se još jednom potvrditi ona izreka: feudalizam je u Hrvatskoj ukinut prije 200 godina, ali kmetstvo je i dalje na snazi. Jer, iako je možda istina da ova peticija jest bila velik korak za sindikat "Preporod" (jer ju je potpisalo više ljudi nego što "Preporod" ima članova), također je činjenica da je to vrlo mali korak za školstvo, možda čak i korak unazad, ako "unazad" uopće više ima mjesta. Naime, nakon što hrvatskim zbornicama već gotovo dvije godine odzvanja kuknjava i lelek, cmizdrenje i zanovijetanje, zgražanje i cmizdrenje nad potezima prosvjetnih vlasti i svemu što u zadnje vrijeme dolazi iz Ministarstva, čovjek se jedino može zapitati: pa dobro, tko je tu lud? Nakon što su dobili priliku da se izjasne, hrvatski prosvjetari su u više nego dvotrećinskoj većini tu priliku odbili zbog čega se, na kraju, može izvesti samo jedan zaključak: za sve što se događa u školstvu, za sva smanjenja plaća, za sve besmislene dodatne poslove koje moraju raditi, za svu bespotrebnu administraciju koja ih koči i oduzima im dragocjeno vrijeme od onoga čemu bi se zapravo trebali posvetiti, za sav kaos u učionicama, hrvatski učitelji i nastavnici su si sami krivi.

Možda se može reći da je peticija bila loše organizirana. Prvo, tajming nije bio najsretniji. Predbožićno vrijeme, dosta posla u zbornicama i izvan njih te kratak rok potpisivanja otežali su da peticija postigne svoj puni uspjeh. Međutim, realno: koliko treba vremena i truda da se isprinta jedan papir, da se čovjek - da ne kažemo "prosvjetni djelatnik" - na njega potpiše, i da jedna osoba onda taj papir fotografira i pošalje u sindikat? Također, ovakav tajming imao je želju da se ministru pošalje "božićna čestitka" što je svakako originalna i medijski kvalitetna ideja, ali ostat će za daljnju analizu je li gubitak određenog broja potpisa bio toga vrijedan.

Dalje, podrška ostalih sindikata je izostala. Željko Stipić tvrdi da je pozvao ostale sindikate da se pridruže. Čak i najskeptičniji među nama moraju primijetiti da nitko od tih sindikata nije rekao "Ne, nitko nas nije pozvao". Dakle, nema razloga tvrditi da čovjek na bilo koji način laže ili izvrće istinu. Naravno, uvijek se može reći da je poziv bio samo formalan, da "nije tu bilo prave želje i volje za suradnjom". Međutim, tu se postavlja pitanje kakav oblik bi taj poziv trebao imati da se ne bi postavljale ovakve kenjkave primjedbe? Nakon što se "Preporodu" godinama bacaju klipovi pod noge, nakon što je aktivnim djelovanjem "kolega" izbačen iz pregovaračkih odbora, nakon što u novinama suparnički sindikati objavljuju plaćene oglase u kojima pozivaju članstvo da izađe iz "Preporoda", zaista, kakav je oblik taj poziv trebao imati? "Preporod" je napravio prvi korak; da je napravio i drugi, vjerojatno bi se našao netko tko bi ga optužio za agresivnost.

Dakle, zbog čega je onda ova peticija proizvela ovakav rezultat (jer, po našem skromnom sudu, manje od trećine potpisa za nešto s čime se očito slaže možda i 99 posto prosvjetara je jadno i bijedno)? Odgovor, naravno, leži u onome što se potiho, uz nezadovoljno mrnjkanje protiv svake vlasti, proteže u malo- i velikoodmorskim kuloarima: "nismo složni", "teško nas je pokrenuti", kao i sveopće nezadovoljstvo, ne samo političkom vrhuškom, nego i kolegama koji nas okružuju.

Treba biti iskren i reći da je dio potpisa propušten i zbog toga što neki zaista nisu znali da se nešto potpisuje ili shvatili kako mogu sudjelovati. Pa i ako nam ide na živce to što mnogi drže glavu u pijesku i nisu previše svjesni života koji prolazi izvan njihove sfere interesa, treba biti blagonaklon i prihvatiti da je riječ o relativno čestoj manifestaciji ljudske prirode. Eto, ljudi nisu znali, nisu se snašli, nisu shvatili, a božemoj, što sad? U takvim slučajevima nije bilo nikakve zle namjere niti logičkih skokova u vlastita usta (okej, nije bilo nikakve namjere) pa im možda možemo i oprostiti.

Ovome možemo pridodati i one koji su u vijestima čuli da se potpisuje neka peticija, ali su čekali da im je netko gurne pod nos. Opet, možemo govoriti o ovcama i striženju, ali ljudi smo, tko nikad u životu ni za što nije rekao "neka to obavi netko drugi", neka prvi baci kamen.

Veliku ulogu u ovome je odigrao K&K-provincijsko-gotovanski mentalitet; posjednik takvog mentaliteta zaista se neće previše potruditi napraviti išta više od onoga što mu je u propisanom opisu posla i izreka "tko se ne bori za svoja prava, nije ih ni zaslužio" njemu je daleka apstrakcija. Hrvatska je Hrvatska, "predziđe kršćanstva" (dakle, pred zidom, dakle s vanjske strane, dakle izvan aktualnih civilizacijskih krugova) i za to će trebati desetljeća da se stvar promijeni. Da, takve stvari se mijenjaju, između ostalog, i kroz obrazovanje, i problematično je ako su upravo nositelji tog obrazovanja istovremeno i nositelji ovakvog mentaliteta, ali krug nije u potpunosti zatvoren i moguće je da će se jednog dana, na neki vrhunaravni način, Hrvatska iz toga izvući. Nije nam potpuno jasno kako, ali nada umire posljednja (iako, s obzirom da je dosad umrlo sve ostalo, ona jest sljedeća na redu).

Također, činjenica je da je u mnogim školama došlo do aktivne sabotaže; peticija bi se našla na stolu, potpisao bi je manji ili veći dio kolektiva, a onda bi, nakon dan-dva, ista završila u smeću od strane Nepoznatog Počinitelja (a u barem jednom slučaju ravnateljice škole, bilo zato jer je dobila instrukcije odozgor ili je ovaj čin ulizištva došao potpuno spontano, iz dubine duše, ili njezinog jadnog nadomjestka). I tu možemo samo slegnuti ramenima. Sabotaža je jedan od najstarijih ljudskih oblika djelovanja, manje častan od svojih prethodnika politike i prostitucije, ali najdublje utkan u čovjekoliko biće; ako si pizda kao čovjek, onda ni u svom profesionalnom djelovanju ne možeš biti nešto drugo. Za utjehu može poslužiti da su ovakvi razlozi manjka potpisa statistički zanemarivi; od 30.000 nepotpisanih, za sabotažu bi se moglo okriviti njih tisuću, možda dvije, gotovo sigurno manje od pet.

I tako dolazimo do sljedeće skupine, a to su oni "kolege" koji znali za peticiju, mogli su potpisati ili organizirati potpisivanje, ali nisu iz nekog od brojnih "razloga". Jedan je bio taj što se zbog bilo čega (a što nema veze s Jovanovićem) "nisu slagali s peticijom". Izgovor je najčešće bio taj što je peticiju organizirao "krivi sindikat". Nije potpuno jasno što bi takvi htjeli, koji sindikat bi tako nešto trebao organizirati i, ako je peticiju organizirao "krivi sindikat", zašto se nisu aktivirali i pokušali izvesti to da takvu peticiju napokon pokrene "pravi sindikat"? U izgovorima koji su se valjali internetom ocrtava se sva bijeda i politikantstvo ljudi koji očito nisu sposobni vidjeti dalje od svog nosa: nije sreća kad tvoja krava dobije teliće, nego kad komšiji crkne njegova.

Ovakav mentalitet sitnih duša, ciljeve koji su samo i isključivo osobni te politikantska sredstva kojima se ti ciljevi postižu najbolje ocrtava mail koji smo dobili, a koji prilažemo sa strane kao sliku. Po našim saznanjima, pet pobrojanih tvrdnji su ili direktne laži ili nemaju veze s mozgom. Nećemo ih ovdje analizirati jednu po jednu, to neka obavi "Preporod", to im je ionako posao (osim ako zaključe da nema smisla, jer tko ovakve stvari proguta, njemu ionako ne vrijedi ništa objašnjavati).

U sljedeću skupinu spadaju oni koji su dobili peticiju, ali je nisu potipsali jer su se "bojali otkaza". Teško je pronaći riječi kojima bi se opisalo ovakvo pomračenje uma, beskičmenjaštvo i nedostatak elementarnog samopoštovanja, ali i intelektualnog kapaciteta koji nije sposoban shvatiti kako se i zašto zapravo dijele otkazi u prosvjeti. Ovakvi besmisleni izgovori su glavni argument koji potvrđuje da su prosvjetari sami krivi za sve što ih snalazi. Istina, dio problema se nalazi u kulturnom naslijeđu stanovništva na ovim prostorima koji su oduvijek bili pod ovakvom ili onakvom diktaturom, ali to ipak nije dovoljno da bi se pojedince amnestiralo od osobne odgovornosti, pogotovo zato jer je nedostatak iste kamen oko vrata njihovim ljudskim kolegama koji bi, možda, htjeli da se njihova okolina ipak na neki način poboljša i napreduje.

I u posljednju skupinu spadaju oni konačni izgubljeni slučajevi, dokaz da su Hrvati Najpametniji Narod Na Svijetu. Dakle, izgovori za nepotpisivanje peticije koje su ti "pametni" bacali u eter uglavnom su tipa "ništa od toga, prvo treba smijeniti Milanovića", "bez veze, neće proći", "nisam se potpisala jer ne da nisam žalosna i prežalosna...nego su peticije trebale ići i prije... zapravo 20 godina upropašteno sve", "drugi ministar bio bi još gori" ili "Milanović ionako neće pristati pa nema smisla potpisivati". Sve ovo govori u prilog činjenici da nije slučajno što, od visoko obrazovanih, prosvjetari imaju najmanje plaće. Naime, od visokoobrazovanih, prosvjetari su očito najmanje obrazovani, a na svaku primjedbu da "vozači kamiona imaju veće plaće" slobodno se može odgovoriti da vozači kamiona uglavnim imaju više zdravog razuma i samopoštovanja od dobrog dijela prosvjetara.

Moglo bi se ovdje još nadugo i naširoko raspredati o tome zašto je peticija - po našem mišljenju - polučila slabiji rezultat od željenog (iako, po uobičajenom znanstvenom principu, nijedan eksperiment nije neuspio, jer smo dobili kvantitativne podatke koji nam mogu pomoći da upoznamo svijet oko sebe i tome prilagodimo naše djelovanje), ali ono najbitnije je već rečeno. Ono što je najvažnije je da je dobivena potvrda stava članova udruge "Nastavnici organizirano" da cilj udruge i dalje neće biti:
- borba za prava učitelja i nastavnika
- pokušaj okupljanja što većeg broja članova
- predstavljanje struke
iz jednostavnog razloga što nam ne pada na pamet da predstavljamo ovakvu struku niti se želimo boriti za prava ljudi koji vlastita prava sami gaze. Naš cilj i dalje će ostati poboljšanje hrvatskog obrazovnog sustava, a nastavnicima i učiteljima to poboljšanje može donijeti samo kolateralnu korist. To jest, onima koji misle svojom glavom i koji kvalitetno i inventivno rade svoj posao. Oduvijek je bilo jasno da svaka promjena - pa čak i ona na bolje - nekome škodi, i jasno je da bi čak i poboljšanje sustava nekima škodilo. No, ova peticija je pokazala da je broj onih koji bi se u nekim novim okolnostima našli kao ribe na suhom veći nego što smo očekivali i upravo zato ne pada nam na pamet da ikoga "predstavljamo". Sve koji misle slično kao i mi pozivamo da se učlane i sudjeluju u akcijama, prijedlozima akcija, njihovom komentiranju, promoviranju ili, u najgorem slučaju, podizanju buke i skretanju pažnje javnosti na to da je obrazovanje najvažnija stvar na svijetu. Tiha većina će ionako uvijek stajati negdje sa strane i preživati.

27.12.2013. u 10:46 • 6 KomentaraPrint#

nedjelja, 03.11.2013.

Sportski ogranak hrvatskog nacionalnog mita

Preneseno s Facebook profila Građanske akcije. Autor, na žalost, nepoznat, jer tekst je u rangu najboljih društvenih komentara koje čitamo u novinama i na portalima.

Nedavno sam napisao kako se u našem društvu govori samo o posljedičnim problemima te kako su uzročni problemi gotovo u kategoriji tabua.

Ovih dana imamo i vjerodostojan primjer – Hrvatski olimpijski odbor. Besramno velike plaće za stotine uhljeba, službeni auti i kreditne kartice bez limita samo su posljedica postojanja ovakve nakaradne organizacije.

Apsurdne su rasprave treba li netko imati veću ili manju plaću od ministarske dok istovremeno taj netko objektivno ima posla 5-10 minuta dnevno.

Od imotskog metafizičkog genija, ulizice svih ulizica – Antuna Vrdoljaka, sve do danas, Olimpijski odbor je posredno učinio daleko veću štetu za društvo od one neposredne, a neposredna je bila ogromna.
Patetično emotivne erupcije suludog nacionalnog ponosa kakva je bila Vrdoljakova na OI u Barceloni nakon promašenih slobodnih bacanja ( da je pogodio – ono čuveno finale protiv dream teama“ nebi ni igrali! ) Aleksandra Volkova u polufinalu, u konačnici su mogle rezultirati jedino katastrofama i bolnim otrežnjenjima. Formulacija „Djeco, mi ne možemo izgubiti jer mi smo Hrvatska“ - a nas Hrvate Bog voli i zapravo smo Mi i Bog jedan, jedinstven organizam - godinama se provlačila pozadinom svih sportskih događaja i na koncu uzrokovala čitavu lepezu šteta manjih ili epski velikih razmjera.

Pa tako imamo stadion u Maksimiru, spomenik Tuđmanovoj bolesnoj megalomaniji, za čije rušenje u dogledno vrijeme valja izdvojiti pozamašnu sumu. I potpuno uništen nogomet na svim razinama, čak i na reprezentativnoj.
Stvorio je i podupirao taj prokleti HOO i pregršt mahnitih luđaka poput Line Červara. „Tko je protiv svjetskog rukometnog prvenstva u Hrvatskoj – taj je protiv Hrvatske“ – grmio je Lino i prouzročio štetu od nekoliko milijardi. I tako dugoročno onemogućio tisuće djece da se bave sportom jer za sport više novaca nema niti će ga uskoro biti.
Vrlo slično stanje je i u svim ostalim sportovima.

Analogijom koja je proizvela HOO u ovakvom nakaradnom obliku, dobili smo i „zaslužne sportaše“. Da bi na pješačkim prijelazima, pijani, nekažnjeno mogli usmrćivati majke s troje maloljetne djece, radnice koje ujutro žure na posao.

Za crkavicu od 2200 kuna.

03.11.2013. u 11:10 • 3 KomentaraPrint#

nedjelja, 09.06.2013.

Iain (M.) Banks (1954.-2013.)

a.k.a. Sun-Earther Iain El-Bonko Banks of North Queensferry

Mnoge je ljude vratio gledanju u zvijezde s malo više optimizma.

Možda je malo pretjerano reći "počivao u miru" jer mi se čini da bi radije i s druge strane rado povremeno napravio neku huncutariju.

09.06.2013. u 22:30 • 0 KomentaraPrint#

petak, 17.05.2013.

Glasajte za Pirate!

Možda sam ovo trebao napisati koji dan prije, ali jebga, bila gužva u domu i izvan njega, a valjda nikad nije kasno.

Za one koji ne znaju, prvi na listi Piratske stranke za Skupštinu Grada Zagreba je Domagoj Jakopović "Ribafish". Tko ne zna o kome je riječ, sad je prekasno za objašnjavati.

No, krenimo redom.

Vječna je dilema: glasati po savjesti pa da poslije ne mlatiš glavom u stol ili "pametno", da ti "ne propadne glas".

Dilema je razriješena na prošlim parlamentarnim izborima kad sam glasao pametno - za SDP - pa mi je svejedno, očito, propao glas. Propao na spektakularan način. Epski. Dostojan Shakespearea, ali zapravo puno, puno bliže Krleži.

I tako sam sada, razmišljajući o tome koga zaokružiti na zagrebačkim izborima, došao do sljedećih zaključaka:

Gradonačelnik

Ako zanemarimo Bandića (a osnovnu školu sam završio, dakle zanemarujem ga) i Ostojića (koji je, kao Milanovićev čovjek, s liste poželjnih izbačen po kratkom postupku jer, ako će voditi grad kao što Milanović vodi državu, onda, što se mene tiče, Bandić može i ostati), najjača kampanja, nagovaranje, larmanje, navlačenje za rukav, moglo se čuti za izvjesnog poduzetnika Ferdeljija. Kao, "čovjek je vodio firmu, pa će znati voditi i grad". Ovdje bi samo valjalo skrenuti pažnju na Ferdeljijeve kolege poduzetnike od kojih je jedan također privukao glasove istom logikom, a onda je nastavio privlačiti pažnju križevima, kipovima i kurc... pardon, šunkom na čelu. Drugome njegovo poduzetništvo nije bilo toliko bitan sastojak kampanje, ali je bilo sastavni dio životopisa sve dok nije otišao služiti zatvorsku kaznu u Mađarsku. Dakle, toliko o poduzetništvu kao kriteriju.

Još jedan kriterij koji govori poprilično protiv gospodina Ferdeljija je s kime je ušao u savez: HSS i HSLS, dvije kriptostranke koje su ustvari interesne skupine svojih članova - zapravo vodstava, dok su članovi, podijeljeni, kao i uvijek, na naivne idealiste i ambiciozne aspirante za mjesta lokalnih, a ako može i državnih šerifa - a koje imaju višedesetljetnu tradiciju prodavanja bilo kome tko ih želi kupiti, ponajprije HDZ-u.

Neki kandidati uglavnom pripadaju skupini za komemoraciju pameti (Hrast, bukva, HDZ i ostali balvani), i na njih ne treba trošiti riječi, i tako su, eliminacijom onih za koje ne bih glasao ni mrtav, u igri ostali dvoje s kojima neću biti previše sretan (a možda ni uopće), ali koji i dalje MOŽDA mogu navući dovoljno ne-negativnih stvari da u ovom krugu ne prekrižim listić. Dakle, Tatjana Holjevac i Branko Vukšić.

O Tatjani Holjevac, generalno, nemam pojma, a ni bogznašto pozitivno za reći. Jedina negativna stvar je bila što je njena lista u jednom (ili više?) sazivu Skupštine koalirala s Bandićem, ali to je minoran grijeh; u tim ( tadašnjim) okolnostima bih vjerojatno i ja učinio isto. Dakle, jednostavno zbog nedostatka loših informacija uzimam je u obzir.

Branko Vukšić, s druge strane, za sobom vuče grijeh svoje stranke koji meni osobito i ne smeta, ali drugima je očito veliki razlog protiv njih: populizam, kritiziranje samo zbog kritiziranja, bezličnost i nedostatak pozitivnih ideja što bi trebalo napraviti (za razliku od negativnih, što NE napraviti). No, budimo realni, svi ti nedostaci krase i sve ostale, ali svi ostali imaju i dodatnog putra na glavi tako da, ako se bira najmanje loš kandidat, Vukšić je, što se mene tiče, prihvatljiv. Ako bi kojim slučajem i postao gradonačelnik i pokazao se kao katastrofalan, sigurno ne bi bio gori od ostalih ponuđenih, a na sljedećim izborima bi ga se onda trebalo maknuti.

Da se pojavio ikoji pozitivan kandidat za gradonačelnika, ovi dvoje ne bi imali šanse. Na žalost, nije i vjerojatno mi preostaje da na biračkom mjestu bacam novčić.

Skupština

S listama je situacija malo bolja iz jednostavnog razloga što ih ima više pa su se među njih provukla i neka razumna imena, a posebno ideje. Riječ je o listama "Za grad" i Piratske stranke za koje bih, osobno, bio najsretniji da su na izbore izašli zajedno, s jednom listom. Jedini argument protiv glasanja za neke od njih je onaj najspominjaniji: nemaju velike šanse za prelazak praga. Međutim, da ponovim argument s početka teksta: ako glasate "pametno" za neke od onih za koje znate da će prijeći prag, jedino što znate sa sigurnošću je da ćete se poslije toga osjećati kao budala.

No, tu ima i jedan drugi, možda jači i bitniji razlog. Ovih godina je postalo očito da su sve stare stranke beznadežno potonule u nepotizam, korupciju, dekadenciju, da su se pretvorile u političko-birokratsku aristokraciju koja postoji zbog sebe same. Međutim, sve one zajedno imaju većinsku podršku neupućenih i nezainteresiranih koji nisu ni svjesni da postoji alternativa. Zato ovakvim zdravim i vitalnim mladicama treba pružiti što veću podršku, potaknuti ih da izdrže i ojačaju kako bi, možda, u intervalu do sljedećih izbora nastavile s poslom i na sljedećim izborima možda postigle neki konkretniji rezultat. Dakle, umjesto "pametnog" glasanja (koje se, zapravo, ovako kako je definirano, može nazvati i "oportunističkim") trebalo bi glasati dugoročno. Jer, čak i ako glas "propadne" na ovim izborima, možda će sama brojka nešto značiti za naredni period.

I, za kraj, još jedan, možda i ključni argument. Pobornici "pametnog" glasanja ne uzimaju u obzir jednu bitnu činjenicu: kod velikih stranaka njihov JEDAN glas i ne znači toliko puno. Zaista, vjerujete li da ste baš vi ti koji će srušiti Bandića? Budimo realni. (Osim toga, u zagrebačkom slučaju, nekako i ne vjerujem da je alternativa puno bolja.)

Međutim, ako glasaju za neku od manje popularnih lista, zaista je moguće napraviti razliku. Jednostavnom matematikom: ako listi koja je dobila 100.000 glasova dodate jedan, i niste napravili bogznašto. Ali ako ga date nekome tko može računati na, recimo, 5000, onda baš vaš glas može donijeti prevagu.

17.05.2013. u 10:09 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.04.2013.

HDZ i SDP zahvaljuju tri milijuna birača što nisu glasali protiv njih

Da odmah izbacimo brojke: glavna službena informacija koja će jedina imati utjecaja na politički život Hrvatske najmanje do sljedećih izbora, a vjerojatno i puno dulje, je da su na upravo održanim "anketnim" izborima HDZ i SDP zajedno dobili 65% glasova ili dvije trećine onih koji su na te izbore izašli. Drugim riječima, od tri osobe koje su došle na biralište, jedna je zaokružila HDZ, druga SDP, a treća "nešto treće" (ili ništa ili se bavila likovnim radom).

To je to. To je ono što će ostati zapisano, to je ono što će se uzimati u obzir prilikom preračunavanja mandata, to je ono što će stranke uzimati u obzir prilikom međusobnog razračunavanja i korekcije svojih politika.

I da je ovo tekst o tome, ovdje bi komotno mogao završiti jer, što se tiče upravljanja državom, zaista ništa drugo nije bitno. Državnu upravu, Vladu, Sabor i ostale ne zanima tko i zašto nije išao na izbore, je li ga boljela noga, je li imao bolesno dijete, je li se napio, bio lijen, nije mogao odlučiti, nije znao ili nešto sedmo. Također, državnu upravu ne zanima zašto je neki listić "nevažeći". Kako je lijepo rekao Arsen Bauk, uzrok tome što je 5% listića bilo nevažeće je to što je "prvi put proveden ovakav izborni sustav pa se ljudi nisu snašli, sljedeći put će biti bolje". I dobro je rekao: u kategoriji "nevažeći" ne postoji razlučivanje između onih koji su nepismeni pa nisu shvatili što treba zaokružiti i "prepismenih" koji su odlučili protestirati u osami glasačke kutije i iznijeti svoj revolt na mjestu gdje ga neće vidjeti ni zapamtiti nitko osim desetak članova biračkog odbora koji su kasnije prebrojavali glasove (kao što reče Klauški, "na prste").

I zato smiješno i djetinjasto djeluju slavodobitni povici onih koji su jučerašnji izborni neizlazak protumačili kao znak velikog revolta i pobune Hrvata, a svoje crtanje kurčeva po listićima (ili demonstrativni ostanak kod kuće) Velikom Gestom Revolucionara Koja Će Pokazati Glavonjama Što Ih Ide. Jer, istina, možemo pogledati one druge brojke: jučer su HDZ i SDP dobili po 7 (sedam) posto glasova, Laburisti oko 1,2, a svi ostali daleko ispod toga. Međutim, za stranke i državu ovaj je podatak nebitan. Štoviše, vodećim strankama - a posebno HDZ-u - i odgovara što slabiji odaziv jer upravo oni profitiraju u takvim okolnostima nezainteresiranosti, apatije, kenjkavog nezadovoljstva ili pubertetskog revolucionarstva koje misli da je vrhovni čin pobune to što će sjediti kod kuće i neće napraviti ništa.

Koji su zbilja rezultati ovih izbora? To što se stranka koja je bila na rubu raspada s manje od 20% podrške uspjela probiti na vodeće mjesto. Umjesto karmina, u izbornom štabu održana je proslava. Umjesto daljnjeg razočaranja, njihovi birači i simpatizeri dobili su vjetar u jedra i sad će još glasnije i još upornije tancati i arlaukati po trgovima, vrijeđati pristojan svijet samom svojom pojavom i retorikom i zagušivati hrvatski medijski prostor stavovima kojima bi se zapravo trebali pozabaviti psihijatri. Također, rezultat je to da je ogromna većina Hrvata (opet) dopustila da drugi odlučuju umjesto njih. Demokracija? Ma hajte molim vas...

Argument koji najviše vrijeđa pamet je da se "nije moglo naći nikoga kome bi se dalo glas". Jer, treba reći još jednom: na ovim izborima ponuđeno je dvadeset i osam izbornih lista. Dakle, ne samo onih nekoliko parlamentarnih stranaka, nego cijeli spektar lijevih, desnih i elektronskih, glupih, pametnih i onih trećih (ne pitajte!) Reći da se "nema koga za glasati" ne može nitko drugi nego - oprostite na izrazu, znam, znam, ali usporedba je pretočna da bi se propustila - neizlječivi autist.

Svatko je slobodan reći da "ne priznaje ovakav politički sustav i ne želi mu dati legitimitet svojim izlaskom na izbore". Siguran sam da je politički sustav shrvan od tuge zbog ovog stava i da će državni proračun imati besane noći dok od ovakvog revolucionara, preko poreza, bude izvlačio novce koji će se preusmjeravati u rođačke i prijateljske fondove. Po posljednjim vijestima, Milanović i Karamarko viđeni su kako se dave u suzama zbog toga što je tri milijuna Hrvata odlučilo ne izaći na izbore te da je u stožere HDZ-a i SDP-a upućena hitna psihološka pomoć kako bi ovim savjesnim i dobroćudnim javnim djelatnicima pomogla da prebrode ovu traumu. No, nema toga što evropska plaćica od 8000 eura neće izliječiti. A zahvaljujući tri milijuna Hrvata, jedanaest takvih plaćica će otići HDZ-u i SDP-u.

15.04.2013. u 11:32 • 14 KomentaraPrint#

nedjelja, 07.04.2013.

Siniša Glavašević danas po drugi put ubijen

Pošto Blog.hr ne podržava tekstove na ćirilici, morao sam ovako.


07.04.2013. u 20:00 • 15 KomentaraPrint#

srijeda, 03.04.2013.

“Jutarnji list” u križarskom pohodu protiv javnog obrazovanja

Preneseno odavde.

U Jutarnjem listu u subotu, 30. ožujka, uz udarnu najavu i na dvije stranice, objavljen je tekst “Skupa proizvodnja neznanja” u kojemu se, bez imalo logike i smisla, a utemeljeno na netočnim i vjerojatno falsificiranim podacima analizira “stanje u hrvatskom školstvu” te se iz te “analize” izvode tendenciozni i politikantski zaključci. Cijeli tekst spada u kategoriju amaterski sastavljenog plaćenog oglasa (i sasvim je moguće da to i jest) i zapravo je propagandni pamflet kojim se direktna veza između Jutarnjeg lista i MZOS-a koristi za nešto što se ne može nazvati nikako drugačije nego lov na vještice.

Također, činjenica da se preko leđa cijelog jednog sektora provodi poluprivatni obračun s jednim sindikalnim čelnikom – ma što o tome čelniku mislili – govori o potpunom bezumlju onih koji stoje iza objavljivanja ovakvog teksta. Ovakva haranga protiv čitavog sustava ekvivalentna je pokušaju da se ubije jedna buha tako što se ide ustrijeliti psa i govori o prioritetima, interesima, (ne)sposobnosti, a možda i o psihičkom stanju onih koji su ovako nešto bili sposobni naručiti i provesti.

Zaključci teksta koji otvoreno agitiraju za podupiranje i jačanje privatnih škola možda su u korelaciji s osobnim interesima političkih i financijskih sponzora Jutarnjeg lista i visokih dužnosnika u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta, ali za hrvatsko obrazovanje, kao i za hrvatsko društvo, značili bi katastrofu jer bi time, kao krajnji rezultat, kvalitetno obrazovanje postalo dostupno samo bogatima.

Što se tiče činjeničnih netočnosti, cijeli tekst je utemeljen na netočnim podacima o broju zaposlenih u hrvatskom osnovnom i srednjem školstvu. Da su ti brojevi lažni, a time i sva statistika koju su novinari iz nje pokušali izvući, jasno se vidi iz podataka Državnog zavoda za statistiku za 2009./2010. godinu koji navodi broj zaposlenika u školama (broj ugovora o radu), ali ističe i “ekvivalent pune zaposlenosti”. Taj ekvivalent je stvaran broj radnih mjesta s punom satnicom i on je, prema podacima za 2009./2010., za srednje škole manji od broja ugovora o radu kojima se koristi novinar za gotovo jednu trećinu!

Ne treba biti statističar da se zaključi da broj sklopljenih ugovora o radu ne govori ništa o postotku radnog vremena koji zaposlenik ostvaruje (netko ostvaruje i svega 2 ili 4 sata u nastavi!) i da se s promjenom broja tih ugovora iz godine u godinu ne mogu izvući nikakvi zaključci o stvarnoj promjeni broja radnih mjesta. Spomenuti je novinarski uradak stoga najočitiji primjer namjernog obmanjivanja javnosti ili nesposobnosti novinara.

Da je tekst šarlatanski i pun nebuloza govori i sljedeće:

- brojka o 2100 osnovnih škola je lažna. Do nje se moglo doći samo zbrajanjem matičnih i područnih škola. Pravi broj škola u Hrvatskoj je, opet, za trećinu manji

- loši rezultati na međunarodnim testiranjima su izravan rezultat loših programa i korupcije u školstvu, što sve počinje od najviše razine, dakle iz Ministarstva, a posebno negativne selekcije među učiteljskim kadrom (čiji uzrok su male plaće i javno omalovažavanje profesije od strane medija – primjer je i ovaj tekst – ali u zadnje vrijeme sve češće i prosvjetnih vlasti)

- početni grafikon koji prikazuje porast cijene obrazovanja (koga? čega? za koje razdoblje?) postavljen je bez šireg konteksta. Sjetite se koliko je kilogram kruha koštao 2000. a koliko 2010., a o benzinu da se i ne govori

- državni pedagoški standard (koji važi od 2008. godine) propisao je smanjivanje maksimalnog (s 33 na 28) i minimalnog (s 17 na 14) broja učenika u razredu. To je također utjecalo na porast broja razreda i posljedično učitelja i nastavnika koji im predaju, a utjecalo bi još i više da se primjenjuje kako bi trebalo. Umjesto toga, u nekim razredima se nalazi i do 35 učenika što zvuči prilično drugačije od podatka “jedan učitelj na devet učenika”.

- na koji način se došlo do podatka da je “Hrvatska treća u Evropi po potrošnji za obrazovanje” možemo samo nagađati. Javni i svima dostupni podaci kažu da je istina potpuno drugačija: Hrvatska je u 2009. za obrazovanje izdvojila 4,3 posto BDP-a, Slovenija 5,7, Estonija 6,1, a Litva i Latvija 5,6. Razvijene europske zemlje u tom segmentu predvode Danska sa 8,7 posto, Island sa 7,8, te Švedska i Norveška sa 7,3 posto.

Ovakav tekst školski je primjer “novinarstva iz fotelje”: novinar je obradio statističke pokazatelje koje je napravio netko drugi, uopće ne provjeravajući istinitost i kontekst, a da nije pomolio nos kroz vrata svoje novinske redakcije i, nedajbože, obišao neku stvarnu hrvatsku školu na nekoj stvarnoj lokaciji kako bi vidio kako te škole izgledaju, koliko učenika i učitelja imaju te koji su mogući razlozi i objašnjenja takvih statističkih podataka. (Iako, s obzirom da dužnosnici prosvjetne vlasti na isti način vode prosvjetnu politiku, a to je da u škole uđu samo kad se treba slikati za novine s dječicom i šarenim posterima, a inače ih zaobilaze u širokom luku, možda mu to i nije previše za zamjeriti.)

(PDF verziju ovog reagiranja pogodnu za printanje i vješanje na oglasne ploče možete preuzeti ovdje)

03.04.2013. u 11:51 • 3 KomentaraPrint#

utorak, 26.03.2013.

Ministarstvo autizma

(Unaprijed se ispričavam svim osobam oboljelima od autizma i njihovim obiteljima. Nije mi namjera nikoga povrijediti ili omalovažiti. Savršeno je jasno da su osobe koje pate od ove teške bolesti jednakopravni članovi društva, koje osjećaju bol i nepravdu jednako kao i svi ostali, i da su u velikoj većini slučajeva manje zle od onih koji nemaju ovaj problem. Međutim, mislim da će se svi složiti da bi hendikep koji autizam predstavlja trebao biti prepreka obavljanju dužnosti koju obavlja institucija o kojoj je ovdje riječ i da, dugoročno, toleriranje ovakvog sklopa na ovakvom mjestu, njegovo ignoriranje i izbjegavanje liječenja, šteti njemu samom, ali i razara društvo u cjelini.)

Kad je Željko Jovanović preuzimao svoju fotelju, stručna javnost nije bila previše negativno raspoložena prema tome što novi ministar nema ni dana iskustva u obrazovnom sustavu. Naime, prije njega su na tom položaju bili neki koji su iskustva itekako imali, pa smo, vidjevši kako je to ispalo, rekli, okej, možda to i nije presudan kriterij.

Kakva greška!

Nakon više od godinu dana slijepog bauljanja sustavom, pri čemu se kolateralna šteta koju je napravio slon u staklarnici uredno nastavlja gomilati, svakome tko je ovo tumaranje makar površno promatrao jasno je da velika većina grešaka, a možda i sve, proizlaze upravo iz te jedne presudne činjenice: ministar nema pojma.

Što je, naravno, samo djelomično njegova krivica, dok drugi dio leži na onome tko ga je na to mjesto postavio. Sasvim dosljedno s izjavom premijera Milanovića da nova Vlada neće biti stručna, nego "snažna politička". Kad je budući premijer to izjavio u periodu pred konstituiranje, nismo odmah shvatili što je mislio (ili nismo htjeli shvatiti), ali pokazalo se to vrlo brzo: potpuna nestručnost i prevladavanje političkih kriterija u svemu što se radi.

Nastavnicima, kao jednom od opće najobrazovanijih klasa hrvatskog društva, koji žive paradigmu stručnosti i obrazovanosti, to je posebno diglo živac i nije trebalo dugo čekati da krenu kritike. I tako je jedna od često spominjanih rečenica postala i: ako je ministar obrazovanja medicinar, može li onda na mjesto ministra zdravstva doći učitelj? No, krenimo i korak dalje. Ako je već ministar nestručan da shvati što s sve u obrazovanju događa, što je potrebno, a što treba ukloniti, možda bi bilo dobro pomoći mu da to shvati u terminima koji su mu bliži.

Naime, druga stvar koja je mnogima digla živac bile su najave da se najprije treba "detaljno snimiti stanje u hrvatskom školstvu prije nego što se krene u sveobuhvatne reforme". (Iako to ne objašnjava kako to da se krenulo u "uvođenje" Zdravstvenog, Građanskog i ostalih odgoja, te, najnoviji montipajtonovski projekt, džuda u škole, a spominjao se i šah kao obavezni predmet, bez da se napravilo to famozno "snimanje stanja".) Kao prvo, pitali su nastavnici, a što ste radili dosad? Kao drugo, rekao je W. Churchill, kad želiš napraviti jedno veliko ništa, onda osnuješ komisiju.

Pa dajmo naš skromni prilog "snimanju stanja". I to, kako smo najavili, pokušat ćemo to napraviti u terminima koji su bliski Željku Jovanoviću, diplomiranom liječniku.

Ovdje najprije treba krenuti s malim teorijskim uvodom, za onaj manje stručan dio javnosti.

Autizam je, kaže Wikipedija, neurološki poremećaj koji karakteriziraju slaba ili nikakva društvena interakcija te ograničeni i repetitivni obrasci ponašanja. Autistične osobe znatno manje obraćaju pažnju na društvene podražaje i često ignoriraju pokušaje stupanja u kontakt. Vežu se gotovo isključivo za one o kojima ovise. Jedna od posljedica autizma je i poremećaj pažnje koji se manifetira tako da, kad takvoj osobi nešto pokažete prstom, osoba više obrati pažnju na prst nego na ono što pokazujete. Neka istraživanja su pokazala da autistične osobe imaju jednako dobre, a u nekim slučajevima i bolje osnovne verbalne vještine od ne-autista, dok su im kompleksnije vještine poput razumijevanja i zaključivanja ispod prosjeka.

Postoji nekoliko oblika ponašanja koji su karakteristični za autiste:
Stereotipija: ustrajno ponavljanje pokreta, stava ili glasanja.
Kompulzivno ponašanje: uporno i repetitivno izvođenje istih radnji bez jasno vidljivog cilja ili razloga.
Jednolikost: otpor prema promjeni postojećeg stanja.
Ritualno ponašanje: usko vezano uz jednolikost, a sastoji se od ustrajnog ponavljanja dnevnih aktivnosti.
Ograničeno ponašanje: fokusiranje interesa na samo jednu aktivnost, dok se ostale uglavnom zanemaruju.

I nakon površnog pregleda (a, budimo iskreni, jasno je i iz naslova kamo smjera ovaj tekst), prilično je jasno koja je dijagnoza za cjelokupnu instituciju šaljivo nazvanu "Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta". Možemo govoriti o kršenju političke koretknosti, etiketiranju umjesto argumentirane rasprave, vrijeđanju, spuštanju na "njihovu" razinu, ali, jednostavno, simptomi su tu. Činjenice govore same za sebe: cijela jedna institucija kolektivno boluje od poremećaja koji bi je, da je riječ o ljudskoj osobi, diskvalificirala da obavlja bilo kakvu odgovornu funkciju o kojoj ovise drugi pripadnici društva. Međutim, u Hrvatskoj, ovakvom bolesnom i disfunkcionalnom entitetu se dozvoljava da diktira sudbinu cijelog sustava o kojemu ovisi budućnost kompletnog podmlatka nacije, pa tako i budućnost same nacije i društva.

Drugim riječima, ako se dozvoljava da psihički bolesna institucija upravlja odgojem pola milijuna djece, zašto se itko čudi tome što se ta djeca sve više i više ponašaju kao da su i sama psihički bolesna? Jer, jednostavno, u sustavu u kojemu se poremećenost slijeva s vrhova, na kraju će poremećeni ispasti oni koji cijelo vrijeme pokušavaju ispasti normalni.

Ako netko misli da su sve ove tvrdnje samo stilska figura, oružje u verbalnom obračunu s "neistomišljenicima", a zapravo prirodnim neprijateljima, pogledajmo neke poteze i izjave koje su došle iz MZOS-a u proteklih tjedan-dva.

Prvo spominjanje udruge "Nastavnici organizirano" iz usta ministra Jovanovića nije se dogodilo kad je udruga slala prijedloge za poboljšanje obrazovnog sustava. Nije došlo ni kad su poslani prilozi za "javnu raspravu" (zapravo izgovor za javnu raspravu; samo za zapisnik: prilozi su u potpunosti ignorirani i prekršeno je obećanje da će za sve odbijene prijedloge biti obrazloženo zašto su odbijeni).

Prvo spominjanje Udruge se dogodilo kad je Udruga izgovorila magičnu riječ "korupcija", osnovano optužujući Ministarstvo za izmišljanje poslova samo kako bi neki ljudi dobili honorare. I tada je, najprije institucija u priopćenju, a onda i ministar osobno, optužio "Nastavnike organizirano"da "uznemiruju javnost".

Čak i ako niste verzirani u medicinskim dijagnozama i nikad niste čuli za to, samo ako ste pročitali prvi dio teksta, do sad ste valjda shvatili: autisti ne vole kad ih se uznemiruje. Oko njih se može događati kaos, kataklizma, propadanje, mogu sjediti na bačvi baruta kojoj će fitilj upravo dogoriti do kraja. Ali samo je jedna stvar bitna:

Nemojte ih uznemiravati.

Zanimljivo, Ministra i Ministarstvo ne uznemiruju katastrofalni rezultati hrvatskih učenika na međunarodnim testovima. Ne uznemiruje ih porast nasilja u školama, ne uznemiruje ih što roditelji sve češće uzimaju stvar u svoje ruke tako da čitavi razredi bojkotiraju nastavu zbog jednog nasilnika kojemu nitko ne može ništa. Ne uznemiruje ih što profesori na fakultetima iz godine u godinu prate pad predznanja onih najboljih 20% učenika srednjih škola koji nastavljaju školovanje.

Ne. Ministra i Ministarstvo uznemiruje jedna udruga koja vrišti i galami o nepravdama, nelogičnostima i nefunkcionalnostima u sustavu za čije održavanje i poboljšavanje bi se Ministar i Ministarstvo trebali brinuti.

Sljedeći primjer: montipajtonovska pošalica s uvođenjem policijskih znački za prosvjetne inspektore.

Ovdje se može pronaći materijala za nekoliko elemenata dijagnoze autizma: fokusiranost na jednu besmislenu stvar, slaba ili nikakva društvena interakcija, kompulzivno ponašanje, ali najviše od svega: ritual. Nije bitna bit, srž, sadržaj, nije bitno što će inspektori zapravo provjeravati u školama. Bitno je da imaju značku kako bi im se "pojačala ozbiljnost uloge".

Znam da, kad netko ispriča vic, dok se svi smiju, ponavljanje poante vica kako bi se ista još jednom naglasila predstavlja oznaku nedostatka stila, ali svejedno, ponovimo još jednom: inspektorske značke će "pojačati ozbiljnost uloge" prosvjetnih inspektora.

Što reći? Koju posluku porati?

Naravno, dijagosticiranje autizma nije nešto što se može odraditi preko noći niti su simptomi pojedinačni i trenutni. Riječ je, o ponavljajućem ponašanju koje bi se, ako je uzrok prisutan, trebao moći detektirati kroz dulji vremenski period. Pa pogledajmo.

Dvije su glavne inicijative potekle od udruge "Nastavnici organizirano". Jedna je reforma pedagoških mjera s popratnom peticijom koju je dosad potpisalo gotovo 8000 učitelja, nastavnika, pedagoga, psihologa, ravnatelja, a među njima i stotinjak roditelja i ostalih građana.

Dakle, ne slučajnih prolaznika koji su tim potpisom upotrijebili svoje demokratsko pravo, nego stručnjaka sa završenim fakultetom i bogatim praktičnim iskustvom iz struke. I to popriličan broj takvih stručnjaka, gotovo 20 posto što bi, da je riječ o političkoj peticiji bitnoj za sve građane, iznosilo oko milijun ljudi.

Ova inicijativa traje već pola godine, a reakcija Ministarstva se može podvesti pod veći broj simptoma autizma:
Fokusiranje interesa isključivo na problematične učenike i potpuno zanemarivanje ostale djece. Naime, "protuargumenti" koji dolaze iz Ministarstva i podložnih agencija svode se na to da za problematične učenike ovo neće riješiti problem i potpuno se zanemaruje činjenica da bi prihvaćanje ovakvih rješenja itekako riješilo problem za 99 posto ostalih učenika.

Jednolikost, to jest otpor promjeni postojećeg stanja; suspenzija se ne može uvesti zato jer su pedagoške mjere popisane u Zakonu o odgoju i obrazovanju; Zakon o odgoju i obrazovanju se ne može mijenjati jer je "ispunjena dozvoljena kvota izmjena" i treba donijeti novi zakon; novi zakon se ne može donijeti odmah jer je "potrebna detaljna i široka javna rasprava prije ikakve drastične izmjene sustava" (iako bi bilo zanimljivo vidjeti kako Ministarstvo zamišlja tu "detaljnu i široku" javnu raspravu, s obzirom da su se dosadašnje "javne rasprave" sastojale u dvotjednom skupljanju primjedbi na neki gotov pravilnik, od kojih bi se onda neke uvažilo, a neke odbilo, sve bez obrazloženja).

Stereotipija i kompulzivno ponašanje te ograničeni i repetitivni obrasci ponašanja: uporno ponavljanje istih fraza ("za upis je sada potrebna samo internet veza") i tvrdnji ("nastavnici moraju pedagoški djelovati na problematične učenike") unedogled, iako su i ljudi debelo izvan struke već odavno shvatili koliko te rečenice nemaju smisla u aktualnim uvjetima na terenu.

A o slaboj ili nikakvoj društvena interakcija ne treba ni govoriti.

Druga inicijativa je uvođenje prijemnih ispita u klasifikacijski postupak pri upisu u srednje škole. Ne treba ni naglašavati, i ta je inicijativa naišla na tupo protivljenje: "djeca su premala za takav test", "to je test visokog rizika", "to predstavlja stres"... Kao glavni argumenti ovdje se mogu razabrati dvije struje. Jedna je tvrdnja da "ne može o rezultatu jednog dana ovisiti cijela djetetova budućnost", što je, naravno, neinformirana besmislica o kojoj je dosta rečeno u raznim drugim prilikama. Druga struja je ona indikativna za našu priču o autizmu cijele institucije. Dakle: ne smije se dozvoliti uvođenje prijemnih ispita za srednje škole zato jer to djeci uzrokuje stres.

Dakle, po paradigmi MZOS-a, stres je najgore što se nekome može dogoditi.

Ili, da ponovimo još jednom rečenicu spomenutu u gornem dijelu teksta:

Autisti ne vole da ih se uznemirava.

Potpuno je nebitno što zaštita od stresa od iste te djece proizvodi individue nesposobne za normalan život jednom kad izađu iz škole i uđu u okoliš koji je sve samo ne lišen stresa.

Po nekoma u Ministarstvu, škola je očito prestala biti institucija gdje se djeca pripremaju za život, a postala mjesto kamo se projeciraju idealistički snovi o zlatnoj prošlosti u koju bi htjeli reterirati oni koji su nezadovoljni trenutnim životom i odgovornostima odrasle osobe. I kao takvo idealizirano mjesto u mašti, kamo se naši pravilotvorci povlače kad ih stres potuče do kraja kako bi se sklupčali u fetalni položaj i sisali palac dok panika ne popusti, škola mora biti bezgrešna zona obojana u ružičasto i podstavljena čipkom - ako je stvarni život drugačiji, tim gore po stvarni život - jer svaka primjesa onečišćenja realnošću oskvrnut će taj sveti hram nevinog djetinjstva, kad je sve bilo ljepše, čišće i sigurnije.

Pravilnik zvan Ništa

I, kao krunski dokaz autizma u koji je zapala cijela institucija gradioznog i potpuno promašenog naziva "Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta", ovih je dana u javnost izašao prijedlog - duboko udahnite, molim - Pravilnika o načinu postupanja odgojno-obrazovnih radnika školskih ustanova u poduzimanju mjera zaštite prava učenika te prijave svakog kršenja tih prava nadležnim tijelima.

Rezime ove bezumotvorine bi, ukratko, mogao glasiti: uvreda za pamet.

Kao prvo, većinu pravilnika čine općeobvezujući članci koji kažu, otprilike, "škola je dužna štititi prava učenika", "učenik smije prijaviti povredu prava", "učitelj mora osigurati poštivanje prava učenika".

Citirajmo samo nekoliko članaka i stavaka iz tog pravilnika, oljuštene od birokratskih formulacija:

Članak 8.
U slučajevima povrede prava učenika (...) školska ustanova dužna je poduzimati posebne mjere zaštite te obvezno izvijestiti nadležne institucije ili tijela.


Članak 9.
(1) U slučajevima nasilnog postupanja svi radnici školske ustanove dužni su:
a) odmah poduzeti sve mjere da se zaustavi i prekine nasilno postupanje, a u slučaju potrebe pozvati djelatnika policije,
b) ako je učenik povrijeđen u mjeri koja zahtijeva liječničku pomoć, odmah zatražiti pomoć liječnika te postupiti po njegovoj preporuci.


Članak 10.
(2) Odgojno-obrazovni radnici koje zaduži ravnatelj dužni su:
a) upozoriti učenika koji je počinio nasilje na neprihvatljivost i štetnost takvog ponašanja te ga savjetovati i poticati na promjenu takvoga ponašanja.


Članak 23.
(1) U slučaju da se pojedini učenik ne pridržava pravila propisanih kućnim redom školske ustanove na način da se neprimjereno ponaša, ometa rad i sigurnost drugih (...), ostali učenici imaju pravo zatražiti zaštitu odgojno-obrazovnih radnika koji će učenike koji se ne pridržavaju propisanih pravila upozoriti na neprimjereno ponašanje te na posljedice takvoga ponašanja.
(2) U slučaju da učenik ometa odgojno-obrazovni rad predmetima koji nisu predviđeni i koje nije odobrio odgojno-obrazovni radnik, učenik je na zahtjev odgojno-obrazovnog radnika dužan odložiti predmet na vidljivo mjesto do kraja nastavnoga sata.


Mašala.

U proteklih tjedan dana vidljivo je kako novinari iz brojnih medija bezuspješno pokušavaju napisati nešto suvislo o ovom pravilniku, ali im baš i ne ide. Razlog je jednostavan: ovaj pravilnik je jedno tako veliko NIŠTA da ga se ne može pošteno ni ispljuvati. Kako je i sama rekla jedna novinarka u jednom od brojnih razgovora koji su se ovih dana vodili s mnoštvom učitelja diljem Hrvatske, "kad vidim za što neki ljudi dobivaju plaću, bljuje mi se".

No, pošto je ovo tekst o autizmu institucije koji bi ministru dr. sc. Jovanoviću pomogao da shvati gdje radi s aspekta za koji je jedino stručan, pogledajmo ovaj pravilnik s te strane.

Dakle, ovaj pravilnik strogo propisuje sljedeće:

- ako se djeca potuku, razdvojite ih
- ako je dijete ozlijeđeno, pozovite liječnika
- ako je došlo do ozbiljnog nasilja, pozovite policiju
- ako učenik ometa nastavu, opomenite ga
- ako pada kiša, otvorite kišobran
- ako je u učionici mračno, upalite svjetlo
- ako ste gladni, pojedite nešto
- ako stojite na pruzi i vidite vlak, maknite se
- ako osjećate da vam nedostaje kisika, udahnite. Zatim izdahnite. Ponavljajte do daljnjeg.

I ne samo to, nego za veći broj ovih aktivnosti treba popuniti potrebni formular, imenovati osobu koja će za to biti nadležna (što uopće radi "osoba zadužena za čuvanje osobnih podataka učenika"? Stoji ispred arhiva s puškom?) i, naravno, ako se nešto dogodi i dođe inspekcija, podastrijeti sve te formulare kao dokaz da je škola napravila sve što je mogla.

Koji se točno simptomi autizma mogu iskopati iz ovakvih formulacija ovakvog pravilnika treba ostaviti mašti i kreativnosti čitatelja, ali poprilično je vjerojatno da ih ima nekoliko, a možda su tu čak i svi. I, opet, umjesto kliničkog liječenja - koje je nužno potrebno jer je riječ o instituciji presudnoj za budućnost društva, ili bar eutanazije, jer nikakvo ministarstvo i potpuni deregulirani kaos u školstvu bi bio za nekoliko redova veličine bolji od ovog "reda" koji sada imamo - ovom i ovakvom Ministarstvu se dopušta obavljanje radnji koje bi u naprednijim, razvijenijim i, prije svega, odgovornijim društvima završile sudskim procesima zbog strateške sabotaže i nacionalne veleizdaje. Njegovi službenici i dužnosnici primaju plaće koje, zbrojene, čine popriličan uteg državnom budžetu, njegovi "stručnjaci" dobivaju prostor u medijima na račun svojih titula i funkcija iako su do njih došli političkom podobnošću i uvlačenjem (u narodu poznatim pod stručnijim nazivom "analna speleologija"), a ono što najviše zabrinjava su otpor i agresija koje ova institucija u zadnje vrijeme provodi prema svojim kritičarima. Naime, na nedavno održanom "stručnom skupu" je predsjednica udruge "Nastavnici organizirano" doslovno izviždana od publike pri čemu ju je voditeljica, očito u kongregaciji sa "zviždačima", spriječila da završi izlaganje jer je "isteklo vrijeme". Ministrove izjave kreću se u istom smjeru i ono što je najzabavnije je da on, za kojeg je od svih najevidentije da je završio u krivoj zgradi, optužuje nastavnike da su "izgubljeni".

Dakle, ono što daje razlog za nemir je mogućnost da je dijagnoza autozma pogrešna. Naime, autisti nisu agresivni; kad ih satjerate u kut, uglavnom će se skupiti u fetalni položaj i povući u sebe, ma koliko ih vi mlatili.

Dakle, ako nije riječ o autizmu, za jednog nestručnog nastavnika je bolje da ni ne pokušava utvrditi o kojem drugom poremećaju bi moglo biti riječ, a još manje kakav bi trebao biti postupak liječenja.

26.03.2013. u 15:41 • 4 KomentaraPrint#

utorak, 19.03.2013.

Zviždanje i ismijavanje na "stručnoj" konferenciji u organizaciji MZOS-a

Original: http://nastavnici.org/2013/03/18/zvizdanje-i-ismijavanje-na-strucnoj-konferenciji-u-organizaciji-ministarstva-obrazovanja/

U atmosferi koja bi više bila karakteristična za nogometnu utakmicu - i to sa Zdravkom Mamićem u publici - u ponedjeljak je u zgradi MZOS-a održana "Konferencija o nasilju u školama" za koju je bilo najavljeno da će uspostaviti dijalog i pokušati napraviti prve korake u rješavanju problema sve slabije radne atmosfere u hrvatskim školama. Međutim, dogodilo se upravo suprotno: ideje i prijedlozi koje je iznijela Sanja Lukić, predsjednica udruge "Nastavnici organizirano", naišli su na bučno negodovanje i neodobravanje, pa čak i zviždanje kao da je riječ o manifestaciji na kojoj su većinu publike činili nogometni navijači, a ne stručnjaci iz područja obrazovanja.

Jovanovićev poltronski stroj u punom pogonu

Još dok je konferencija bila u pripremi, neki kolege su izrazili skepsu da će se tamo dogoditi išta bitno. Međutim, iako smo se nadali, ali i bili spremni na sve, Jovanovićeva poltronska mašinerija nadmašila je sva očekivanja. Dok su sva ostala izlaganja bila saslušana u miru i tišini, predavanje predsjednice naše udruge (čije bilješke možete preuzeti ovdje) nakon nekog vremena počelo se prekidati zvižducima i glasnim negodovanjem. Zbog toga je Sanja Lukić nekoliko puta morala stati i pričekati da se publika smiri, da bi na je na kraju voditeljica konferencije prekinula jer je "isteklo vrijeme".

Što se tiče ostalih izlaganja, kako je jedan od kolega koji su pratili konferenciju preko interneta slikovito opisao, opći dojam je bio: "što su govornici udaljeniji od neposrednog rada s djecom, to su napravili više fantastičnih programa i projekata koji imaju urnebesno dobre evaluacije! Svi su oni puni dobre volje, izvrsno su raspoloženi i prepuni savjeta za bijednike koji, eto, nisu sposobni za takve sjajne uspjehe. Oni koji svakodnevno provode 4-5 sati u razredu frustrirani su, neraspoloženi i slabo uspijevaju prikriti nemoć i očaj."

Pažljivo izrežirana predstava s ciljem da se stvori lažni dojam da se nešto radi

Ono što je jasno svakome tko je gledao ili bio prisutan je da su sudionici konferencije bili pažljivo birani prema mjerilima ministra, a kako bi se napravila pažljivo izrežirana predstava s ciljem da se stvori lažni dojam da se nešto radi. Od strane organizatora najavljeni su i "zaključci" konferencije, ali ne sumnjamo da će, ukoliko se uopće objave (ne bi bilo prvi put da se na tako nešto jednostavno "zaboravi") biti potpuno beskorisni, općeniti i neprimjenjivi u praksi poput većine propisa i smjernica koje su izlazile iz ovog ministarstva proteklo desetljeće, a i dulje.

Također, ono što Jovanovićevi statisti ne razumiju - ili ih, vjerojatnije, nije ni briga, dok god su u toplom i sigurnom i nevjerojatno je njihovo neshvaćanje kako se to brzo može promijeniti - je da su negodovanja i zvižduci upućeni Sanji Lukić zapravo upućeni i prema sad već gotovo 8000 nastavnika i stručnjaka koji su potpisali peticiju udruge "Nastavnici organizirano". Stječe se dojam da je jedan od ciljeva konferencije zapravo bio da se utiša udrugu u svojim zahtjevima za rješavanje problema nasilja.

Od sada i formalno: s MZOS-om je dijalog nemoguć

Zaključak je prilično jasan: s ovakvim Ministarstvom razgovarati se ne može. Nije da ne želimo, jer želimo. Nije da mislimo da ne treba, jer znamo da treba. Ali jednostavno nije moguće.

Pretpostavljali smo to i ranije, nakon mjeseci i mjeseci ignoriranja stvarnosti od strane vrhuške i izbacivanja nesuvislih "argumenata" na zahtjeve tisuća učitelja i roditelja, nakon svih izjava, najava i odluka koje je aktualna "obrazovna" vlast iznjedrila, ali barbarsko i necivilizirano ponašanje kojemu se u ponedjeljak moglo javno svjedočiti stavilo je točku na "i" i pokazalo, jasno, nedvosmisleno i službeno, da je riječ o nestručnoj hunti koja je okupirala zgradu iz koje vladaju hrvatskim obrazovanjem s nimalo više mozga, razuma i tolerancije nego njihovi HDZ-ovi prethodnici iz era Fuchsa, Primorca, Pugelnika, Ljilje Vokić...

19.03.2013. u 00:37 • 3 KomentaraPrint#

četvrtak, 14.03.2013.

Priopćenje udruge "Nastavnici organizirano": Da premijer ima časti i poštenja, odstupio bi s položaja


Original ovdje.

Nakon kritika i podsmjeha koje je svojim nastupom u Evropskom parlamentu izazvala gospođa Ingrid Antičević-Marinović, njezin stranački kolega i hrvatski premijer Zoran Milanović odlučio je svoju kolegicu obraniti potpuno nepotrebnim, ishitrenim i ničim izazvanim omalovažavanjem cijele jedne struke.

Svojim komentarom premijer Milanović poslao je poruku i šamar ne samo profesorima tog jezika, nego i svim učiteljima i nastavnicima u Republici Hrvatskoj. Očito nije dovoljno što su, kao visokoobrazovani kadar, potplaćeni, što rade u sve težim uvjetima – od materijalnih uvjeta u školama, do verbalnog (a ponekad, nažalost, i fizičkog) nasilja od strane učenika i roditelja. Sada premijer šalje poruku da su i nesposobni ili jedva sposobni (za dvojku) pa valjda bolje nisu ni zaslužili.

Također, jedna od značajnih teškoća radu u školi je nedostatak poštovanja nastavničkog autoriteta od strane učenika, ali i roditelja i javnosti. Ovakvom izjavom Milanović tome nepoštovanju daje dodatni poticaj čime otvoreno i direktno sabotira hrvatski obrazovni sustav u njegovom temelju – radu u razredu.

Iako ovo nije jedini primjer premijerova blaćenja i omalovažavanja nastavničke struke, smatramo da je ovaj put doista prešao granicu dobrog ukusa.

Udruga “Nastavnici organizirano” ima snažnu potrebu podržati svoje kolege učitelje i nastavnike ne samo engleskog, nego i drugih stranih jezika, ali također i sve ostale prosvjetne djelatnike koji su kompetencije stjecali studiranjem te dugogodišnjim radom i usavršavanjem.

Omalovažavanjem kompetencija učitelja i nastavnika, Milanović omalovažava i hrvatska sveučilišta i studijske programe te sveučilišne profesore koji su te učitelje i nastavnike poučavali tijekom studiranja.

Ako premijer doista ima pravo tvrdeći da gospođa Antičević-Marinović govori engleski jezik bolje od mnogih profesora tog istog jezika, smatramo da je dužan svoje tvrdnje potkrijepiti argumentima. Ako ima informacije o nekompetentnosti učitelja i nastavnika, morao bi upozoriti odgovarajuće službe koje bi takve ljude udaljile iz nastavnog procesa. U suprotnom, premijer je suodgovoran je za nefunkcioniranje sustava, a time i svjesno i namjerno onemogućavanje učenicima takvih nastavnika uspješno usvajanje jezičnih kompetencija čime ih značajno hendikepira za budući život.

Na kraju, i sama činjenica da premijer, kao najmoćnija osoba u zemlji, ima potrebu spustiti se na razinu rekla-kazala, da jednom usputnom primjedbom, opravdavajući sprdnju koju je od sebe napravila druga dužnosnica, ima potrebu omalovažiti cijelu jednu struku i to na način koji se ne može nazvati drugačije nego “uličarski”, nešto govori. Naime, uspostavljanje reda u državi je (i) njegov posao i ako je zaista istina to što je rekao, onda je to (i) njegova odgovornost. Dakle, premijer je tom izjavom omalovažio ne samo nastavnike, nego i sustav, državu pa i sebe. Ukoliko bismo ovo doveli do kraja, nakon ovakve izjave premijer bi, ukoliko je u njemu ostalo imalo časti i poštenja, sâm trebao odstupiti jer je upravo priznao da je nesposoban.

Zbog toga od premijera zahtijevamo javnu ispriku, ali ne samo to jer je najlakše reći “ispričavam se” i onda nastaviti po starom. (Druga najlakša stvar je, naravno, dati ostavku, raspisati izbore, izgubiti ih i pustiti druge da čiste za tobom; doduše, u ovom trenutku to i ne bi bilo najgore od svega.) Prije svega tražimo odgovornost. Tražimo da premijer prizna pogrešku i, više od godinu dana nakon što je došao na vlast, napokon obznani kakva je zapravo obrazovna politika ove vlasti. Jer ovo čemu smo do sada svjedočili – omalovažavanje, vrijeđanje, smanjivanje plaća učiteljima, već ionako s najnižim plaćama u javnim i državnim sužbama, više nego ostalima – govori o antiobrazovnoj, antiintelektualnoj i kratkovidnoj politici koja računa na to da Hrvati nisu previše zainteresirani za obrazovanje, pa je zato po tom obrazovanju najlakše mlatiti bez da se izazove masovni revolt.

14.03.2013. u 14:08 • 3 KomentaraPrint#

srijeda, 13.03.2013.

Od danas i službeno više nismo država, nego cirkus

U proteklih godinu, godinu i pol, naslušali smo se raznih izjava koje su mnoge građane natjerale da se zapitaju jesu li ljudi koji vladaju Hrvatskom, službeno, političari ili komedijaši? Prve sumnje krenule su još u vrijeme predizborne kampanje, s tragikomičnim plakatima Kukuriku-koalicije u kojima je tadašnji kolumnist portala Index.hr, Tomislav Klauški, prvi prepoznao umotvorine dostojne Grupe TNT, a da nije riječ o ekscesu, pokazalo je i nastavljeno ponašanje u istom stilu kad je ta ista Grupa TNT zbilja i zasjela u Banske dvore.

I ako je do sada bilo ikakvog dvoumljenja da je aktualnoj družini prirodnije bavljenje groteskom i cabaretom nego politikom, današnja izjava premijera Zorana Milanovića glavom i bradom otpuhala je i zadnju sumnju. Biti loš političar, donositi pogrešne odluke, pisati loše zakone, na položaje postavljati potpuno krive ljude, sve to spada u repertoar loših političara i nesposobnih menadžera. Međutim, davanje izjava koje bi, u nekim drugim okolnostima, natjerale na smijeh, ali koje u situaciji kad ih daje premijer države u kojoj živimo izazivaju fizičku mučninu, oznaka je potpunih diletanata i lakrdijaša protiv kojih se ne treba boriti politički, nego medicinski, i kojima bi trebalo pomoći tako da se pokrene proces ocjene njihove sposobosti za rad.

Izjaviti, mrtav-hladan, da "Ingrid Antičević Marinović bolje govori engleski od nekih profesora engleskog jezika" nije politički gaf. Nije to ni uvredljiva izjava. To je strateška programska odrednica koja pokazuje da Hrvatska mora prijeći još dug put kako bi je se moglo nazvati državom. Nakon što su je neki dva desetljeća nazivali "labavom konfederacijom mafijaški ustrojenih lokalnih klanova", s vodstvom koje se dijeli na dvije skupine - oni koji su već završili u Remetincu i oni koji su još na putu tamo - izgleda da će nova odrednica Republike Hrvatske biti "cirkuska predstava u kojoj se klaunovi smiju, a publika plače (i plaća)".

Kad se sve pogleda u ovom svjetlu, sasvim je logično da se nastavnicima i učiteljima smanjuju plaće. Ako državni dužnosnici znaju engleski bolje od profesora engleskog (i to od svih njih, ni manje ni više nego Ingrid "pipl mast trast as" Antičević), ministri i službenici MZOS-a se bolje razumiju o obrazovni sustav od pedeset tisuća učitelja i nastavnika, onda zbilja te učitelje i nastavnike ne treba tretirati nikako drugačije nego polukvalificiranu radnu snagu koja služi isključivo za to da čuva djecu dok su roditelji na poslu. I u takvoj situaciji, tim i takvim učiteljima i nastavnicima zaista ne preostaje drugo nego da se poredaju iza HDZ-ove marionete Vilima Ribića jer, iskreno, ako se nalaziš u žrvnju između dva kamena, pri čemu te jedan koristi kao topovsko meso za svoje osobne interese, a drugi te otvoreno vrijeđa, pravi budalu od tebe, neprestano ti zavrće slavinu i ugrožava egzistenciju, ponižava na televiziji, radiju i u novinama, pa dobro, hajdemo privremeno sklopiti primirje s nekim koga, zaista, ne vodi naš, zajednički, nego samo njegov osobni interes, ali je bar regularni manipulator s jasno zacrtanim ciljem rušenja onog drugug, neuračunljivog komedijaša koji je od države napravio "pozorište u kući" i čije će konferencije za novinare izgledati prirodnije i iskrenije ako se u TV studiju na njih namontira konzervirani smijeh kao u američkim komedijama, pa kad se njega riješimo, možda će se cirkus ponovo pretvoriti u državu, pa se onda riješimo i onog prvog jer, zaista, ne možemo istovremeno protiv obojice.

Jer zaista, ovolika količina izrugivanja, ponižavanja, ismijavanja, omalovažavanja profesije koja je najvažnija za dugoročni opstanak nacije nije se valjala medijima čak ni u najcrnje doba HDZ-a. Remetinečki mališani su to bar radili potiho, malo po malo, daleko od očiju javnosti, onako kako se to i treba raditi, iza leđa i lopovski. Dok, s druge strane, "socijaldemokratska" vlast, izgleda, radi sve da, osim materijane, napravi i moralnu, psihološku štetu i nad hrvatskim građanima napravi cerebrocid. Ako ništa drugo, ako im se zbog toga i ne može suditi zbog nacionalne veleizdaje, onda bi se bar trebalo potruditi da se ovakve šarlatane i hohštaplere makne s vlasti što prije, prije nego što šteta koju rade postane prevelika. Pa makar morali ući u koaliciju i s crnim vragom.

13.03.2013. u 15:06 • 24 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 11.03.2013.

Kako iznervirati stoku



Priča kaže da je na paradi u Mostaru, na kojoj su učenici United World Collegea nosili svaki svoju zastavu - a riječ je bila o 40 različitih nacija iz cijelog svijeta - starica pitala učenicu iz Hrvatske "kako može hodati pored Srbina".

Djevojka se okrenula i, umjesto odgovora, poljubila rečenog Srbina.

Slika se već nekoliko dana vrti po netu i, vjerovali ili ne (zapravo, nije teško povjerovati, znamo gdje smo), naišla i na neke negativne komentare; te namješteno, te "Srbi i Hrvati u Bosni" (znate već...), te "lako se njima sad ljubit, a mnogi su u ratu izgubili svoje ljubavi..."

I upravo zbog tih komentara stavljam ovu sliku ovamo i molim sve da je prošire, a ako može, i objašnjenje: United World College je niz srednjih škola razasutih širom svijeta. Djeca koja ih pohađaju su inteligentna, iskrena i prožeta duhom tolerancije i ljubavi. Tko god je snimio i, khm, sudjelovao u ovoj slici nije imao nikakve primisli i kalkulacije, skrivene poruke, političke, propagandne ili bilo kakve druge. Ova slika je zaista ono što i izgleda da jest: dvoje mladih u činu ljubavi, da, i inata prema "korijenima" koji ih pokušavaju odvući u mrak i blato, ali nije li inat oduvijek bio sastavni dio ljubavi, bar među mladima? Ako nekome ovakve stvari smetaju, neka uzme lopatu i neka se zakopa dva metra ispod zemlje jer tamo, zaista, i pripada.

Netko je, iz meni potpuno nepoznatog razloga, kritizirao ovu sliku rekavši da "tko ne poštuje korijene, ne može imati ni budućnost".

Odgovorio sam mu da, u ovim krajevima, samo onaj tko NE poštuje korijene, ima šansu za bilo kakvu budućnost.

11.03.2013. u 11:28 • 11 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 18.02.2013.

Pravna Država Hrvatska - Svatko ima pravo jednom nekažnjeno ubiti

Preneseno s Facebooka.

DA SE NE ZABORAVI!!!!

Mlada Puljanka Jasmina Čelica, vrijedna i perspektivna studentica poslijediplomskog studija, svoj je život tragično završila prije dvije i pol godine. Preminula je nakon što je na nju u Zagrebu, na uglu Zvonimirove i Šulekove, bezobzirno jureći u svom autu Jeep Cherokee , na pješačkom prijelazu naletio Marko Leko. Ubio ju je radeći prometni prekršaj, zaobilazeći drugo vozilo koje je stalo da propusti pješake - zgazio je nedužnu studenticu 'gurajući' se bezobzirno svojim SUV autom preko pješakog prijelaza. Kamo je tako žurio? Tko je taj Marko Leko, osim što je Jasminin ubojica? Marko Leko je sin poduzetnika, više je puta kažnjavan zbog prekršaja u prometu. Kako se dogodila nesreća? Imao je tada Marko Leko 21 god. i projurio je pored ostalih vozila koja su stala kako bi Jasminu propustila na pješačkom prijelazu. Naletio je na nju i odbaci o je dvadeset metara u stranu. DVADESET METARA!

Zaustavio se tek nakon četrdesetak metara, što ukazuje na preveliku i nedozvoljenu brzinu.
Mlada Jasmina preminula je od ozljeda nekoliko sati poslije. Marko Leko je nakon uviđaja pušten!!! Čak se tim istim vozilom kojim je ubio Jasminu odmah uputio u daljnju vožnju.
Što je bilo dalje?

Od tog dana Jasminin ubojica je slobodan čovjek, koji nije platio niti kunu kazne za ubojstvo, niti je vidio zatvor makar izdaleka!

Sutkinja Ivančica Cvitanović odredila je kaznu po čl. 272 st .4 KZ - izrekla je kaznu od godinu dana zatvora i tri godine bez vozačke dozvole. Na prvostupanjsku presudu se žalilo i državno odvjetništvo i okrivljenik.
Nakon 10 mjeseci čekanja, 03.11.2009. na Županijskom sudu u Zagrebu sudsko vijeće u sastavu : Lepa Singer kao predsjednica vijeća i Sonja Brešković- Balent i Lidija Vidjak, kao članova vijeća , uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Špehar Janković kao zapisničarke , donijelo je odluku da se uvaži žalba okrivljenog Marka Leka na visinu kazne!? Odlučile su da se kazna od godinu dana zatvora zamijeni uvjetnom kaznom u trajanju od tri (3) godine, uz istovremeno oduzimanje vozačke dozvole. Presuda je čitana u nazočnosti zamjenika Županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Cvjetka Ariha i sada novog branitelja okrivljenika, odvjetnika Milenka Umičevića.

Kao olakotna okolnost Marku Leku uzeto mu je to što je mlad, (iako se to inače računa samo do 21 god starosti), te da mu je to prvi put.

PRVI PUTA ŠTO? MARKOVO PRVO UBOJSTVO???

Znači li to da svi mladi vozači imaju pravo jedanput, prvi put , nekažnjeno nekome oduzeti život? DA SVI SMIJEMO PRVI PUTA UBITI ČOVJEKA PA DOBITI OPOMENU I BITI SLOBODNI I BEZ KAZNE DOK PO DRUGI PUT NE UBIJEMO AUTOM ČOVJEKA???

Kakvo je to pravosuđe u Hrvatskoj???

Što bi svatko od Vas, ne dao Bog te nesreće i Vama, dao nekome kao kaznu za ubojstvo Vašeg vlastitog djeteta?
Molimo vas da o ovome upoznate javnost! Zato da se i drugima ne dogodi što i nama.

Ogorčeni Jasminini roditelji
Sonja i Nebojša Čelica


Dakle, da ponovimo: važećom sudskom odlukom, u Hrvatskoj je dozvoljeno jednom nekažnjeno ubiti. Kažnjava se tek drugi put.

Što čekamo?

18.02.2013. u 21:22 • 5 KomentaraPrint#

petak, 01.02.2013.

Darko Tot: "Šutljiva većina učenika se zapravo podsmjehuje učiteljima" - a, zapravo, podsmjehuje se on!

U jučerašnjoj emisiji Radio Sljemena, pomoćnik ravnatelja Agencije za odgoj i obrazovanje Darko Tot izrekao je niz zanimljivih tvrdnji, ali najznimljivija je bila ona o odnosu učenika prema učiteljima. Naime, Tot je izgovorio sljedeće: "Većina (u razredu) koja šuti o problemima, ali se s podsmjehom ponaša prema tom učitelju je za mene puno opasnija od onih koji su direktno nasilni u školskom okruženju."

Što se tiče sadržaja ove rečenice, iskreno, pitanje je je li ikome jasno što je gospodin Tot ovime zapravo htio reći. Dakle, većina učenika koja šuti i radi zadatke koje im učitelj zadaje djeluje destruktivnije na nastavni proces od onog jednog koji radi ekscese i svima odvlači pažnju od onoga što se na satu radi, od onoga što učitelj govori i od onoga što piše na ploči i u udžebeniku? Moguće je da Tot u glavi ima neku sliku Ghandijevskog otpora koji se provodi u hrvatskim školama, masovni "underground" pokret učenika koji iz protesta rade ono što se inače radi u školi, ali svojom šutnjom tiho potkopavaju autoritet učitelja?

I sam Tot se ranije u istoj emisiji požalio da se na nekim mjestima njegove izjave karakteriziraju kao gluposti, što, kao, ne pridonosi demokratskom i tolerantnom ozračju javne rasprave. Međutim, "glupost" je zapravo najpristojnija riječ koja se u ovom slučaju može upotrijebiti (uz, naravno, cijelu gomilu manje pristojnih). Naime, činjenica je da, da je bilo po Agenciji i Ministarstvu, nikakvog javnog raspravljanja o ovome ne bi bi bilo; sve vapaje i pozive upomoć iz tisuću hrvatskih škola ovi su ljudi u svojim lijepo dekoriranim uredima odgovarali šutnjom i ignoriranjem, a kad se napokon stvorila neka kritična masa koja od njih zahtijeva da se pokrenu i za svoje plaće naprave nešto korisno, onda se batrgaju rukama i nogama kako bi zadržali postojeće stanje, ma kako ono bilo loše, iz samo njima znanih razloga za koje možemo samo pretpostavljati koji su (iako, ako bismo pogađali, prvi na listi bili bi lijenost i nesposobnost).

Što se tiče podsmjehivanja, ovdje mu se, izgleda, potkrala Freudova omaška. Naime, ako se netko podsmjehuje učiteljima i nastavnicima, onda su to Agencija i Ministarstvo, samo što to do sada, osim što je bilo prilično očito iz više-manje svih nastupa, a još više dokumenata koji se u tim institucijama proizvode, nitko nije javno izgovorio na glas. Ova Totova tvrdnja je zapravo prebacivanje subjekta radnje na nekog drugog. "Učenici se podsmjehuju učiteljima", dok je zapravo cijela istina da se "Ministarstvo podsmjehuje učiteljima", ravnatelji, savjetnici, službenici, pročelnici, zamjenici, dakle i sâm Darko Tot. Pa je onda sasvim logično da nam obrazovni sustav izgleda tako kako izgleda.

I ostale Totove tvrdnje spadaju u isto kategoriju. Konkretno, njegovo uporno ponavljanje da "suspenzije u Americi nisu postigle rezultate i da su učenici koji su suspendirani na kraju završili na ulici". Naravno, ovisi o kakvim rezultatima se govori. Naime, rezultati su poprilično uspješno postignuti u učionicama iz kojih su ti učenici izbačeni; ako se već nije pomoglo suspendiranima, onda se sigurno pomoglo onima koji su spašeni od ekscesa i iz čije je blizine uklonjen model ponašanja kojemu bi se, da nije uklonjen, vjerojatno priklonili u znatno većem broju.

A ako s ekscesnim učenicima "nisu postignuti rezultati", onda je to zato jer nakon njihovog isključenja iz nastave onaj dio sustava koji se o njima trebao baviti nije odradio svoj dio posla, kao što je vjerojatno da ni u Hrvatskoj taj dio sustava neće odraditi svoj dio posla, a neće zato jer se Hrvatska po obrazovnoj strategiji sve više udaljava od Evrope, a sve više približava SAD-u, zemlji s najozloglašenijom obrazovnom strukturom u zapadnom svijetu - u kojoj je obrazovanje nedovoljno financirano, nimalo cijenjeno i, kao i u našoj zemljici na brdovitom Balkanu, zadnja rupa na svirali.

Također, impresivna je selektivna gluhoća kojom dužnosnici Agencije i Ministarstva biraju zanemariti ono što učitelji i nastavnici trube već mjesecima, otkako je pokrenuta akcija potpisivanja peticije za suspenzije. Naime, uporno se ponavlja da "suspenzija nije rješenje jer traži daljnje korake" što je, zanimljivo, upravo ono što i mi tvrdimo: suspenzija sama po sebi nije rješenje problema za problematičnog učenika, ali je prvi i nužan korak prema tom rješenju. Začkoljica u ovom dijelu je da te ostale korake moraju poduzeti drugi jer je tada problem izašao iz dohvata učitelja koji je ostao u učionici s ostalih 30-oro djece. Ono što nadležni očito zanemaruju je da je civilizacija nastala na principu podjele poslova u kojoj svatko radi ono za što je nadležan i stručan. Međutim, hrvatska obrazovna strategija se očito sastoji u tome da učitelj bude "katica za sve" i da obavlja poslove i pedagoga i defektologa i policajca i, na kraju, roditelja.

A ponavljanje da "treba osigurati uvjete da se suspenzija može provesti", da "treba provesti javnu raspravu", da "treba vidjeti što s učenikom nakon što ga se odstrani iz učionice" posebno probija uši s obzorom da je riječ o identičnim frazetinama tipa "drugovi, mi moramo", "drugovi, mi trebamo" iz kojih smo se ismijavali desetljećima i koje su postale simbol nezainteresiranosti i birokratske inertnosti sustava koji ovakve poštapalice koristi isključivo kao izgovore da se na kraju ne napravi - ništa. Trebamo? Da, trebamo i trebate. Pa krenite već jednom! Na raspolaganju vam je infrastruktura, novac i dovoljno vremena za razradu svega što treba, za razliku od nastavnika koji sve ovo rade u slodbodno vrijeme, a koji su za svoj posao plaćeni pola od onoga što primaju dame i gospoda koji od drugih traže da rade njihov posao!

I posljednja od Totovih gluposti je rečenica koju je također ponovio nekoliko puta, u svakom nastupu u proteklih tjedan dana, a to je da "ova obrazovna politika nije benevolentna prema nasilju u školi".

Caka je, naime, u tome što ne treba biti benevolentan prema nasilju da bi ga se podržalo. Dovoljno ga je ignorirati i pretpostavljati da ga se može suzbiti papirnatim mjerama.

A kao što možda manje pristojni, ali razumniji i realniji članovi društva znaju, papirnata mjera nikad nije potpuno beskorisna. Može se, naime, iskoristiti najmanje za jednu stvar. Samo je poželjno da papir na kojemu je odštampana bude mekan i da se tinta ne skida pri prvom dodiru.

01.02.2013. u 13:07 • 1 KomentaraPrint#

srijeda, 23.01.2013.

Histerična površnost Sanje Modrić

(ovaj tekst sam stavio i na portal udruge "Nastavnici organizirano", prije svega jer je odgovor na uvrede u kojima je se naziva fašističkom i "križarskim školskim pokretom", a ovamo ide jer je, prije svega, osobni odgovor)

Mnogo se rasprava vodilo povodom akcije udruge "Nastavnici organizirano" za uvođenje mjere suspenzije. Ovisno o mjestu gdje se rasprava vodila - internetski portali, stručni forumi, mailing liste - rasprava je bila više ili manje stručna, više ili manje kulturna, više ili manje argumentirana. Ono što se pokazalo je da, što su sudionici manje anonimni, to bi rasprava bila konstruktivnija, razumnija i tolerantnija.

Zato nas je sve zajedno iznenadilo kad se u utorak, 22. siječnja pojavio tekst kolumnistice "Novog lista" Sanje Modrić "Demonska djeca" koji, kad ga pročitate, izaziva osjećaj da ste upravo prisustvovali histeričnom napadaju neuračunljive majke kojoj je netko pripomenuo da njezin potomak baš i ne pokazuje odgoj za kakav bi se očekivalo da ga ima osoba koja pretendira živjeti u civiliziranom društvu.

Naravno, ne znamo ima li Sanja Modrić dijete u školi koje je ogledni primjerak terora koji se provodi nad učiteljima i, još važnije, ostalim učenicima, niti je to imalo bitno za ovu raspravu, ali matrica ponašanja svakako je tu: gluhoća za sve dosad izgovorene argumente, nezainteresiranost za dubinu problema, nedostatak razumijevanja za situaciju u kojima se nalaze drugi, sljepoća za dugoročne posljedice po sebe, a još više po sve ostale.

I, najvažnije, neinformiranost o predmetu o kojemu se govori, ali i posvemašnja površnost u motivima, načinu i ciljevima, a pogotovo u percepciji realnosti koju Sanja Modrić, kao, želi komentirati.

Naime, za razliku od više-manje svih ostalih kritičara - čak i onih evidentno slabije obrazovanih i manjeg raspona pažnje, Sanja Modrić u svome tekstu niti ne pretendira obratiti pažnju na argumente, činjenice ili činjenične tvrdnje. Rezime cijelog teksta mogao bi se svesti pod "Ja sam uvrijeđena, povrijeđena i sad ću vam reći što mislim o vama", bez ijednog objašnjenja zašto, kojim povodom, iz kojeg razloga i što je to točno u našem nastupu što ju je zasmetalo.

Pritom je vidljivo i njezino potpuno neshvaćanje i neznanje o tome za što se mi zapravo zalažemo. Tako Sanja Modrić tvrdi da mi "tražimo drakonske kaznene mjere za dijete koje je tek krenulo u školu", iako su nam proteklih mjeseci jezici otpali od ponavljanja da suspenzija nije "kazna" nego operativna mjera koja ima dva cilja: pomoći problematičnom djetetu na najbolji način, dakle na mjestu gdje mu se može posvetiti puna pažnja, a ne dijeliti ga s ostalih 30 učenika, i drugo, omogućiti preostalih 30 učenika normalno, redovno i, u slučaju osmoškolaca, obavezno obrazovanje s učiteljem koji se sada mora posvetiti njima s punom pažnjom, znanjem i stručnošću, onom za koju je išao na fakultet (koji nije bio psihologija i defektologija, nego učiteljski ili nastavnički smjer).

Dalje, u klasičnom primjeru nekontrolirane histerije koja je u svojoj glavi stvorila sliku, a ako stvarnost ne korespondira s tom slikom, tim gore po stvarnost, Sanja Modrić tvrdi da je cilj ove akcije "baciti dijete van iz škole i ekspedirati ga u Vrapče", pri čemu opet pokazuje neznanje i neinformiranost o svemu što su članovi Udruge izgovorili i napisali otkako je akcija pokrenuta, pa i prije toga. Istina, Sanja Modrić spominje neke javne nastupe na televiziji (iako bi to mogao biti samo jedan javni nastup), ali ne i stranice i stranice teksta napisanog kako bi se argumentirali razlozi svemu ovome. No, dobro, razumijemo, teško je koncentrirati se na blok teksta kad ti je preko očiju prebačena crvena koprena i kad ti hormoni divljaju krvotokom, ali, savjet gospođi, stvari se malo bolje sagledaju kad udahneš, izdahneš, udahneš, izdahneš, pa odbrojiš do deset, ma može i do sto, pa onda pokušaš ponovo.

Tvrdnja da su se "kvalitetni nastavnici uvijek znali nositi s 'teškom' djecom" dodatno pokazuje nesnalaženje u okolišu koji zovemo "stvarni svijet", iako je ovdje uzrok vjerojatno nedostatak doticaja s konkretnim sektorom ljudskog društva o kojemu se ovdje radi, a zaključna rečenica da "upravo najneposlušniji i najnaporniji đaci kasnije uglavnom postanu najuspješniji liječnici, advokati i inženjeri" je neke kolege navela na pomisao da cijeli tekst zapravo ironizira stavove koje, kao, zastupa, i da Sanja Modrić zapravo uopće ne misli ozbiljno, jer tvrdnja je toliko bizarna i apsurdna da je odrasla ozbiljna osoba ne bi mogla ni izgovoriti bez cerekanja, a kamoli napisati u "ozbiljnom članku". No, budimo realni (kad već Sanja Modrić ne može), vjerojatno je riječ samo o nepopravljivim optimistima.

Zbog svega ovoga, kad nemaš argumente, kad imaš osjećaj da je cijeli svijet protiv tebe i da te nitko ne razumije, kad neprestano nalijećeš na budale koje voze u pogrešnom smjeru (kao Mujo iz vica: "Ma što jedan? Stotine!") onda je jedino što ti preostaje histeriziranje, mahanje rukama, vikanje kako bi se nadglasalo one koji znaju bolje od tebe i, na kraju, vrijeđanje na osobnoj razini. Tako smo mi koji želimo da djeca dobiju bolje obrazovanje fašisti i križari, za koje bi najbolje bilo da ih se odstrani iz hrvatskih škola. Pametnome dosta (i previše), a dodani indikator ljudske bijede koju pokazuje ovakav nedostatak razuma u Sanje Modrić je njezina rečenica kojom se osvrće na učiteljicu koja je napisala pismo od kojeg je sve ovo počelo: "ona sebe nevjerojatno sažaljeva jer smatra da je ona bespomoćna žrtva ovog permisivnog školskog sustava". Naime, vapaj učiteljice "Molim vas, učinite nešto, pomozite mi da ga ne mrzim!" zapravo predstavlja konačni ljudski krik upomoć, koji govori upravo o tome koliko smo svi uključeni u ovo sposobni sagledati i drugu stranu, a ne psihopatski vidjeti sve samo iz jednog smjera, našega, nego pretpostaviti da svaka stvar ima svoje uzroke i načine rješavanja.

Međutim, da bi se takav ljudski krik shvatilo, valjda treba biti čovjek. S razumom, elementarnom količinom empatije i, poželjno, bar minimalnom sposobnošću samokritike. Što su, izgleda, elementi koji Sanji Modrić nedostaju.

U osobnim razgovorima su pale ideje da se ovaj tekst prijavi Sudu časti Hrvatskog novinarskog društva, ili čak, zbog direktnih uvreda, tužiti autoricu sudu zbog klevete, ali, generalno, mislim da bi to bilo uzaludno trošenje energije i vremena. Ako u glavi Sanje Modrić vladaju toliki metež i kaos da može objaviti ovakav tekst bez straha da će od sebe napraviti budalu pred tisućama čitatelja, onda možda zaista nije potrebno da je mi dodatno kažnjavamo.

23.01.2013. u 16:58 • 16 KomentaraPrint#

subota, 12.01.2013.

Ja pa ja

Ako je netko od mojih dežurnih stalkera propustio, dah intervju portalu Danas.hr. Klik.

S obzirom da sam spor kao smrt (ali ne i toliko koristan), objava se dogodila u četvrtak, a Hrvatska Katolička Sekta je već požurila izmanipulirati stvar pa objaviše moje ime u sklopu nabrajanja tko se sve protivi uvođenju zdravstvenog odgoja.

Pa im poslah pismo, ali pošto ga vjerojatno neće objaviti, reko' da ga stavim ovamo.

U tekstu "Nametanja stava manjine" autorice Đurđice Ivanišević Lieb, objavljenom na portalu Glasa Koncila (link: http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=21097), spominje se (i) moje ime, a u kontekstu rata protiv uvođenja zdravstvenog odgoja u hrvatskim školama. Autorica tako kaže:

'Počela je nova školska godina, a s njom i novi školski napori da se djeci ugodi. Najviše problema ima oko zdravstvenog odgoja koji je u raskoraku s pravim životom. Između ostalog u zdravstvenom se programu ističe da djecu u prvom razredu treba učiti da peru ruke i zube, što djeca nauče s tri, četiri godine. To je povratak djece u vrtiće gdje su to, kao i kod kuće, davno naučili. Srednjoškolski profesor Dalibor Perković, profesor fizike iz Zagreba, vrlo oštro prosvjeduje kada ja riječ o školstvu riječima da je to faraonski projekt beskorisnog ministra koji time pokazuje kako tobože nešto radi: »Sve to pokazuje kako političari žive u svom svijetu i nemaju dodira s realnošću. Pored toliko problema u školstvu oni farbaju dimnjake dok brod tone.« Perković smatra da će taj program većina nastavnika ignorirati.'

Ovakva iskrivljena interpretacija i stavljanje u kontekst općenarodnog otpora zdravstvenom odgoju potpuno je suprotna od onoga što sam ovime htio reći i onoga što mislim. Kao prvo, činjenično je netočno da je "zdravstveni odgoj u raskoraku s pravim životom". Upravo je nominalni sadržaj zdravstvenog odgoja vrlo blizak životu, dok je suprotstavljanje njegovom uvođenju autistično zabijanje glave u pijesak, nanošenje štete hrvatskoj mladeži i, između ostalog, potpomaganje širenja spolno prenosivih bolesti i povećanja neželjenih trudnoća. "Pravo na samostalan odgoj vlastite djece" staje kod ugrožavanja dobrobiti te djece i mislim da bi u svakoj obitelji u kojoj se djeca sprečavaju da nauče kako se zaštititi od nekih bolesti, u najmanju ruku, trebala djelovati socijalna služba.

Moja kritika ovakvog uvođenja zdravstvenog odgoja nije to što se on uopće pokušava uvesti, nego što se pokušava uvesti na neprofesionalan i nestručan način koji neće dati rezultate. Dakle, ne da ga se ne treba uvesti, nego da ga se treba uvesti efikasnije i bolje, upravo kako bi zaista i naučio djecu ono što ih se treba naučiti.


I tako. Šta ima kod vas?

12.01.2013. u 00:56 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 19.12.2012.

Dnevna doza optimizma

Moralo se podijeliti.

19.12.2012. u 11:20 • 6 KomentaraPrint#

utorak, 18.12.2012.

Peticija i razgovor u MZOS-u

Za one koji ne znaju: udruga "Nastavnici organizirano" sastavila je zahtjev za reformu pedagoških mjera i pokrenula peticiju kojom je skupljeno 6500 potpisa u hrvatskim školama.

Za one koji znaju: danas smo peticiju predali MZOS, a rezultat možete vidjeti ovdje.

18.12.2012. u 19:32 • 0 KomentaraPrint#

utorak, 11.12.2012.

Zdravstveni odgoj kao kost za glodanje - dobar tek, Hrvati! (ili: Kako su ustaše i partizani spasili Jovanovića)

Prilično je poznato kako su se, u vrijeme HDZ-a, donosile nepopularne mjere bez da se izazove preveliki revolt koji bi ih mogao zakočiti. Riječ je, zapravo, o uobičajenoj taktici koju koristi svaki imalo dobar mađioničar: odvlačenje pažnje. Ako stojite pred reflektorima, a želite napraviti nešto što bi htjeli da ostane neprimijećeno, odvući ćete pažnju publike na neku drugu stranu i, dok su svi pogledi upereni, recimo, u desnu ruku, lijevom ćete iz rukava neprimjetno izvući špil karata ili goluba ili zeca ili što već treba. To je zapravo standardni postupak u modernim političkim arenama: kad treba progurati neku nezgodnu odluku, uputno je istovremeno baciti javnosti neku kost za glodanje kako bi se psići imali čime zabavljati u dvorištu dok ekipa u kukuljicama na glavni ulaz iznosi namještaj i obiteljsku srebrninu.

Kako u specijalnim okolnostima za specijalne nacije dolazi do specijalizacije, tako se vrijeme HDZ-a, za hrvatske prilike, iskristalizirala aktivnost za koju ste, u bilo koje doba dana i noći, u bilo koje doba godine, mogli računati da će podići dovoljnu prašinu kako bi se ono što je stvarno bitno moglo provući kroz dimnu zavjesu dok javnost, uvijek željna krvi i žrtvenih jaraca, ili bar onaj njen najglasniji dio, gleda na drugu stranu. Naime, Hrvati nisu toliko osjetljivi na siromaštvo, na gospodarski bič, na korupciju, ali su, kao i svaki napredan i razvijen narod kojemu je stalo do dugoročnog boljitka, itekako osjetljivi na pitanja ideologije ili, po naški, čiji je dida bio ustaša, a čiji partizan. I tako ste i u najgora vremena, u trenucima kad bi postotak nezaposlenosti drastično porastao ili BDP drastično pao, mogli računati da će netko negdje podići spomenik Juri Francetiću ili da će Marko P. Thompson negdje htjeti izvesti koncert, pa će se netko usprotiviti, pa će ga netko drugi podržati, pa će netko treći polijepiti plakate, pa će ih netko četvrti poderati i tako dalje. I svi sretni: jedni imaju razloga za protestiranje, drugi mogu neprimjećeno progurati ono što su htjeli i mir u kući.

Ovih dana svjedočimo sličnom procesu, samo s druge strane. Doduše, pitanje je je li riječ o isplaniranoj akciji jer se pokazalo da aktualna vlast ništa što je planirala (ako je išta uopće planirala) nije uspjela izvesti kako treba, ili se stvar jednostavno dogodila, spontano i uz samo malo sreće. Naime, aktualna sveopća koljačina oko "zdravstvenog odgoja" u hrvatskim školama ne samo da je potpuno bacila u drugi plan sve ostale - i daleko, daleko bitnije - probleme hrvatskog školstva, nego je pokrenula cijeli val podrške Milanovićevoj Vladi i Jovanovićevim "reformama", ma koliko sve skupa bilo potpuno nepromišljeno, neplanirano, amaterski, paušalno, potpuno stihijski i potpuno krivim načinom uvedeno. Drugim riječima, do prije nekoliko tjedana u javnosti se mogla čuti malo koja riječ u znak podrške ministru znanosti, obrazovanja i sporta, dok se danas otvaraju Facebook grupe u znak mu podrške, javljaju se nevladine udruge koje ga podržavaju i dobar dio javnosti - bar onaj pismeni dio - zaboravlja (ako ih je uopće znao) sve grijehe koje je ovaj priučeni komesar počinio nad hrvatskim školstvom.

Zato, prije nego što krenemo dalje, nekoliko činjenica. Jer, očito, one su u cijeloj ovoj raspravi najdeficitarnija roba.

Kao prvo, činjenica je da je kampanja u koju je krenula katolička talibanija zasnivana na direktnim lažima i manipulaciji nad pastvom koja se od rođenja trenira da ne razmišlja svojom glavom. Zaista, masu koja rečenicu "homoseksualnost nije bolest" shvaća kao propagandu pederluka, a učenje čemu služi kontracepcija kao promoviranje promiskuiteta, zaista ne vrijedi koristiti kao išta drugo nego topovsko meso koje će Majka Crkva gurati pred mitraljeze kako bi ona sama dobila više novca iz proračuna. S takvima zaista ne vrijedi raspravljati jer ti niti su pročitali na što se taj "Jovanovićev zdravstveni odgoj" zaista odnosi niti ih to zanima; oni su svoje, da prostite, mišljenje stvorili namisi i od njega ne bi mogli odstupiti ni kad bi htjeli. Takvima nema svrhe objašnjavati da, zaista, nitko nikome ne nameće odgoj, nego da se ovdje radi o informiranju i obrazovanju koje može samo pomoći roditeljima da svoje dijete odgoje onako kako oni žele tako što će podastrijeti stručne, provjerene i objektivne informacije potekle iz 20. i 21., a ne 12., 13. i 14. stoljeća. Jednostavno, dok dođu do kraja rečenice, treba im još jednom ponoviti što je bilo na početku.

Međutim, s druge strane, na žalost, također je činjenica da je "Jovanovićev program" jedna nesuvisla brljotina bez glave, repa i imalo smišljenog sustava. Ovako kako je "uveden", izveden je potpuno traljavo, amaterski, nestručno i bez ikakvog doticaja s realnošću te poznavanja kako uopće funkcioniraju hrvatske škole i hrvatski obrazovni, da prostite, sustav. Činjenica da su nastavnici koji bi taj zdravstveni odgoj trebali provoditi o svemu upoznati iz medija, a ne stručnim dokumentima, koji su im puno ranije trebali stići na stol, je uvredljiva i samo je dokaz nesposobnosti i potpune izgubljenosti trenutne ekipe u ministarstvu koja svoj položaj koristi isključivo kako bi se bavila politikom i politiziranjem, a obrazovni sustav koristi samo kao izgovor za pojavljivanje u novinama, kad već ne znaju napraviti ništa drugo što bi se okarakteriziralo kao korisno. U zdravstvenom odgoju se nalaze sadržaji za koje ljudi koji bi ih trebali predavati uopće nisu stručni, a to što Ministarstvo smatra da je za prenošenje nekog znanja mladima dovoljno da učitelj prođe neki "ubrzani tečaj" ili pročita skriptu i, evo, odmah je vrhunski stručnjak, govori o njihovoj percepciji obrazovanja. Sve u svemu, degradirajuće i ponižavajuće za cijeli pojam obrazovanja.

Jednostavno, nakon "građanskog odgoja", i "zdravstveni odgoj" je dobro poslužio kao Potemkinovo selo koje će stvoriti dojam da su ministar i njegov tim nešto radili u toku svog mandata, a ne da je ministar samo vrtio palčevima, držao bombastične govore i odlazio na svečana otvaranja. Istovremeno, hrvatski obrazovni sustav se raspada, hrvatski učenici znaju sve manje, sve su manje sposobni prilagoditi se društvu u koje ulaze nakon školovanja, programi su još prije dvadeset godina bili zastarjeli, od tada su dodatno degradirali, a hrvatski učitelji i nastavnici sve više postaju tete u vrtiću, socijalni radnici, psiholozi, mame, tate i dadilje, a sve manje učitelji i nastavnici koji se bave svojom strukom: jezikom, matematikom, kemijom, fizikom.

Međutim, zahvaljujući trenutnoj halabuci, ispada da Crkva i master-padawanski duo Milanović-Jovanović imaju isti interes: zabaviti naciju međusobnim čerupanjem kako bi pravi problemi ostali neriješeni i nevidljivi. Da, maloljetničke trudnoće, netolerancija i slične stvari su zaista problem, ali nekako je za očekivati da bi se problem donekle riješio sam od sebe ako bi djeca najprije naučila čitati, pisati i razmišljati te biti odgovorna sama za sebe. Međutim, nakon što se utvrdilo da je 20 godina rasprava o ustašama i partizanima svima dozlogrdilo (što je također jedna od pobjeda zla, ali to je već druga tema), pojavila se nova kost koju će svi moći zajednički glodati sljedećih dvadeset godina. I kao što je HDZ svoju strategiju izgradio na plašenju nacije od Srba i komunista i sveopće mahanje zastava iskoristio za guranje ljudima ruke u džep, tako je za očekivati da će SDP dugo svoj uspjeh hraniti strahom od zaostale i konzervativne Hrvatske po principu "ako ne izaberete nas, doći će vam ovi".

Jedna stvar je sigurna: nasljednica "rasprava o ustašama i partizanima" potpuno je bacila u drugi plan sve one bitne probleme. Jer dok se u crkvama pokreće nova inkvizicija i dijele baklje i motike, a Jovanović priprema vreće s pijeskom kako bi svoje ministarstvo pretvorio u posljednji bastion obrane protiv kršćanskog fundamentalizma, o zastarjelim programima, korumpiranim ravnateljima i inspekcijama, sustavu koji ne funkcionira na većini razina i proizvodi djecu koja će morati prolaziti dodatne tečajeve samo kako bi znala upaliti kompjuter više nitko ne govori.

11.12.2012. u 09:04 • 7 KomentaraPrint#

subota, 01.12.2012.

Ante Gotovina

Zločinac, a ne izdajnik... Ne, čekaj... Izdajnik, a ne heroj... Ne, opet nije dobro... Heroj, a ne... aukurac, MILE, KAKO ONO IDE???

01.12.2012. u 00:35 • 11 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.11.2012.

Jesu li škole vrtići ili obrazovne ustanove?

Kao jedan od problema koje je tokom današnjeg štrajka ministar Željko Jovanović pokušao prikazati kritičnim - a koji se i inače spominju u javnosti tokom bilo kojeg štrajka - je i onaj "kamo će djeca dok su roditelji na poslu". Pa se onda Ministarstvo, roditelji i učitelji malo natežu, pa onda neka djeca dođu u školu, neka ne, neka ostanu, a neka se jednostavno vrate kući. Nećemo ovdje o praktičnim začkoljicama kao što su: a tko čuva djecu kad je nastava poslijepodne ili kad je dijete kod kuće već u jedan sat, a roditelji rade do pet. Ali vrijedi primijetiti percepciju školstva koja postoji kod određenog dijela roditelja, a, očito, i kod dobrog dijela službenika Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta.

Po svima njima, naime, osnovne i srednje škole postoje kako bi djeca imala gdje boraviti dok su roditelji na poslu.

Na stranu sve ono što se uči u školi, krenimo od čitanja, pisanja i računanja, kako se drži olovka, kako se točno piše koje slovo, čemu služi tablica množenja i zašto je bitno znati rješavati zagrade, preko povijesti, zemljopisa i fizike, koji djeci govore kakav je zapravo svijet u kojemu žive i kako je došlo do tog da baš bude takav, pa sve do nekih stručnih znanja koja će im trebati na radnom mjestu ili više njih.

Ne, nije problem to što učitelji za vrijeme trajanja štrajka neće podučavati gradivo, to što će djeca biti zakinuta za obrazovanje. Problem je to što se za njih neće imati tko brinuti dok su roditelji na poslu. (Još jedna sitna podbadalica: ako se kao argument za smanjenje plaća ponavlja da je privreda u rasulu, da je bolje imati i takav posao nego nikakav, poput gomile nezaposlenih roditelja, hej, zašto onda netko treba čuvati djecu dok su ti isti nezaposleni roditelji - na poslu?)

Možda ovo i ne bi trebalo postavljati kao neko bitno pitanje kad ne bi postojala cijela gomila ostalih indikatora koji pokazuju da Ministarstvo zaista sve više shvaća i osnovne i srednje škole kao ustanove u kojima se djeca ne obrazuju, nego čuvaju (dok su, je l' te, roditelji na poslu). Tako se sve više ponavlja o "pravu učenika da ga se ne ispituje svaki dan", "odgovornosti za dijete dok nije kod kuće", a dežurstva na hodnicima i ostalim biserima da ni ne govorimo.

Istovremeno, u škole se ne zapošljavaju novi psiholozi, pedagozi, defektolozi i slične stručne službe koji bi upravo trebali i obavljati te poslove, nego se posao čuvanja djece povjerava prije svega nestručnim ljudima koji su na fakultetu učili jezike, fiziku, kemiju, biologiju, povijest, a sve samo kako bi, po Ministarstvu znanosti, obrazovanja, i sporta, radili kao dadilje.

Neki će možda reći da je ovo finalni korak u dekonstrukciji hrvatskog obrazovnog sustava. To su optimisti. Pesimisti samo sa strepnjom iščekuju što će Jovanovićeva ekipa sljedeće smisliti jer znaju za što je sve sposobna ta huškačka, antiintelektualna i politikantska klika koja se, kad se zaista sve zbroji i oduzme, ni najmanje ne razlikuje od one koja joj je prethodila i zbog čije smjene, kad se gleda iz današnje perspektive, bar kad je riječ o obrazovanju, možda nije ni trebalo izlaziti na izbore.

29.11.2012. u 16:05 • 2 KomentaraPrint#

petak, 26.10.2012.

Posljednji pozdrav drugu Joži

Nešto me je zagrizlo u utrobi kad sam pročitao vijest, ali onda sam, surfajući dalje, naletio na još jedan naslov, ovaj put s brojkom: "U 98. godini umro Joža Horvat".

I nasmijao sam se.

Zašto?

Pomislio sam, svaka čast, druže, sve si ih nadživio. I kvantitativno i kvalitativno. A kakav je to život bio... da stavite cijelu moju zgradu na kup, pa još dodate dvije susjedne, vjerojatno se ne bi toliko nakupilo života koliko je nakupio Joža.

I zato sad možda i ne treba tugovati zbog njega. On je svoje odradio, došao, vidio, pobijedio, i tako nekoliko puta, i više nego što bismo mogli naprojati. I sad je, napokon, otišao na zasluženi odmor. Ako zbog koga treba tugovati, onda je to zbog nas koji ostajemo lišeni još jednog svjetla koje nam je obasjavalo ionako već premračni svijet.

S Jožom Horvatom napustio nas je jedan od rijetkih potpunih pozitivaca, ljudi bez zamjerke, vrste kakva se rijetko nalazi. Dok ga je bilo, bilo je bolje. Njegovim odlaskom smo na gubitku, a za ono što je bio za života, možemo mu reći samo: hvala.

26.10.2012. u 17:34 • 6 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 22.10.2012.

Krenula peticija za reformu sustava pedagoških mjera, potpisi počeli prostizati

Peticija za reformu sustava pedagoških mjera koja je službeno pokrenuta početkom mjeseca do sada je prikupila nešto više od 300 potpisa, a izgleda da se tempo pristizanja potpisa ubrzava jer je od svih skupljenih, polovica potpisa pristiula u petak i danas do 14h (trenutak pisanja ovog teksta).

Tko ne zna ništa o peticiji, neka se informira na portalu Nastavnici.orgeda da još uvijek ima škola koje uopće nemaju informaciju o tome, molimo da obavijestite svakoga koga znate kako bi se glas što više proširio.

Rok potpisivanja je okvirno 1. studenog, ali se u slučaju potrebe može i produljiti.

22.10.2012. u 13:41 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>


Ovo je osobni blog Dalibora Perkovića. Ovdje iznesena mišljenja su moja privatna. Možete mi poslati mail na p_dalibor(a)net,hr, a možete se sramotiti i javno, komentirajući tekstove direktno na blogu. Hvala na posjetu i dođite opet. Smrt fašizmu - sloboda narodu.

Tekstovi s ovog bloga mogu se kopirati, proslijeđivati, lijepiti na zid u cijelosti ili u smislenim odlomcima, pod uvjetom da se navede izvor. Naravno, samim činom kopiranja obavezujete se autoru proslijediti udio od ogromne zarade koju ćete pritom steći.

Pošto mi je u zadnje vrijeme bitno opao nivo tolerancije prema onima koji svoje nemišljenje predstavljaju kao "drugačije mišljenje", a nedostatak argumenata kompenziraju omalovažavanjem i prikrivenim ili otvorenim uvredama, najavljujem da ću sve takve komentare obrisati po kratkom postupku. Naravno, kao Stvoritelj i održavatelj ovog bloga, pridržavam pravo da sâm odlučim što je uvredljivo, a što nije. Ovo ne smatram cenzurom jer internet je prilično veliko mjesto te su isti slobodni svoje nemišljenje iznositi na gomili drugih lokacija i ne pada mi na pamet da ih u tome ometam.

Ozbiljne stvari:
Bibliografija
Osnove fizike


The fight club:
Šarli
Tičerica
Akademska stranputica
Gospon profesor
Čuvaj se bijesa strpljivog čovjeka
Poslije pedeset
Lisino cvijeće



Zanimacije:
SFera
NOSF (Izitpajn)
Pardus (Corbeau)


Anarchist FAQs
  • Za početnike
  • Vrlo opsežan


    Best of "P&D":
    O OBRAZOVANJU
  • MANIFEST
  • Model "Bijelog štrajka nastavnika"

  • Bijes i očaj prevarene generacije
  • Pametniji popušta, snaga klade valja
  • Ministar Jovanović mora otići
  • U komesarijatu obrazovanja ništa novo
  • Hrvatska - zemlja debila
  • U vrlo krupnom planu
  • Ministar nema kom da piše
  • Ministar (ipak) ima kome da piše
  • U očekivanju šezdesetosme (ili: Hrvatski The last stand)
  • Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika
  • Za šaku ocjena
  • Državna matura: Veliki posrtaj naprijed
  • Jeste li za PTSP?
  • Kukurikulum uzvraća udarac
  • Živjela sloboda neizbora!
  • I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu
  • Nek' propadne Hrvatska!
  • Štrajk - pogled u kristalnu kuglu


    O SVEMU OSTALOME
  • O mačkama i psima
  • Dobro došli u Horvatistan
  • Došla Jaca na vratanca
  • Demokracija za početnike (ili: Zašto ne ne glasati)
  • Skeptičan spram euroskeptika
  • Smrt
  • Ksenofobi undermenschi
  • Kako je mog dedu izbacilo iz UDBe
  • J'excuse
  • J'excuse 2: Oprostite što se ispričavam
  • "Neka siromašni uče" ili možda "Neka glupi plaćaju"?
  • Ima snagu zlatnog žita, ima oči boje mora...
  • Zagrebački göbbelsi
  • Will work for internet access (zapravo: antikapitalistički rant)
  • Svi smo mi gotovina
  • Menadriranje na zadanu temu: Hrvatski romansijero
  • Smiješna zemlja
  • Svi smo mi Ameri

  • "Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao hrvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti."
    George Orwell


    "Pisati ne znači drugo nego misliti. Nered u rečenicama je posljedica nereda u mislima, a nered u mislima je posljedica nereda u glavi, a nered u glavi je posljedica nereda u čovjeka, a nered u čovjeka je posljedica nereda u sredini i u stanju te sredine. Ako je netko odlučio vršiti kritiku, a to znači da hoće od nereda u rečenicama, u mislima, u glavama, u ljudima i u sredinama stvarati red, onda takav subjekt ne smije biti neuredan ni u rečenicama ni u glavama ni u mislima."
    Miroslav Krleža


    "No man is an island, entire of itself; every man is a piece of the continent, a part of the main; if a clod be washed away by the sea, Europe is the less... Any man's death diminishes me, because I am involved in mankind and therefore never send to know for whom the bell tolls, it tolls for thee."
    John Donne


    o autoru:
    Rođen prije određenog vremena. Piše SF, nekad više nego sad, trenutno predaje fiziku po zagrebačkim školama, što srednjim, što osnovnim, a odnedavno se hvali i titulom predsjednika svježe osnovane udruge "Nastavnici organizirano".



    Rujan 2014 (1)
    Srpanj 2014 (1)
    Lipanj 2014 (1)
    Ožujak 2014 (1)
    Veljača 2014 (2)
    Siječanj 2014 (1)
    Prosinac 2013 (1)
    Studeni 2013 (1)
    Lipanj 2013 (1)
    Svibanj 2013 (1)
    Travanj 2013 (3)
    Ožujak 2013 (5)
    Veljača 2013 (2)
    Siječanj 2013 (2)
    Prosinac 2012 (4)
    Studeni 2012 (1)
    Listopad 2012 (3)
    Rujan 2012 (1)
    Kolovoz 2012 (2)
    Srpanj 2012 (6)
    Lipanj 2012 (5)
    Svibanj 2012 (3)
    Travanj 2012 (2)
    Ožujak 2012 (1)
    Veljača 2012 (4)
    Siječanj 2012 (6)
    Prosinac 2011 (5)
    Studeni 2011 (7)
    Listopad 2011 (4)
    Rujan 2011 (3)
    Lipanj 2011 (5)
    Svibanj 2011 (10)
    Travanj 2011 (13)
    Ožujak 2011 (14)
    Veljača 2011 (2)
    Prosinac 2010 (2)
    Studeni 2010 (1)
    Rujan 2010 (1)
    Kolovoz 2010 (3)
    Srpanj 2010 (2)
    Lipanj 2010 (2)
    Svibanj 2010 (2)
    Travanj 2010 (2)
    Ožujak 2010 (1)
    Veljača 2010 (1)
    Siječanj 2010 (1)
    Prosinac 2009 (2)
    Studeni 2009 (1)


    Bilješke:
    Iron law of oligarchy
    TVTropes
    The worst thing that can befall a leader of an extreme party is to be compelled to take over a government in an epoch when the movement is not yet ripe for the domination of the class which he represents and for the realisation of the measures which that domination would imply. What he can do depends not upon his will but upon the sharpness of the clash of interests between the various classes, and upon the degree of development of the material means of existence, the relations of production and means of communication upon which the clash of interests of the classes is based every time. What he ought to do, what his party demands of him, again depends not upon him, or upon the degree of development of the class strle and its conditions. He is bound to his doctrines and the demands hitherto propounded which do not emanate from the interrelations of the social classes at a given moment, or from the more or less accidental level of relations of production and means of communication, but from his more or less penetrating insight into the general result of the social and political movement. Thus he necessarily finds himself in a dilemma. What he can do is in contrast to all his actions as hitherto practised, to all his principles and to the present interests of his party; what he ought to do cannot be achieved. In a word, he is compelled to represent not his party or his class, but the class for whom conditions are ripe for domination. In the interests of the movement itself, he is compelled to defend the interests of an alien class, and to feed his own class with phrases and promises, with the assertion that the interests of that alien class are their own interests. Whoever puts himself in this awkward position is irrevocably lost. (The Peasant War in Germany by Friedrich Engels)

    Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se