Pax et Discordia

utorak, 26.01.2010.

Jeste li za PTSP?

(tekst je, u nešto malo editiranom obliku, objavljen u glasniku sindikata Preporod)

Hrvatska je zemlja čuda. Nema drugog objašnjenja. Nema smisla nabrajati sve paradokse i nelogičnosti koje se u ovoj zemlji odvijaju, no jedan od najvećih je funkcioniranje sustava koji bi trebao biti okrenut razumu i inteligenciji, a po svemu što pokazuje izgleda kao da ga vodi najmanje sposoban i najmanje stručan dio populacije.

Čovjek bi pomislio da bi bilo najbolje da se tim koja će biti zadužen za obrazovanje na nacionalnoj razini odabere lutrijom ili bilo kakvom metodom slučajnog odabira: parkirajte kamion nasred ulice u bilo kojem gradu - može i na selu - potrpajte unutra prvih dvadeset prolaznika, ako treba i na silu i pod prijetnjom oružjem, odvezite ih u Zagreb i dajte im odgovorna mjesta u Ministarstvu znanosti i obrazovanja i teško da će rezultat biti gori nego što je sada.

Da sam zloban - što nisam - mogao bih ponašanje gospođa i gospode iz Ministarstva objasniti tako da očito imaju djecu koja su vrlo loši učenici - i po učenju i po ponašanju - kojima je jedini način da završe neku školu taj da im mama i tata napišu pravilnik koji će im to omogućiti. Jer će inače dobiti jedinicu, pa još jednu, pa će pasti razred, pa će dobiti ukor, pa će ih izbaciti iz škole.

Dakle, da sam zloban - što, jel' te, nisam - mogao bih pretpostaviti da je to malo derište roditelja sigurno uhljebljenih u to ostvarenje Hrvatskog Sna - državnu službu, ured u kojemu se od osam do četiri premeću papiri i izmišljaju beskorisni poslovi samo kako bi se stekao dojam da se nešto radi, kad se već one korisne, zbog nedostatka kompetencije, ne može obaviti - uzrok takvih problema u školi koju pohađa da se svaku nastavnu godinu na kraju jedva izvuče s ruba izbacivanja, s dovoljno jedinica za pokolčiti omanji vinograd, ali uvijek nekako - vjerojatno i nakon što roditelj potegne vezu - završi na poravku i, na kraju, u višem razredu, iako naučio nije ništa, i da je sve to izvor stresa nesretnim roditeljima koji su, kao odgovor, smislili savršen sistem: napisati takav sustav propisa i pravilnika koji će njihovu uzdanicu, izdanak obiteljskog stabla, usprkos lijenosti i destruktivnosti, bez problema izgurati kroz školovanje, bez opasnosti od pada razreda ili, nedajbože, izbacivanja iz škole.

To što će novouspostavljena pravila potpuno uništiti nastavni proces, onemogućiti nastavnicima obavljanje njihovog posla i potencijalno dobrim učenicima da taj potencijal i ostvare, to što će, vidjevši kako se neradnici provlače, i ostali učenici prestati raditi i početi praviti nered i zbog toga izgubiti dio svoje budućnosti i što će tako cijeli sustav ući u lančanu reakciju sve manje rada, a sve više izbjegavanja obaveza, za takve nam se živo fućka. Glavno da je moje dijete zbrinuto.

Da sam zloban, mogao bih svašta iskonstruirati o obitelji Adams iz Ministarstva obrazovanja, znanosti i športa, izvući još nekoliko njenih karakteristika koje se mogu iščitati iz načina na koji Ministarstvo obavlja svoje poslove.

Međutim, nisam zloban pa neću.

Treba reći da gornji scenarij podrazumijeva namjeru, planiranje, dugoročno razmišljanje, a jedan od Murphyjevih zakona kaže: ne pripisuj namjeri ono što se sasvim uredno može objasniti glupošću. Dakle, moguće je da je hiperprodukcija nesuvislih žvrljotina koje se u Hrvatskoj zovu "pravilnici" rezultat slučajnosti, statistike, jednostavno baksuza u kozmičkom bacanju kockica koji je pogodio Hrvate. Međutim, u svom ovom ludilu i nesposobnosti je previše sistema da bi se sve objasnilo nečim tako prozaičnim kao što je nedostatak inteligencije. Ili, drugim riječima, fizički je nemoguće nagurati toliko gluposti i neposobnosti u jednu zgradu, a da ista ne kolapsira zbog preopterećenosti samog prostora. Tako da pravo ipak rješenje ipak mora biti negdje drugdje.

Čak i neki objektivni pokazatelji govore da je ipak riječ o smišljenom planu zaglupljivanja Hrvata, da su perodršci i sami svjesni da su dokumenti koje štancaju besmisleni i destruktivni. Da su jednostavno glupi, postupili bi iskreno: sastavili bi dokument, donijeli ga u redovnoj proceduri, a onda bi se čudom čudili zašto svi bjesne na njih, kritiziraju ih i traže ostavke. Međutim, u zadnje vrijeme ustalila se praksa da se obrazovni propisi, dakle oni koji se tiču budućnosti nacije - i zato predstavljaju prvoklasne strateške dokumente - donose preko noći, po skrivečki, kad nitko ne gleda, bez konzultacija i s kim. Što ipak govori o tome da netko negdje dobro zna što radi i da je riječ o planu, namjeri i svijesti da posao koji rade predstavlja nanošenje štete, zaglupljivanje, cerebrocid. U sustavu koji funkcionira takvo ponašanje bi se nazvalo strateškom sabotažom i nacionalnom veleizdajom, no u Hrvatskoj taj se posao honorira natprosječnom plaćom i sigurnošću radnog mjesta.

Iako bi se primjera ovakve strategije moglo naći na pretek, za potrebe ovog osvrta pozabavit ćemo se tek s dva. Prvi, blaži, je Pravilnik o ocjenjivanju: ekipa koja ga je sastavljala i htjela progurati kroz proceduru nije baš najbolje obavila posao: sve se dogodilo usred radne sezone, i, iako su učinili sve što je moguće da prikriju svoju rabotu, uspjelo ih se razotkriti i u šest dana "javne rasprave" entuzijasti su podigli dovoljnu galamu i sastavili kritike na pravilnik koje je potpisalo preko tisuću nastavnika koji su onda zatrpali Ministarstvo svojim prosvjedima.

No, ovo je tekst o drugom pravilniku, onom o "produženom stručnom postupku" koji je donešen na manipulatorski besprijekoran način, po postupku kojeg se ne bi postidjeli ni najbolji spin-doktori - usred ljeta, na prijelazu srpnja u kolovoz, daleko od očiju nastavnika koji nisu znali ni da je nekakav dokument u nastajanju sve dok se na jesen nisu pojavili u zbornicama i dobili iznenađenje za početak nove školske godine od njima omiljene institucije koja je, dok su se oni sunčali, napravila novi korak dalje i nastavila nepokolebljivo kročiti na putu pretvaranja škola iz odgojnih u uzgojne ustanove.

Ako netko još nije upoznat sa sadržajem: "Pravilnik o produženom stručnom postupku" gotovo onemogućava bilo kakvo odgojno djelovanje prema učenicima koji su napravili najozbiljnije prekršaje, od kontinuiranog ometanja nastave, preko uništenja školske imovine pa sve do nasilja nad učenicima i nastavnicima. Produženi stručni postupak je međukorak, tampon-zona u proceduri postavljena prije izbacivanja iz škole, traje tri mjeseca, a u tom periodu se očekuje da učenik normalno pohađa nastavu. Drugim riječima, uzmimo slučaj da je učenik prebio drugog učenika. Po Pravilniku o PSP-u mladi će Mike Tyson sljedeća tri mjeseca otprilike jednom tjedno ići na razgovore s psihologom/pedagogom i razrednikom, a u međuvremenu će sjediti na nastavi, za razliku od prebijenog učenika koji će možda uživati u blagodatima drugog modernog i efikasnog hrvatskog sustava - zdravstvenog - i veseliti se kad mu se prijatelji iz razreda dođu potpisati na gips ili malo bolje namjestiti cjevčicu kojom prima hranu. Ili, još bolji primjer, ako je učenik fizički napao nastavnika (događalo se), taj će učenik sljedeća tri mjeseca uredno pohađati satove tog istog nastavnika (ako isti nije također završio u bolnici ili negdje drugdje), valjda kako bi dovršio posao. Ili ako je, na primjer, zapalio ormar. Vježba čini majstora, kažu, pa ako ormar nije od prve izgorio kako treba, hej, za tri mjeseca se čovjek stigne uvježbati! Na kraju PSP-a dotični učenik će naučiti ne samo kako spaliti učionicu, nego i cijelu školu!

Još jedna nelogičnost, tipična za hrvatske prilike, je sastav komisije koja treba provoditi "stručni" postupak. Naime, mnoge hrvatske škole nemaju ni pedagoga ni psihologa tako da se u velikom broju njih PSP neće moći provoditi kako treba, što će onda dati povoda za žalbe i, u kooperaciji s bahatim inspektorima, nemogućnost odstranjivanja učenika koji za tu i takvu školu zaista nisu.

Još je mnoštvo nelogičnosti u Pravilniku o PSP-u koje govore da je jedini državni organ koji nije sudjelovao u sastavljanju istoga bio - mozak. I možemo birati, hoćemo li vjerovati da su autori nesposobni logički razmišljati ili da je ovo samo još jedan način da se posebna djeca lakše provuuk kroz devastirani nastavni proces, samo kako bi neka od njih, na zadovoljstvo privilegiranih roditelja, lakše došli do Papira.

Na kraju će i čovjek koji u sebi nije imao ni trunke zlobe početi ulaziti u taj svijet ironije i sarkazma, jer jedino što preostaje bi bilo sudjelovati u ludilu.

I zato su u mnogim zbornicama skraćenici "produženog stručnog postupka" dodali jedno slovo i pretvorili ga u PTSP, jednostavno na bazi sličnosti. No, ne treba biti ironičan da bi se ovdje vidjela i velika istina - najbolje ime za ovu parodiju pedagogije bi bilo "produženi takozvani stručni postupak", jer ovo što je Ministarstvo propisalo niti je stručno - razgovorima s prekršiteljima pravila o kojima se ovdje radi trebali bi se baviti policijski, a ne školski psiholozi - niti je postupak - jer "postupak" obično označava nešto što ima početak, tok i završetak, a ovakva parodija od propisa samo u beskonačnost produžuje agoniju koja i ovako predugo traje.

Ukratko, ovaj pravilnik je konstruiran upravo kako bi omogućio nekolicini učenika da zaobiđu sve moguće i nemoguće sankcije, bez teškoća razore nastavu i bez većih administrativnih problema se uspiju provući kroz školovanje, a sve u skladu s doktrinom da škola nije tu da se u njoj nešto nauči - makar i raditi, ako je već program beznadežno zastario (no, i to je već druga, treća i četvrta priča) - nego da služi kao vrtić za malo stariji podmladak, mjesto gdje će djeca biti na toplom, sigurnom, gdje će dobiti jesti dok im se roditelji ne vrate s posla, a sve pod budnom paskom nastavnika koji su prošli kroz studij matematike, fizike, povijesti, zemljopisa, u glupoj nadi da će doći na mjesto gdje će ta znanja nekome i prenijeti, a ne da će biti dadilje mladuncima od kojih se ne očekuje da išta nauče - makar i raditi - ali se mora paziti da ih se ne preoptereti s previše slova i brojki samo zato što su neki pogrešno shvatili demokraciju kao sustav gdje se neobrazovanost i zatucanost proglašavaju za "ljudska prava" i zato ih treba njegovati i štititi pod krinkom prava na osobnost.

Jer, kao što je rekao jedan pokojni hrvatski političar, svaki narod ima pravo na kolektivno samoubojstvo. Pa onda valjda ima i pravo na zaostalost, ako se o tome baš svi slože.

Samo, zašto onda to mora biti baš onaj kojemu ja pripadam?

nedjelja, 20.12.2009.

Živjela sloboda neizbora!

(tekst je objavljen u najnovijem broju glasila sindikata Preporod)

Nedavno, u zbornici ne tako daleko:

A: "Hoćete li potpisati peticiju protiv novog Zakona o udžbenicima?"
B: "Što nije u redu s novim Zakonom o udžbenicima?"
A: "Njime se ograničava pravo nastavnika na izbor udžbenika po kojemu će raditi."
B: "Pa ionako ima previše udžbenika na tržištu, dobro je da se uvede malo reda."
A: "Dakle, vi ne želite mogućnost da sami birate udžbenik? U redu vam je da ga netko drugi bira umjesto vas?"
B: "Svejedno će ga na kraju netko odabrati umjesto mene. Mi tu ionako ništa ne možemo promijeniti."


Ovaj razgovor, budimo iskreni, plod je mašte, ali samo u smislu da mu nisam osobno prisustvovao, nego sam ga sastavio prema prepričavanju nekolicine nastavnika iz moje zbornice. Naime, u vremenu opće decentralizacije, poticanja različitih putova u obrazovanju, veće inicijative i autonomije nastavnika koja se provodi na Trulom Zapadu, u Hrvatskoj se sprema restriktivni propis prema kojem će udžbenike opet, u ime nekoga drugoga, birati komiteti, referenti, dušobrižnici i drugi "stručnjaci". Kriterij neće biti kvaliteta, nego cijena, a udžbenik više neće birati pojedini nastavnik, nego škola. Mnogo je problema i besmislenosti vezanih uz novi Zakon o udžbenicima. No, nije najgore to što su ga na tajnim sastancima donosili nepoznati ljudi, odabrani po tko zna kakvim kriterijima, nije glavni problem to što ne samo da nitko nije pitao struku što o tome misli, nego struka nije ni znala da se takav zakon sastavlja. Glavni je problem to što su hrvatski nastavnici (opet) spremni sve to progutati pod parolama "mene se to ništa ne tiče" i "što ja tu mogu?". Ono što u vezi s ovim zakonom predstavlja pravu tragediju je činjenica da su se upravo iz redova nastavnika mogle čuti riječi podrške zakonu koji nastavnicima oduzima ovlasti i dio njihove autonomije prebacuje u nadležnost škole, Agencije za odgoj i obrazovanje i Ministarstva.

I prije nego što se pojave, bilo bi lijepo u začetku zaustaviti povike da je sve to "naslijeđe komunizma" jer, budimo iskreni, nije da se sve što je vladalo ovim prostorima sve prije '45. moglo nazvati građanskom demokracijom. Krleža je dovoljno pisao o kmetovima i fiškalima, malograđanštini i slijepoj vjeri u Beč i Peštu jer oni znaju bolje. Sad bi se, primjer novog Zakona o udžbenicima to potvrđuje, moglo pisati o poslušnim podanicima Države u našim školama, o slijepoj vjeri u institucije koje, ako već neće donijeti pametnu odluku, bar će to teško breme preuzeti na svoja pleća i razriješiti nas odgovornosti. Umjesto čuđenja nad načinom donošenja odluka i željom da se pogaze sva dostignuća 20. stoljeća, zbornice su iznenađene i uvređene što ovako mala zemlja ima "ovako puno udžbenika". Kao, siromašni smo, štedi se na raznim stvarima, pa zašto onda ne bismo malo uštedjeli i na udžbenicima? Dalje, nastavnicima "idu na živce" agenti koji obilaze škole, "podmićuju nastavnike i ravnatelje", "upadaju na satove kako bi promovirali svoje udžbenike"… Pa zbilja, ljudi moji, tko bi se snašao u svoj toj pretrpanosti i šarenilu?

Odmah na početku treba reći kako je novi Zakon o udžbenicima ne samo promašio metu, nego i raznio semafor koji se nalazi na potpuno suprotnom kraju streljane! Kao prvo, pogledajmo malo što zapravo znači to "uvođenje reda". Krenimo od financija: tko će uštedjeti na smanjivanju izbora udžbenika? Roditelji sigurno neće. Roditeljima je svejedno ima li na tržištu trideset udžbenika iz istog predmeta jer taj i takav roditelj od svih udžbenika, ma koliko ih bilo, mora kupiti - samo jedan! Ostalih dvadeset i devet ga se ni najmanje ne tiču. Zbilja je tužno po medijima slušati i čitati argumente da će "novi zakon olakšati školsku torbu" nakon koje čega je inteligentnim homo sapiensima neugodno zbog same činjenice da dijele gene s onima koji takve rečenice izgovaraju. Znači li to da je dijete dosad, ako je u opticaju bilo deset udžbenika iz matematike, svih deset moralo nositi u školu? Ili samo jedan, onaj koji je izabrao njegov nastavnik? Uštedjeti neće ni država, čitaj državni proračun, jer se ona neće uplitati u financiranje proizvodnje udžbenika. Na kraju ispada da bi smanjenjem broja udžbenika uštedjeti novac mogli samo izdavači. Naime, u državi postoji određen broj učenika. Svatko od njih mora kupiti jedan udžbenik iz jednog predmeta. Nijedan od njih sigurno neće kupiti dva iz istog predmeta. Dakle, u Hrvatskoj će se svake godine prodati isti broj primjeraka bez obzira postojao samo jedan udžbenik po predmetu ili ih bilo dvadeset. Dakle, dobit izdavačima je ista. Međutim, trošak je veći ukoliko se tiska pet udžbenika u nakladama od po dvije tisuće, nego ukoliko se tiska samo jedan udžbenik u tiraži od deset tisuća primjeraka. Jednostavnom logičkom analizom dolazi se do odgovora da je upravo izdavačima u materijalnom interesu da se broj različitih udžbenika smanji. Međutim, u cijeloj ovoj aferi izdavači su bili najglasniji u kritikama novog zakona.

Drugi prigovor postojećem stanju, kojeg smo se također ovih dana višestruko naslušali, bio je u buduće više „neće biti podmićivanja nastavnika i ravnatelja". Na stranu činjenica da će, opet, izdavači i na ovaj način uštedjeti - jer lakše je podmititi jednu osobu u Ministarstvu ili Agenciji koja odlučuje o izboru udžbenika, nego 50,000 nastavnika i 1500 ravnatelja - pokušajmo, barem pokušajmo shvatiti što ovaj prigovor zapravo znači! Čulo se tako da nastavnicima i ravnateljima idu na živce raznorazni agenti s ponudama tipa "ako svi nastavnici odaberu udžbenik tog-i-tog izdavača, škola će dobiti projektor". Onima koji ističu ovaj argument ili ne odgovara sloboda odabira udžbenika ili im smeta da škola dobije projektor. Namjerno ovdje ne želimo ozbiljno govoriti o prigovorima iza kojih se krije želja da stanje bude što je moguće gore samo kako bi se moglo što više prigovarati. Izgleda, po svemu sudeći, da se glavni problem s izborom udžbenika krije u ljudskoj psihi jer, na kraju, kao da je glavni problem "snaći se u mnoštvu i izabrati pravi udžbenik". Dakle, meni se ne da birati, htio bih da netko odabere umjesto mene i zato želim i svima ostalima ograničiti izbor. Jer, zbilja, zašto bih ja bio jedina budala? Sve što se ovih dana događa vezano uz Zakon o udžbenicima izvrsno potvrđuje da je tanka granica između nesigurnosti i zabijanja glave u pijesak. Tako su neki nastavnici prigovarali što im agenti "upadaju na satove i dijele učenicima raznorazne materijale i knjižice, a sve uz dozvolu ravnatelja". Međutim, ovdje ispada da su krivi agenti koji zapravo rade ono što im je posao, izdavači koji također samo rade svoj posao. Jedino nije kriv ravnatelj koji dopušta da se ometa nastava i učenici potkupljuju šarenim glupostima? Lakše je preturiti cijeli sustav, promijeniti zakon, lakše je tisućama nastavnika koji žele birati taj izbor onemogućiti, nego reći "kriv je ravnatelj koji agente pušta na nastavu"?

Pogledajmo zaista kakav je učinak proizvela "poplava udžbenika" u proteklih nekoliko godina. Neki nastavnici su ustvrdili da je apsurdno da čak i isti izdavač za isti predmet izdaje više udžbenika. Očito se ne shvaća da je riječ o potpuno istom postupku koji je čovjeka spustio s grane i povećao mu mozak – evoluciji. Povijest je pokazala da je bilo kakvo unificiranje rezultiralo degradacijom; svi oni koji pozivaju na Jedan Udžbenik (jednu naciju, jednog vođu...) trebaju imati na umu da je vjerojatnije da će baš taj Jedan pokupiti sve najgore, nego sve najbolje od sadašnjih deset. I sve to na kraju objašnjava zašto je ovakav dokument donesen u tajnosti, bez konzultacije i s bilo kim. Kažu da je jednom slučajnost, a dvaput zavjera. Nakon što se već tko zna koji put ponovilo da se zakoni i pravilnici - svi odreda potpuno sumanuti, neprimjenjivi, nelogični i primjereniji devetnaestom, nego dvadeset i prvom stoljeću - u Hrvatskoj donose daleko od očiju stručne javnosti, postalo je jasno da u svom tom ludilu itekako ima sistema. I još jednom se pokazalo tko i kako napušta hrvatski obrazovni sustav - najbolji učenici odlaze u inozemstvo, oni ne-najbolji ostaju u Hrvatskoj i pošteno rade svoj posao, a oni najgori idu u ministarstva pisati zakone i pravilnike.Tužno je što su baš ti pisci zakona i pravilnika u slučaju Zakona o udžbenicima pronašli svoje saveznika upravo u nastavnicima koji su princip da ih se ništa ne pita pretvorili u pravilo službe.

četvrtak, 10.12.2009.

Životinjska farma na rvacki način
(ili: kako se to radi tamo gdje kolega radi)

Kolega po struci napisao je horror priču o tome Kako Se To Radi Tamo Gdje On Radi, a priča ocrtava svo bezumlje hrvatskog obrazovnog sustava i tko je u tom sustavu najslabija karika.

Ne znam kako vama, ali meni su ovakve priče crnje i od najcrnjeg mraka. Jer kad nas opljačkaju, uzeli su nam materijalna sredstva, ali bar imamo sami sebe; kad nas zaglupljuju, najlakše je začepiti uši i vrtjeti svoj film koji bar ima scenarista koji nije retardiran; kad nam zabranjuju stvari, bar možemo ostati kod kuće i pljuckati po njima. Ali kad ovakve stvari rade od obrazovanja, od djece, od budućnosti, onda možemo samo reći da je sva nada izgubljena jer su nam oduzeli i ono posljednje - nadu da će možda jednog dana postati bolje.

Linkovi:
1. dio
2. dio

nedjelja, 01.11.2009.

Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika

(tekst je objavljen u najnovijem broju glasnika sindikata Preporod)


Bauk destrukcije školstva (opet) hara Hrvatskom.

To je postalo jasno kad je nedavno objavljen tekst o katastrofalnim rezultatima probne državne mature u kojima se i statistički precizno pokazalo ono što školski nastavnici trube već desetljećima: da nove generacije učenika znaju i rade sve manje i manje. Naslov rasprostrt preko gotovo cijele naslovnice panično je pozvao naciju na uzbunu jer je iznenada, munjevitom akcijom istraživačkg novinarstva, eto, otkriveno da je situacija kritična i da Hrvatska ne samo da zaostaje za razvijenim svijetom, nego se ta zaostalost povećava svake sekunde. Tražila se "hitna reforma školstva", "rasterećenje učenika i koncentriranje na bitne sadržaje", pa čak se, vjerovali ili ne, predlagalo i "smanjivanje testova na 10 posto težine, samo da djeca nauče osnovne računske operacije" pa vi sad ovdje pronađite logiku. Kontaktirani su sugovornici - ravnatelji, državni i lokalni dužnosnici - koji su komentirali i analizirali stanje, no, svakome tko je imalo upućen u stvari, sasvim je jasno da su upravo ti sugovornici najdirektnije i odgovorni za ovakav katastrofalan rezultat.

Jer, još jednom, u Hrvatskoj vjerojatno ne postoji niti jedan jedini nastavnik kojega su ovakvi rezultati iznenadili. Iznenađeni i uvređeni su, ponovimo, dužnosnici.

I, ne, da odmah skinemo to s grbače, nije riječ o tome da "nastavnik zna kako radi pa je svjestan da djecu nije ništa naučio". Naprotiv, nastavnik je najviše svjestan koliko je truda uložio on, a koliko drugi, u to da mu olakšaju, a još više otežaju posao.

Senzacionalizam protiv informiranja

Krenimo od medija. Iako ovaj tekst možda djeluje otkroviteljski, treba podsjetiti na drugi tekst iz iste kuhinje kojim je nedavno i krenula "obrazovna serija Jutarnjeg lista". Naime, prije nekoliko je tjedana crno na bijelo objavljeno da su hrvatski nastavnici najveći neradnici u Evropi, da imaju najmanje obaveza, najviše beneficija, najbolje radne uvjete (jedan nastavnik na sedam učenika, čooovječe!), a da je pritom hrvatski obrazovni sustav među najlošijima na kontinentu i da hrvatska djeca sve više zaostaju u konkurentnosti za svojim evropskim vršnjacima.

Bogami, i poštovani gospodin Göbbels bi oduševljeno zapljeskao: Bravo, mali moji, tako se to radi!

Ono što vjerojatno nisu svi primijetili bilo je da se čak ni neke brojke unutar samog teksta nisu međusobno poklapale, a o korelaciji sa stvarnošću da i ne govorimo.

Zatim je, u drugom tekstu, uz slavodobitni poklik "Odzvonilo je testomaniji i nenadanoj pismenoj provjeri znanja učenika u hrvatskim školama!" objavljeno skoro ukidanje starog Pravilnika o ocjenjivanju - punog nelogičnosti, kontradikcija, lišenog ikakve veze s realnošću i zdravim razumom i iz kojeg se vidi da ljudi koji su ga pisali ne da u proteklih dvadeset godina nisu nogom stupili u neku hrvatsku školu, nego nisu niti prošli pored nje bliže od dvjesto metara! - i uvođenje novog koji je, vjerovali ili ne, još gori.

Naime, novi pravilnik dodatno ograničava već ionako pretjerano ograničene uvjete pod kojima nastavnik učenicima može zadati test, ograničava upisivanje ocjena i smanjuje broj prilika u kojima se učenika može ispitati. Broj ispita se ograničava na dva tjedno, a propisuje se i da se na početku godine mora napraviti raspored svih ispita. Kako će se taj raspored napraviti i kamo će se, uz ova ograničenjam, ugurati svi ti ispiti nitko nije objasnio.

Dalje, ocjene "blic-testova" - nenajavljenih, dakle onih koji ocjenjuju kontinuirani rad - neće se smjeti upisivati u imenik, a izjava one tajnice da se "u znak poticanja rada učenika u imenik, umjesto ocjene, može upisati smješko" postala je predmet masovne sprdnje i već je ušla u antologiju hrvatske gluposti zajedno s ostalim biserima tipa "dvije marke za kilu mozga" i "Hrvatska - zemlja znanja".

Ocjena protiv znanja

Iz svega ovoga očito je da tvorci dokumenta ne razumiju da su ispiti - kao, na primjer, na Trulom Zapadu - samo način da se poboljša učenje, nego misle da je učenje način da se poboljša rezultat na ispitu. Zahvaljujući takvom njihovom stavu, dok je na Zapadu cilj znanje, u Hrvatskoj je cilj postala ocjena. Tako je novi pravilnik očito zamišljen kako bi olakšao učenicima ne put do znanja, već put do dobrih ocjena, bez obzira na znanje. Drugim riječima, dodatno će se stimulirati upravo loše učenike što pokazuje tragično nerazumijevanje ciljeva i načina učenja, kao i to da oni koji su pisali taj pravilnik ni sami u školi očito nisu bili bogznakako dobri učenici.

I sada, kad su se pokazali katastrofalni rezultati njihove politike, sada ti bivši loši učenici u novinama opravdavaju rezultate rekavši da su na probnoj maturi "na ispitu pali sastavljači pitanja, a ne djeca" i da je za sve kriv "preopšini program koji se ne stigne obraditi u potpunosti".

Dakle, ne treba promijeniti način rada kako bi djeca naučila više, već treba sniziti kriterije i od njih tražiti manje. Logično? Naravno. Možda ne po zdravom razumu, ali po hrvatskom mentalitetu svakako jest. A hrvatski mentalitet je naš stari poznanik.

Sigurnost protiv promjene

Naime, dok se na Trulom Zapadu oduvijek težilo invenciji i razvoju, na ovim su prostorima glavne paradigme bile i ostale stabilnost i nepromjenjivost. Pošto je, naravno, obrazovanje samo po sebi neprijatelj nepromjenjivosti (svi smo učili na psihologiji: "Učenje je proces mijenjanja ponašanja"), na učenjaka se u našoj sredini uvijek gledalo s oprezom: dok su jedni istinski poštivali rad kojim se do znanja došlo - ako već ne i sam njegov rezultat - kod drugih je to poštovanje došlo iz straha od nepoznatog. Jer, podsjetimo, prije samo pola stoljeća Hrvati su još uvijek bili 80% ratarsko-stočarsko-sakupljačka kultura čijim je pripadnicima glavni doseg bio napojiti tu jednu kravicu, okopati tu jednu njivicu i svoju crkavicu pokušati prodati za sitniš kojim će se kupiti stvari koje se ne mogu proizvesti na imanju. A u takvoj kulturi više obrazovanje ne mora nužno biti općeprihvaćena blagodat, nego prijetnja koja u naš mali i smrdljivi, ali topli i sigurni tor donosi zadah nepoznatoga i potencijalnu prijetnju od promjena. A svaki iskusni seljak zna da svaka veća promjena može biti samo na gore!

I s istim su se problemima tada sretali partizani kad su po brdima objašnjavali zašto djeca moraju znati čitati i pisati, kao i danas nastavnici kad moraju objašnjavati zašto je potrebno učiti, recimo, matematiku, povijest, fiziku... Zašto bi dijete trošilo vrijeme na nešto od čega neće imati neposrednu korist, kad umjesto toga odmah može krenuti privređivati: čuvati krave, kruniti kukuruz... A kasnije, onaj tko može: proširiti imanje, nabaviti još jednog konja, kupiti još par rali zemlje ili ozidati još jedan kameni zidić. Ne treba mu za to škola, već samo malo lukavosti i seljačke pronicavosti.

U takvom mentalitetu, učitelji postaju samo oni koji nisu sposobni ni za što drugo; učiti o kopanju valjda mogu samo oni koji su preslabi da sami kopaju, a prenošenje znanja mlađim naraštajima je ionako posao starih i nemoćnih koji više nisu ni za što drugo, pa neka bar tim polukorisnim poslom opravdaju svoju nepotrebnu egzistenciju!

Pojedinac protiv učenja

U međuvremenu, civilizacija je uznapredovala, došlo je do tehnoloških i znanstvenih otkrića i broj stvari koje je trebalo naučiti kako bi se napredovalo, kao i njihova razina i apstraktnost - odmak od svakodnevnog - je znatno porastao. Međutim, mentalitet je ostao isti i, kad je došlo do masovne urbanizacije Hrvatske, stav da je znanje nešto suvišno se zajedno sa svojim nositeljima prelio se u gradove. Živjeli su u zabludi oni koji su pedesetak godina komunizma i veličanja napretka shvatili kao izvlačenje iz panonsko-dinarske žabokrečine, jer Hrvati su bili spremni učiti samo dok je to bila državno proklamirana ideologija: ako država kaže da treba napredovati - što god to značilo - onda ćemo napredovati; ako država kaže da je nasilno obrazovanje dobro, onda je dobro i nema se tu čovjek, a posebno Hrvat, što pitati! Kad je pao sustav baziran na kolektivu, a zamijenio ga onaj baziran na pojedincu, u tom se pojedincu opet probudio onaj tradicionalni stav koji je rekao da mu je dobro tako kako je sad i kako svaka promjena nosi opasnost od pogoršanja. Pismenost je dobra do određene mjere, ali sve iznad neke granice - strani jezici, kompjuteri, strana glazba, filmovi, internet, za Boga miloga! - je sumnjivo i prijeti da donese promjenu u naš mali i smrdljivi, ali topli i sigurni tor.

I tako je krenulo onepismenjavanje. U školama je prestalo biti bitno da učenici zaista nešto nauče, postalo je bitno da se poštuju propisi, da se roditelji ne bune, da ne dođe inspekcija. Roditeljima je prestalo biti bitno da im se djeca promijene, da postanu izgrađene ličnosti, postalo im je bitno da doživljavaju što manje stresa, da ih se poštuje, jer ako ne poštuješ dijete, očito ne poštuješ ni njegovog roditelja. Državi više nije postalo bitno da mladi ljudi koji izlaze iz škola postanu korisni društvu i nešto rade - jer radnih mjesta je ionako sve manje - nego da na tu državu i sustav budu što manje kivni.

Nepismen protiv Čovjeka-nastavnika

U cijeloj toj borbi za o(ne)pismenjavanje prijedlog novog pravilnika samo je jedna bitka u nizu; katastrofalne rezultate Država će protumačiti onako kako njoj odgovara samo kako se opet ne bi napravilo ništa. Umjesto podizanja praga znanja, koji već dva desetljeća tone u nepovrat, letvica se još dodatno spušta, valjda kako bi se i oni najnesposobniji i formalno izjednačili sa sposobnima. Jer Hrvatska je socijalna država, ne želimo biti nemilosrdni prema manje talentiranima, ne treba ih prisiljavati na nešto za što nisu sposobni, treba ih zaštititi od okrutnog svijeta koji ne razumiju i stvoriti sigurno okruženje u kojemu mogu gajiti svoju hermetičnost, nezainteresiranost, lijenost.

Treba ih zaštiti od zlog nastavnika kojemu je cilj isprepadati malu dječicu nenajavljenim testovima i prisiliti ih da usvoje znanje!

I tako se, nakon Supermena i Spajdermena, pojavio i autentični hrvatski superheroj - Nepismen, zaštitnik djece i svih koji žele čvrsto ostati svoji na svome, postojani i nepromjenjivi, bez stranih utjecaja i nepotrebnog znanja. U inat globalizaciji, a u liku tvorca svih propisa koji su proizvedeni u proteklih petnaest godina, pojavio se kao pravi narodski junak, svakodnevni građanin koji u trenucima opasnosti uskače u telefonsku govornicu ispred Ministarstva obrazovanja i izlazi u svom superherojskom kostimu - skupom sakou, kravati i s aktovkom iz koje se širi miris janjetine - odlučan u svojoj misiji da suzbije hrvatskog neprijatelja br.1, zlog Čovjeka-nastavnika, cvikeraša štakorskog lica koji po cijele dane samo nešto črčka u svom prašnjavom tavanskom sobičku i snuje o tome da isprepada hrvatsku mladež gomilanjem gradiva, nenajavljenim testovima i lošim ocjenama. Borit će se Nepismen na ulicama, borit će se u školama, borit će se u medijima i na sjednicama školskih odbora jer svaki hrvatski učenik ima pravo na neznanje, nerad i nezainteresiranost. I ma koliko se Čovjek-nastavnik trudio iskorijeniti Nepismena, vratit će se on, jer to je junak s tisuću lica i tisuću pojava, ima ga i u vašoj školi, u liku roditelja koji će za lošu ocjenu svoga djeteta okriviti profesora, a ne dijete ili, nedajbože, sebe, u liku ravnatelja koji poklanja ocjene pojedinim učenicima iz tko zna kojih osobnih i rodijačkih interesa, i u liku prosvjetne inspekcije koja će učenika koji je izbačen iz škole zbog lažne dojave o bombi uredno vratiti na nastavu uz obrazloženje "to je bio krik upomoć" (pa pošaljite ga onda doma, neka tamo kriči!, reći će zli Čovjek-nastavnik, ali ne slušajte ga, nema on razumijevanja za dječje muke). Dići će se Nepismen u liku "stručnjaka" u Ministarstvu koji će sastaviti pravilnik po kojemu U Školama Više Nema Ispitivanja (jer škole su zato da se u njima uči, zašto bi tamo, zaboga, itko ikoga ispitivao, pa nismo na policiji!). Današnje doba je doba pravde i poštenja - znanje nam ne treba, ionako je svuda na dohvat ruke - i zato je Nepismen sve jači, a zli Čovjek-nastavnik gubi bitku za bitkom i još malo pa će ostati osuđen na svoj tavanski sobičak i samo povremene izlaske u razred, da ga djeca ismijavaju i gađaju kredama dok im on pokušava objasniti uzroke Francuske revolucije ili pada Rimskog carstva.

Međutim, ne likujte, Hrvati! Čak i kada Čovjek-nastavnik bude poražen do kraja, ugažen u zemlju, spaljen na lomači i njegov pepeo razasut na sve četiri strane svijeta, u nekoj dalekoj budućnosti neki će hrvatski seljak, orući njivu, drvenim plugom zakačiti škrinju koju je tu zakopao tko zna tko i tko zna kad. Radoznao može li se tu pronaći kakvo drevno blago, hrvatski će seljak otvoriti škrinju samo da bi iz nje ponovo izašao duh Čovjeka-nastavnika, starog hrvatskog neprijatelja br.1, koji je do tada čamio na Novom Zelandu i radio za tri tisuće dolara mjesečno, i sve će se ponoviti, ta epska bitka između Starog i Novog, između dva superheroja (hrvatski: nadjunaka) da bi sve opet ušlo u novi krug vjekovnog ciklusa koji će vrtjeti Hrvatsku u krug sve brže i brže sve dok, kao iz centrifuge, van ne poispadaju svi koji imaju nešto u glavi i dok ih težina vlastitih umova ne pobaca u Ameriku, Australiju i Kanadu, a u šupljem bubnju ne ostanu samo birokrati, lijenčine i loši đaci. Isfiltrirani poput krvnih zrnaca ili taloga u otopini, spašeni od svih onih koji su im jedini na svijetu mogli pomoći da im jednog dana bude bolje.

petak, 30.10.2009.

Finale: 1013 potpisa protiv Pravilnika o ocjenjivanju

Nakon ponovog prebrojavanja glasova i još nekih zakašnjelih pošiljki (imamo i mi svoju dijasporu i mornare) broj je - ipak - dobio i četvrtu znamenku.

Iako je akcija trajala ukupno dva dana i iako je "javna rasprava" o Pravilniku o praćenju i ocjenjivanju odgojno-obrazovnih postignuća učenika u osnovnoj i srednjoj školi (kolokvijalno: Pravilnik o ocjenjivanju) trajala ukupno ČETIRI radna dana, iz 40 škola diljem Hrvatske, s 1013 potpisa nastavnika, ravnatelja, pedagoga, znanstvenika, ali i ostalih, prikupljena je značajna podrška kritikama i komentarima na Pravilnik koji se ne može nazvati nikako drugačije nego sramotnim, a njegov utjecaj na hrvatski obrazovni sustav nikako drugačije nego zaglupljujućim.

Možda je broj prikupljenih potpisa zanemarivo mali ako znamo da u sustavu odgoja i obrazovanja radi oko 50 000 učitelja i nastavnika, ali treba imati na umu i još jednom naglasiti sljedeće:
Zbog politike Ministarstva da na bilo koji način zataška vlastito "poslovanje" - što se vidjelo i načinom na koji su doneseni još neki pravilnici ove godine - dogodilo se da
1. Većina učitelja i nastavnika u RH nije uopće znala da je otvorena nekakva javna rasprava. U četiri radna dana, koliko je trajala, za nju su doznali samo "srećkovići" koji su se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu.
2. Većina učitelja i nastavnika u RH uopće - ni u ovom trenutku - nije upoznata s prijedlogom Pravilnika, a dobar dio njih niti da neki prijedlog uopće postoji
3. Vrijeme predviđeno za javnu raspravu bilo je sramotno kratko

Ono što se ovih dana dogodilo nije ništa drugo doli smišljeno sprečavanje sudjelovanja učitelja i nastavnika (stručnjaka i praktičara iz odgojno-obrazovnog sustava) u donošenju, po mišljenju mnogih, još jednog neozbiljnog pravilnika koji u potpunosti negira stručnost učitelja i nastavnika te dovodi u pitanje kvalitetu i realizaciju nastave. Kao što je jedan kolega napisao: riječ je o javnoj raspravi bez javnosti.

Na sam Pravilnik u ovom obraćanju ne želimo trošiti riječi jer je dovoljno rečeno u dokumentu koji je potpisalo gotovo tisuću stručnjaka zaposlenih u hrvatskim školama, posebno u njegovom zaključku. Samo vrijedi napomenuti da ovaj Pravilnik nije izuzetak jer je jasno da se radi o kontinuiranoj politici zatiranja obrazovanja u Hrvatskoj koje se sustavno provodi već desetljećima. U kojem i čijem interesu, pretpostavite sami.

Uostalom, ako su korupcija i neodgovornost te politička i rođačka podobnost ušle u svaku poru hrvatskog društva, zašto je čudno da se to dogodilo i s obrazovanjem, i to od samog njegovog vrha pa naniže?

Ovim putem zahvaljujemo svima koji su stavili svoje ime pod naš dokument, a još više onima koji su si uzeli zadatak da te potpise prikupe i pošalju Ministarstvu obrazovanja i nama. Također zahvaljujemo svima koji su nam na razne druge načine izrazili podršku, usmeno i pismeno, i koji su nas obasuli pitanjima može li nam se na kakav drugi način pomoći.

Takvima možemo samo odgovoriti: ostanite na vezi, trebat ćemo vas.

Sve ovo postignuto je osobnim poznanstvima ili činjenicom da je netko u pravom trenutku pogledao na pravo mjesto na internetu i doznao za akciju. Da je "javna rasprava" zaista i bila javna rasprava, možemo samo nagađati koliko bi se ljudi javilo.

Svi dokumenti, kao i sam tok rasprave i akcije koji su doveli do svega ovoga dostupni su svima i nalaze se na Forumu za nastavnike i učitelje, u podforumu "Akcije"

srijeda, 28.10.2009.

Nismo stigli do 1000, ali nismo ni daleko

Dakle, do ovog trenutka komentari i kritike na "Pravilnik o ocjenjivanju" dobili su podršku točno 870 nastavnika iz cijele Hrvatske. Zahvaljujemo svima koji su se odazvali, posebno koordinatorima koji su skupljali potpise na svojim školama i izložili se podsmjehu i aktivnom ignoriranju svojih kolega ili, eventualno, nečemu još gorem. Imamo informacije da je ministar "dobio na stol" sve što je stiglo na e-mail Ministarstva (nadamo se da je ovo doslovno, dakle da su isprintali svaki prilog svakog maila koji su dobili - hej, pa ne plaćaju oni papir iz svog džepa - i da sada ministrov stol stenje pod pozamašnim svežnjem isprinta), a tonovi koji se neslužbeno čuju uokolo su puno blaži od onih koje su ispuštali neki od "autora" "pravilnika" na stručnom skupu održanom u Puli ovaj vikend.

Naravno, ukoliko netko ima još potpisa koje nije uspio poslati, za to još uvijek nije kasno. "Javna rasprava" jest završena, ali akcija može trajati, i trajati, i trajati...

Sve u svemu, nešto se pomaknulo. Za koliko, u kojem smjeru i hoće li se samo pričekati zatišje da se sve vrati nazad, vidjet ćemo.

utorak, 27.10.2009.

Došlo 700 potpisa podrške, do ponoći očekujemo 1000

Cijeli dan dokapavaju potpisi iz svih dijelova Hrvatske. Negdje se potpisuje cijela zbornica, negdje samo pojedinci, negdje i ravnatelji i pedagozi, a, s obzirom kako je cijela akcija oglašavana, ne možemo biti ništa drugo, nego zadovoljni.

Također smo doznali da je učiteljsko vijeće OŠ Dubrava (Zagreb) održalo izvanrednu sjednicu sa samo jednom točkom dnevnog reda, nakon čega su Ministarstvu posllai zahtjev da se novi pravilnik napravi u cijelosti ispočetka.

Sve se glasnije čuju glasovi da je Ministarstvo ovakvim programom htjelo dobiti JAVNU RASPRAVU BEZ JAVNOSTI. I ako netko bude imao obraza reći da je "samo 1000 nastavnika protiv Pravilnika o ocjenjivanju", moći ćemo mu odgovoriti: da, protiv njega su SVI KOJI SU ZA NJEGA ZNALI!

Očekujte naljepnice s natpisima "Ministarstvo neznanja i neobrazovanja".

Ma što očekujte, NAPRAVITE IH!

ponedjeljak, 26.10.2009.

Stigla podrška 300 nastavnika, jedan ravnatelj zabranio javnu raspravu

Bogami, nadali smo se, ali nismo bili sigurni. Do sada je Ministarstvu obrazovanja poslano nešto manje od 300 potpisa podrške našim kritikama Pravilnika o ocjenjivanju, a pouzdano znamo da će ih sutra biti još. U međuvremenu, iz dva izvora doznajemo da je ravnatelj zagrebačke V. gimnazije Petar Mladinić ZABRANIO potpisivanje prijedloga u zbornici, efektivno zabranjujući nastavnicima sudjelovanje u javnoj raspravi o dokumentu ključnom za hrvatsko školstvo. Istovremeno, u nekim školama u Hrvatskoj dokument supotpisuju i ravnatelji i pedagozi, pridružujući se onima koji ne zabijaju glavu u pijesak.

Isto tako vrijedi napomenuti da akcija NE ZAVRŠAVA U UTORAK. Javna rasprava završava za oko 24 sata, ali to ne znači da potpisi podrške trebaju prestati dolaziti. Dakle, molim sve koji ovo čitaju da proslijede informaciju: ako sutra ne stignete kontaktirati sve koje ste htjeli kontaktirati, još uvijek imate vremena. Ministarstvo je dalo ključni dokument na javnu raspravu od četiri radna dana. To dovoljno govori o njihovoj "dobroj namjeri". Vratimo im istom mjerom.

nedjelja, 25.10.2009.

Pravilnik protiv ocjenjivanja - AKCIJA

Poštovani kolegice i kolege,

U srijedu 21. listopada, na Internet stranici Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa objavljen je prijedlog novog Pravilnika o praćenju i ocjenjivanju odgojno-obrazovnih postignuća učenika u osnovnoj i srednjoj školi, od milja zvanog i "Pravilnik o ocjenjivanju". Objavljeno je i da javna rasprava traje točno još šest dana, dakle do utorka, 27.listopada. I površnim pregledom očito je da je riječ o dokumentu koji je još katastrofalniji i nestručniji i kojeg će još teže biti ispoštovati od već ozloglašenog pravilnika donesenog prije 14 godina. Zbog toga Vas pozivamo da svojim potpisom podržite kritike na taj prijedlog.

Pred vama je dokument kritika i komentara na Prijedlog Pravilnika koji je sastavila skupina nastavnika okupljena oko internetskog Foruma za nastavnike i učitelje (http://obrazovanje.freeforums.org ). Zbog kratkoće roka za javnu raspravu, u raspravu nismo uspjeli uključiti veći broj nastavnika, ali nadamo se da ćete naše komentare pažljivo razmotriti i složiti se s njima. Molimo Vas da, radi sebe, svoje profesije, osobnog poštovanja, ali i budućnosti Hrvatske koja je odavno prestala biti "zemlja znanja", svojim potpisom pomognete u borbi protiv prihvaćanja ovakvog prijedloga.

Ukoliko prihvaćate, molimo vas da učinite sljedeće:

1. Preuzmite gotov dokument s komentarima i kritikama s nekog od mjesta na koja je postavljen ( jedan, dva, dva i pol).

2. U svojoj školi prikupite što više potpisa kolegica i kolega - u ponedjeljak 26.10.
Ujedno, ako je moguće, kontaktirajte i kolege s drugih škola diljem RH i proslijedite im ove dokumente da se skupi što više potpisa.

3. Potpise koje ste prikupili u svojoj školi zajedno s glavnim dokumentom (komentarima Prijedloga Pravilnika) pošaljite na adresu MZOŠ-a ocjenjivanje@mzos.hr" . Obavezno do utorka 27.10.! (zadnji dan rasprave!)
Da biste poslali potpise, trebate ih prebaciti u elektronski oblik (za slanje e-poštom). To možete učiniti ili skeniranjem, ili tako da pretipkate sve podatke s potpisanog papira u Word tablicu (koju ste dobili zajedno s glavnim dokumentom).

Ukoliko želite izraditi vlastiti dokument i poslati ga kao prilog raspravi, dopušteno je koristiti sve naše komentare. Slobodno ih i kopirajte u svoj dokument.

4. Molimo vas da listu s potpisima (koju ste poslali u MZOŠ) također pošaljete i nama na mail adresu forum.za.nastavnike@gmail.com kako bismo na kraju znali koliko se nastavnika priključilo ovoj akciji.

subota, 24.10.2009.

Kritike Pravilnika o ocjenjivanju...

Okej, ono jučer je možda bilo napisano malo zbrda-zdola i ne ostavlja pravu informaciju što se zbilja događa, i zato 'ajmo sad ispočetka i natenane.

U srijedu, 21. listopada, na web stranici Ministarstva znanosti, obrazovanja i s(h)porta objavljen je prijedlog Pravilnika o praćenju i ocjenjivanju odgojno-obrazovnih postignuća učenika u osnovnoj i srednjoj školi (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Na Forumu za nastavnike i učitelje pokrenuta je akcija za koordinirano slanje komentara i kritika tog prijedloga i molimo što više nastavnika, ali i ostalih, da se priključe.

Raspored je sljedeći:
- do NEDJELJE PRIJEPODNE se na Forum - na ovu temu - šalju komentari; molimo da budu argumentirani i konkretni
- do NEDJELJE NAVEČER će skupina odabranih sabrati sve postavljene komentare i kritike u jedan koncizan tekst i staviti ga na internet. Vjerojatno na samom forumu, ali sigurno će se naći i na nekoliko blogovai web stranica, na ovome sasvim sigurno.
- u PONEDJELJAK UJUTRO će u školama u kojima smo osobno uspjeli kontaktirati ljude početi potpisivanje; ne strogo i službeno, kao peticija, nego samo "ja se slažem sa sljedećim prijedlogom".
- u PONEDJELJAK NAVEČER ili UTORAK UJUTRO šaljemo tekst sa svim potpisima koje smo skupili (ime, prezime, struka, škola - još uvijek nismo odlučili hoće li se skenirati vlastoručne potpise ili će biti dovoljan popis imena) šaljemo sve na adresu Ministarstva

Molimo sve koji ovo čitaju da učine jedno od sljedećeg:
a) da se jave na Forum na ovu temu i do nedjelje ujutro dostave svoje konkretne kritike na Pravilnik
b) da nakon nedjelje navečer skinu usaglašeni tekst s Foruma (ili nekog od mjesta gdje ćemo ga okačiti) i osobno ga pošalju na adresu Ministarstva (i možda prikupe potpise/imena svojih kolega). Adresa je ocjenjivanje@mzos.hr
ili
c) ukoliko se ne žele potpisati pod naš gotov tekst jer se ne slažu s dijelovima ili cjelinom, pošalju svoje kritike i komentare na Pravilnik. Nemamo ništa protiv da kopirate dijelove našeg teksta i iskoristite ih u svom mailu Ministarstvu (na adresu ocjenjivanje@mzos.hr)

Bilo bi dobro da, ako radite jednu od tri gore navedene stvari, da NE napravite nijednu drugu kako ne bi došlo do preklapanja imena.

Također bi bilo jako dobro, ako napravite b) ili c), da nam se javite kako bismo otprilike znali koliko se ljudi javilo Ministarstvu s kritikama i komentarima. Ako ih odbiju, da znamo koliko su ljudi odbili.

Hvala.

petak, 23.10.2009.

Novi Pravilnik o ocjenjivanju...

I službeno je objavljen novi Pravilnik o ocjenjivanju, formalno nazvan "PRAVILNIK O PRAĆENJU I OCJENJIVANJU ODGOJNO-OBRAZOVNIH POSTIGNUĆA UČENIKA U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI" (velika slova su zbog kopipejsta, ne mislite valjda da ću to ići prepisivati?). Pročitati ga možete ovdje, a komentirati ga, ako želite sudjelovati u koordiniranoj akciji upljuvavanja istoga, ovdje.

nedjelja, 13.09.2009.

Za šaku ocjena

(ovaj tekst je objavljen u najnovijem broju glasnika sindikata Preporod)

Nešto oko čega se danas gotovo svi slažu je da je hrvatski obrazovni sustav u teškim problemima na više-manje svim razinama: od personalne, kadrovske, pa sve do stručne, političke i financijske. Nastavnici su isfrustrirani, administracija je nesposobna, škole su neopremljene, učenici nezainteresirani, roditelji neinformirani. No, ovakvo stanje nije vladalo oduvijek i, dok se može reći da je jedna strana problema u tome što se školstvo nije razvijalo zajedno s društvom (a i hrvatsko društvo samo po sebi razvijalo se sporije od ostalih s kojima se volimo uspoređivati), druga je u tome što je u nekim područjima došlo čak i do nazadovanja.

Po nekim mišljenjima - s kojima se ne moraju svi slagati - početak kolapsa hrvatskog obrazovnog sustava prilično je lako vremenski odrediti. Riječ je o onom jednom jedinom trenutku prije petnaestak godina kad je jednim izglasavanjem i jednim potpisom uništeno nešto što je do tada glatko funkcioniralo - sustav prijemnih ispita za srednje škole - i uvedeno upisivanja na temelju osnovnoškolskih ocjena. Proces je izveden tako profesionalno i efikasno da mnogi danas nisu ni svjesni da je došlo do neke promjene: osim tihe i bespomoćne manjine koja uglavnom radi u toj struci i informirana je isključivo po službenoj dužnosti, jedni su uvjereni da je za upis u srednje škole i dalje potrebno proći nekakav ispit, dok drugi uopće ne znaju da su nekakvi klasifikacijski ispiti ikada i postojali. Jedina veća tragedija od ove je ta da se o svemu tome danas gotovo i ne govori; svake će se godine periodički podići galama vezana uz udžbenike, popravne ispite, zaključivanje ocjena, ali nitko neće postaviti pitanje - bar ne na glas - kako je moguće da su djeca iz neke školice iz predgrađa, koja su jedva naučila zbrajati razlomke, uspjela s pristupne liste za elitnu gimnaziju izgurati učenike iz boljih škola, samo zato jer je neki ravnatelj svojim nastavnicima rekao "u ovoj školi najmanja ocjena može biti trojka".

Jedno od mogućih objašnjenja je u onom starom vicu koji najbolje ocrtava svu tragediju činovničkog mentaliteta u Hrvata: javio se čovjek na natječaj za spasioca na plaži i pitaju ga: "Znate li plivati?", a on, uspravno, čilo i postojano kano klisurina, odgovori: "Ne, ali imam potvrdu." Vic je je ispočetka bio ciljan na određenu regionalnu skupinu, ali je s vremenom postalo jasno - ako je itko uopće i imao iluzija - da se "šala" može primijeniti na cjelokupnu naciju. Nebrojeno je primjera za to i u neku ruku to je logično. Uvijek na marginama nekog većeg carstva, Hrvati su povijesno svoj ideal pronalazili u hvatanju mjesta u državnoj službi, gdje bi u nekom općinskom uredu mirno dočekali starost, kad već ne mogu doći dalje, do Beča ili Pešte. Sve ostalo je prolazno, govorili su stari, ali općinski [i]ćato[/i] je vječan, svjetovni Bog sirotinje i seljaka kojemu se odlazilo s kolutom sira ili svježe zaklanom kokoši kako bi udijelio milost u obliku papira sa žigom, vrhunaravnim dokazom vrijednosti i stabilnosti i jedinim načinom da se približi Carskom i Kraljevskom idealu.

I vrijeme je teklo, carstva su se uzdizala i padala, a civilizacija je ušla u novi krug uspona. Međutim, kroz sve tehnološke i društvene evolucije i revolucije, hrvatski činovnički mentalitet je ostao nepromijenjen, poput krokodila i žohara. Dok su u Americi božanstva postali trud i poduzetništvo, a u Evropi vještina i znanje, u jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu vrhovno i jedino božanstvo ostao je papir, potvrda da imaš nešto, makar to nemao, ili da jesi netko i nešto, makar bio nitko i ništa. Jer, po tom stavu, što ne piše na papiru sa žigom, to niti postoji, niti je ikada postojalo. Zarobljeni u stazisu panonskog blata, Hrvati su zagrizli vlastiti rep i stali ga gutati, proizvodeći nove i nove papire, povećavajući vrijednost u vlastitim očima, a smanjujući je u očima svih ostalih. Sve dok tu doktrinu, taj katekizam formalizma, nisu odlučili podići na viši nivo, a to je da školske ocjene, mjerni instrument koji nikad nije trebao služiti ničemu drugome osim provjeravanju trenutnog znanja i sposobnosti i postavljanju smjernica za daljnje napredovanje, pretvore u apsolutno mjerilo sveopće sposobnosti djeteta za daljnje školovanje.

Mnogo je razloga zbog kojih je ovakav sustav upisa u srednje škole nelogičan i dugoročno štetan, kako za pojedince, tako i za sustav u cjelini, a oni glavni se mogu podvesti pod nepreciznost, razaranje kriterija i uspostavljanje krivih prioriteta.

Krenimo od najočitijeg.

Školska ocjena kao takva može imati samo korektivnu funkciju. Njome se učeniku kaže koliko uspješno je izvršio ono što se od njega zahtijevalo i koliko je bio relativno uspješan u odnosu na druge iz svoje skupine. Kaže mu se na što u bližoj budućnosti treba obratiti pažnju kako bi nadoknadio ono što je propustio. Međutim, u hrvatskom sustavu školstva ocjena je postala spomenuti državnočinovnički papir, potvrda o dostojnosti i kvaliteti osobe u cjelini, koja joj otvara ili zatvara sva vrata na koja ova može poželjeti pokucati, bez ikakve kritičke provjere ili usporedbe različitih elemenata sustava. Još jednom: ocjena je mjera uspješnosti u izvršavanju onoga što se tražilo. Međutim, u hrvatske srednje škole upisuju se učenici iz različitih osnovnih škola u kojima su se od njih tražile različite stvari. Da, sve hrvatske škole imaju isti nastavni program, ali različiti nastavnici će raditi na različit način i, za ovaj slučaj još važnije, različito će ocjenjivati postignuća. Upravo zato se vrlo često dogodi da se vrlo dobri učenici iz kvalitetne škole, u kojoj nastavnci ozbiljno shvaćaju svoj posao, ne uspijevaju upisati u željenu gimnaziju zato jer su im mjesta oduzela djeca iz lošije škole u kojoj su se ocjene dijelile šakom i kapom.

S ovim je povezan i drugi razlog, a to je već spomenuta rečenica: "U ovoj školi učenici ne smiju imati ocjenu manju od trojke", a koja nije izmišljena, nego ju je izrekla (najmanje) jedna zagrebačka ravnateljica. I prije nego što svi skoče na noge zbog neprofesionalnosti i potencijalne korumpiranosti, treba reći da je gospođa stvar postavila sasvim razumno. Naime, ako je mjerilo znanja učenika isključivo ocjena iz osnovne škole, bez ikakve provjere i preispitivanja, onda je, znajući da se u mnogim drugim školama ocjene poklanjaju, upravo bezumno i neljudski inzistirati na tome da se vlastitim učenicima ne izađe u susret i olakša im upis u bolju gimnaziju, "kad se već toliki ubacuju preko reda, nećemo valjda mi našima podmetati noge". Naravno, bolje bi bilo kad bi svi korektno radili svoj posao i ocjenjivali po objektivnim kriterijima, apsolutnim ljestvicama i standardiziranim zadacima. Na žalost, ne rade i svatko se mora snalaziti sam za sebe. I u takvoj situaciji kriterij za zaključivanje ocjene prestaje biti znanje, sposobnost i trud učenika, a postaju lokalpolitički razlozi, rejting škole, upornost roditelja u obijanju ravnateljevih vrata i volja da se nekome izađe ili ne izađe u susret.

Što je još gore, ovakav stav se prenio i na neke gimnazije gdje se blagonaklonost prema (nekim) učenicima proglašava "izlaženjem u susret", dok je zapravo riječ o korupciji u svom najčišćem, enciklopedijskom izdanju, ali, kao što reče Conan barbarin, to je već druga priča...

I treća, najtragičnija posljedica, koja će ostaviti - a u proteklih petnaest godina je već i ostavila - najdublje tragove, je potpuno poremećeni sustav vrijednosti da se u školu ne ide zbog znanja, nego zbog tog famoznog Papira, potvrde da si završio i da znaš, pa makar nemao pojma ni o čemu. Umjesto da ocjena, kao mehanizam korekcije i pritiska, pomaže u stjecanju znanja, dogodio se obrat, znanje je postalo sredstvo za dobivanje ocjene, i kao i kod svih takvih slučajeva, pojavila se cijela horda zainteresiranih za pronalaženje prečica i obilaznih puteva. Ocjena na kraju osnovne škole je postala resurs koji se želi kupiti svim sredstvima, ako treba, radom, ali zašto se previše truditi kad su i ostali načini dostupni i često poprilično lakši? Učenici - i, što je još gore, roditelji - su postali svjesni da je za kakav-takav uspjeh na kraju dovoljno igrati igrice s nastavnicima, hvatati se za pravilnike i natezati se jer će na kraju pametniji popustiti, a onaj drugi (upotrijebiti riječ koja ovamo zaista pripada ne bi bilo pedagoški) će dobiti dobru ocjenu i otići u gimnaziju gdje neće znati pomnožiti dva broja i gdje će se profesor pitati iz kojeg je uzbekistana ovaj došao i tko mu je, za Boga miloga, predavao matematiku, ako mu je itko i predavao! No, što je još gore, taj će učenik u srednju školu, uz neznanje, dovući i stav da je jedino važna ta jedna brojka na kraju školovanja i da se kroz cijelu godinu može zabavljati, dok god na kraju ima - Pravilnicima hvala - nekoliko prilika za njeno ispravljanje od kojih će jednu valjda i iskoristiti jer, kad se dobro pogleda, za dvojku je zaista potrebno tako malo...

No, još je strašniji i brutalniji izbor postavljen pred roditelje koji misle dugoročno, a u situaciji su da mogu birati između dvije osnovne škole. U koju upisati dijete, onu lošiju, u kojoj možda neće dobiti baš najbolje obrazovanje, ali će imati sve petice pa će, kad zahvaljujući peticama, upiše dobru gimnaziju, valjda sve nekako nadoknaditi, ili bolju, u kojoj će dobiti bolje znanje, ali riskira ne tako dobar prosjek i nemogućnost upisivanja gimnazije (koje će popuniti oni iz škole iz prvog dijela rečenice)? I tako će loše osnovne škole postajati sve cjenjenije, a dobre će gubiti svoju kvalitetu jer će vidjeti da svi oko njih dijele ocjene šakom i kapom, pa će se i oni prilagoditi i "samo malo spustiti kriterije".

No, najveća tragedija hrvatskog obrazovanja možda i nije u takvom sustavu kao takvom, već to što je tako nešto na snazi penaest godina, a da gotovo nitko o tome ne govori. U medijima će se tako pronaći lamentacije o teškom životu profesora, o potcjenjivanju profesije, jednom godišnje će se svi raskokodakati o cirkusu s udžbenicima, ali nitko neće spomenuti ključnu kariku koja već desetljeće i pol jednu generaciju za drugom vodi u pogrešnom smjeru, a sve zbog administrativne odluke za koju nitko živ ne može pronaći ijedan suvisli argument. Pritom opravdanja tipa "stres" i "nekima bolje odgovara usmeno, nego pismeno provjeravanje" ne treba uzimati ozbiljno; kao što je kratko i jasno objasnila jedna kolegica na jednom nastavničkom internetskom forumu, stres jednog ispita nije ništa prema stresu koji će učenik doživjeti kad se nakon petica u osnovnoj školi zaredaju jedinice u prvom srednje. Isto tako, ako nekome ne odgovara pismeno ispitivanje, to znači da, oprostite na iskrenosti, ili nema pojma ili je nepismen. A ako je cijela moderna civilizacija utemeljena na pismenosti, onda je valjda logično da se od djece koja bi, kao, jednog dana trebala biti stručnjaci, očekuje da su u stanju ono što znaju pokazati pismeno. Jer ako ne znaju, to je samo za sebe problem koji treba riješiti, i to na vrijeme, a ne gurati pod tepih izgovorima kako "nekome odgovara ovo, a nekome ono".

Da bi stvar bila još gora, cirkus s upisima je pojačan još jednom glupom birokratskom odlukom, a to je da se učenik ne može prijaviti na dvije škole istovremeno. Tako su mnogi prisiljeni na kalkuliranje s budućnošću jer, ma koliko učenik bio dobar, ako u jednoj školi bude samo za jedan posto ispod crte, u drugom roku će sva dobra mjesta već biti popunjena i morati će se zadovoljiti s mjestom tko zna gdje samo zato jer se nekom činovniku u Ministarstvu učinilo da bi bilo dobro eliminirati petljanciju s dvostrukim prijavljivanjem i spuštanjem crte. Dakle, odlučilo se ljude prilagoditi sustavu, a ne, kao što bi trebalo, sustav ljudima, i ako prilagođavanje ne uspije, tim gore po ljude.

Moguć je i još jedan razlog za ovakav nerazuman sustav, o kojemu se, logično, ne govori previše, a to je da je početkom devedesetih bilo nastavnika kojima se nije dalo baviti prijemnim ispitima pa su malo potegnuli za rukav nadležne da im smanje količinu obaveza. Međutim, ako je uopće u tome stvar, vrlo je vjerojatno da je i njima u ovih petnaest godina to prisjelo i da su i najgluplji shvatili da je bolje uložiti inicijalni trud i odabrati bolje kandidate, s kojima će se u sljedeće četiri godine nešto moći i napraviti, a ne biti prisiljen sa svakom generacijom krenuti od počeka i trošiti vrijeme i trud kako bi ih se naučile osnove - od čitanja, pisanja i računskih operacija, pa sve do osnovne pristojnosti i ponašanja u društvu.

Naravno, svi će ovi problemi nestati uvođenjem državne male mature (a neki drugi će se vjerojatno pojaviti, ali život ionako nije savršen). Međutim, kao prvo, kako je krenulo, do toga ćemo se načekati i, kao drugo, fascinantno je koliko je malo potrebno promijeniti kako bi se situacija drastično popravila: dovoljno je promijeniti jedan članak zakona! Jednim potezom pera koji ne mora biti čak ni obavezujući - izbor se može ostaviti školama. One koje su sretne s upisivanjem na temelju ocjena, neka im bude, ali one koje žele da im učenici dolaze sa znanjem, a ne samo s potvrdom o znanju, će sigurno vrlo rado obaviti proces testiranja jer će on garantirati pošteniji izbor i kvalitetniji rad u sljedeće četiri godine.

Naravno, trebalo bi uložiti trud na svim razinama, i trebalo bi razmisliti kako što provesti, a tu je hrvatska država nekako oduvijek bila najtanja. No, bio bi to dobar početak da se izađe iz činovničkog mentaliteta koji podrazumijeva hodanje uokolo natrpan potvrdama koje ništa ne znače ili, drugim riječima - s punim rukama i praznom glavom.

ponedjeljak, 07.09.2009.

Bandićevi debili

Okej, ne možeš baš mrziti debila zato jer je debil. Mislim, nije on kriv, jednostavno, priroda ga je uskratila i ne može on sad tu ništa napraviti. Možeš eventualno mrziti onoga tko je debila postavio na odgovorno mjesto, međutim, ako je i taj isto debil, onda ni on nije ništa kriv jer debili nisu krivi ni za što, debili su jednostavno debili. A ako idemo mrziti onoga tko je tog drugog debila postavio na to mjesto, onda je to mali problem jer ne možeš mrziti 300.000 ljudi. Osim toga, vrlo je vjerojatno da su i oni svi do jednog debili pa... Razumijete, ne? Kriv je sustav u kojemu debili biraju debile, a sustav ne možeš mrziti jer sustav nije živ pa ga nema smisla mrziti. Osim toga, nije da je savršen, ali taj je još dobar s obzirom kakvih ima...

Dakle, u mom kvartu (Luka, Sesvete) mijenjaju plinske cijevi. Okej, dotrajale su i treba ih zamijeniti. I, naravno, za to vrijeme plin mora biti zatvoren. I to se događa u periodu od 4. do 22. rujna.

Caka je u tome što je plin već bio zatvoren gotovo cijeli kolovoz zato jer je koncesionar od plinare provjeravao plinske priključke i zato jer je plinara mijenjala plinske satove po stanovima. Izmjena plinskih cijevi se nije mogla obaviti tada, zar ne?

Druga caka je u tome što sada, od 4. do 22. rujna, neće biti ni tople vode jer se lokalna toplinska stanica, da prostite, gonja na plin. I to, naravno, nisu mogli napraviti u ljeto kad pola ljudi nema jer su na moru i kad su, u najmanju ruku, temperature vani plus pedeset pa ti lakše padne nedostatak tople vode. Ono, odeš van u podne, malo se istrčiš i odmah ti paše hladan tuš. Ali ne, početak radova je morao koincidirati s prvim jesenskim zahlađenjem. Kao i povratkom ljudi s mora. I polaskom djece u školu. Da ne bi slučajno dolazili u školu okupani toplom vodom. Smrt higijeni.

Treća caka, najmanje bitna, ali najbolje ocrtava o kakvim debilima je riječ je... Znate li koji dan u tjednu je 4. rujna? Petak. U petak su isključili plin, dakle u petak je nestalo tople vode. Popodne. Što dolazi poslije petka? Vikend. Radi li se vikendom? Naravno da se ne radi. Radnici imaju pravo na zasluženi tjedni odmor. Trgovine moraju raditi, tramvaji moraju voziti, liječnici moraju liječiti, ali radnici koji raskapaju plinovod zbog čega nekoliko tisuća ljudi nema tople vode ne moraju raditi vikendom.

Ali plin se morao isključiti u petak. Popodne. Ne u ponedjeljak ujutro, kako bi ljudi imali toplu vodu preko bar još tog jednog vikenda, kad se već ionako ništa neće raditi preko tog jebenog vikenda. Nego u petak popodne. Valjda da miševi ne bi progrizli plinske cijevi.

Predlažem novo ime za Zagrebački holding.

Bandićevi debili.

utorak, 28.07.2009.

Još malo o školstvu

Tko ne zna - ili nema inspiracije - prepiše. Već sam jednom prenio dio teksta s Euklidovog bloga, a ovaj put nemam izbora, nego ga prenijeti cijelog. Original je na euklid.blog.hr, a ja autoru zahvaljujem na mudrosti i želim i njemu i sebi da bude više takvih.

ponedjeljak, 27.07.2009.

Ljetna čitaba - umjesto krimića, ljubića i križaljki, probajte malo fizike

...a da bi sve ostalo u neobaveznom i neslužbenom tonu, neću preporučiti nikakav udžbenik ili knjigu, nego mojih ruku djelo-u-nastanku (protuhrvatski: Work In Progress) koje možete proučiti na

http://www.sfera.hr/perkovic

Komentari, primjedbe, sugestije, želje, topli obroci i hladni napici su, naravno, dobrodošli.

nedjelja, 31.05.2009.

Koljači

U zatišju nastalom dovršenim štrajkom, zadovoljstvom prosvjetara što su im smanjene plaće i srećom vladajućih što su prethodno spomenuti prihvatili svoj dio društvene odgovornosti za zaglupljivanje nacije, da malo promijenim temu i vratim se korijenima zbog kojih je i nastao ovaj blog: političkom preseravanju. A shvatite to i kao korak prema popularizaciji.

Naime, poznato je da prosječnog Hrvata više zanimaju međunacionalni odnosi, tko je završio u Haagu i zbog čega, nego zna li mu dijete zbrajati razlomke ili koliko kilogram ima grama (znate li vi? Neki učenici u drugom razredu gimnazije ne znaju. Kako li je tek u stručnim školama? Hej, koga briga, danas je Thompson na Trgu, ajmo!) Pa, shodno tome, da se vratim međunacionalnim odnosima. Obrazovanje ionako nitko ne razumije. Kako ćeš shvatiti nešto što nikad nisi iskusio?

Dakle, prije izvjesnog vremena sam razgovarao s kolegicom po pitanju međunacionalne mržnje, ratova i sličnih blagodati civilizacije koje su obasule ove prostore i kaže ona da nikad nije mogla shvatiti što je to u toj - nacionalno motiviranoj - mržnji da se održi ispod površine toliko dugo, pritaji se, prelazi s generacije na generaciju koje žive u miru, jedna uz bok drugoj, a onda, u kratkom periodu, izbije van na tako destruktivan način.

I krenem ja njoj objašnjavati, pa čovjek je društveno biće, društvo prelazi u pleme, pa plemenski mentalitet, pa strah od drugoga, pa, kao, ovi kolju Srbe, a ovi Hrvate zato jer su druge nacionalnosti, pa ksenofobija, pa ovo, pa ono... I objašnjavam ja tako stvari koje su meni potpuno logične i same po sebi jasne, dok istovremeno, u paralelnom toku svijesti, shvatim ja da tu zbilja nešto ne štima. Ono, matematički. Stalno zbrajaš dva plus dva i kažeš sebi "to je četiri" i niti ne provjeravaš koliko je zbilja ispalo. I onda sam počeo razmišljati. A znate da, kad ja počnem razmišljati, uvijek ispadnu neke pizdarije. I ispalo i ovaj put.

Nije četiri.

A ako nije četiri, onda bogami nije ni dva plus dva. Nešto fali.

Dakle, u čemu je problem?

Dobro, više-manje se svi slažu da "osobe" koje mrze pripadnike neke druge nacionalne skupine samo zato jer su pripadnici neke druge nacionalne skupine predstavljaju sramotu za cjelokupnu granu (koljeno? rod?) primata, uključivo i onih nižih. Riječ je o "pojedincima" drastično smanjenog mentalnog kapaciteta, vrlo često s emocionalnim poremećajima, sa sociopatskim tendencijama itd. itd., uglavnom, nešto vrlo gadno u što se ne želimo upletati, a za što, u krajnjoj liniji, nismo ni stručni. Eno doktora u Vrapču pa nek' ih stave na lijekove. Iako bih ja bio skloniji jednom kratkom operativnom zahvatu (zapravo dva, jedan gore i jedan dolje, pa da riješimo i buduće probleme), ali, kažu, nije humano, pa nećemo o tome. Uglavnom, opet sam krenuo u meandre, pa 'ajde da se melioriram.

Dakle, zaista, evidentno je da se međunacionalna mržnja razbuktala naglo, ljudi su živjeli u miru pola stoljeća, neki i više, i je bilo dovoljno samo dvije-tri godine mahanja zastavama, nekoliko govora, par emisija na televiziji, da se određen broj njih od mirnih radnika i seljaka pretvore u čudovišta (zanemarimo na trenutak ekipu koja je u emigraciji cijeli život odgajana u mržnji pa su na kraju ovamo samo došli na stručnu praksu). Dakle, ako su cijeli život bili mirni, što ih je to tako moglo razbuktati, a ako su cijeli život u sebi imali to sjeme zla, kako su ga uspjeli tako dobro potisnuti cijele dvije generacije?

Jer, podsjetimo se, riječ je o ljudima ograničenog mentalnog kapaciteta, u glavu im staviš koje pivo vole, za koji klub navijaju, naučiš ih abecedu i, jebiga, nema više mjesta ni za što drugo, a kamoli za nacionalne programe, fine distinkcije kao što je razlikovanje prezimena po nacionalnosti (ili nacionalnosti po prezimenima), upute tipa "ove kolješ, ove ne". Takvi ljudi nemaju ni osobnu ni obiteljsku tradiciju, pa gdje će još brinuti o nacionalnoj? Je li zaista svaki čovjek prazna ploča (dobro, ovi jesu, ali ipak...) po kojoj se može pisati što god hoćeš, ali i brisati, i dovoljno je mahnuti spužvom pa da desetljeća kulture (hm...) budu izbrisana kao da ih nikad nije bilo?

Jer, ipak, pojam nacionalnosti, pripadnosti skupini, je kompleksan, nije nešto što se može usaditi tek tako, preko noći.

I mislio tako profesor Baltazar, i mislio, mislio, sve dok nije smislio.

I shvatio da smo odgovor, zapravo, oduvijek i znali, ako ne svjesno, a onda bar podsvjesno.

Krenimo od obične građanskoliberalne fraze: zločinci su najprije zločinci, a tek onda Hrvati (ili Srbi, ili Bošnjaci, ili Hercegovci...) To se pokazalo u praksi; dok su prije Bosnu i Hercegovinu zvali "Jugoslavija u malom", sada se to može reći i za Haaški sud. Ne samo da nacionalni postoci prilično dobro odražavaju postotke stanovništva u Jugoslaviji, nego je i društveno-psihološka situacija slična: svi se slažu, Hrvati igraju šah sa Srbima, Srbi igraju košarku s Bošnjacima, nema previše ružnih riječi, nema tučnjave, nema svađe. Sa strane su, naravno, kao i u Jugi, naoružani stražari koji brinu da ovi ne skoče jedni drugima za vrat, ali ono što ih zapravo drži u miru nije prijetnja silom, nego činjenica da im je netko odozgora rekao: sad ćete biti dobri, no-no se svađati, mir-mir-mir-do-neba.

I eto, nacionalna mržnja koja ih je i dovela u daleki Haag je spektakularno pljusnula u vodu. Kako došlo, tako prošlo, netko je opet obrisao ploču i ajmo sve ispočetka. Što ste ono rekli, koje pivo volite?

Činjenica druga: mislim da je svakome s više od pola mozga jasno da ljudi koji bez puno grižnje savjesti u ratu mogu ubiti civila druge nacionalnosti, mogu isto to, dakle ubiti civila, i iste nacionalnosti, samo ako im se za to predoči valjani razlog. To su komunisti, to su liberali, to su pederi, to su, štajaznam, torcidaši ili bedblubojsi... Ma, zapravo, kome treba razlog, glavno da se kolje!

I upravo u tom grmu leži zec: to su, zaista, najprije koljači, a tek onda nacionalisti.

Nije tu riječ o ljudima koji se ruku krvavih do lakata bore za svoju naciju, koji zaista vjeruju u nešto, kojima su isprali mozak u ime "viših" ciljeva, koji su poslužili kao pijuni, iskorišteni, zloupotrebljeni, odbačeni. Riječ je o disfunkcionalnim pojedincima koji nikad nisu razumjeli društvo u kojemu žive i koji su samo htjeli zbaciti okove nerazumijevanja, ali ne tako da počnu razumijevati, nego da to što ne razumiju unište. Dakle, što god da je trebalo klati, rušiti, paliti, ubijati, zatirati, nema problema, sve ćemo mi to, samo plati pivu, majstore, i reci koga treba!

I u toj situaciji, društvena klima u kojoj su pripadnici druge nacije postali nepoželjni došla im je kao naručena. Srbi su na tapeti? Okej, danas koljemo Srbe. Hrvati oće da se ocepe? Pa ajmo ih cepiti, pardon, cepati. Koljem po kućama, koga god treba, samo da si maknem te čudne glasove iz glave.

Što su onda neki stratezi znali itekako iskoristiti. Ali ne jadne, izmanipulirane, zabludjele tabule rase, nego rođene koljače, sociopate od rođenja, koji danas kolju tuđe, a sutra svoje, sigurni su samo oni koji drže televiziju i šapću sucima koga da puste, a koga ne. Nije to hijerarhijski odnos vođa-podanik, nego simbioza, ti mene pusti da koljem, a ja ću klati one koji tebi nisu po volji. Balkanski Dexteri, ne ubijaju one koji su to zaslužili, nego one koje je društveno prihvatljivo ubijati, kako bi im se dozvolilo da to rade i dalje, bez sankcija i osude društva. Jer to je ono što rade, to je ono što vole, to je ono što jesu.

To je, u neku ruku, stvar inspiracije i talenta: pisac ne piše knjige zato jer je shvatio da neki ljudi vole čitati, pa eto, kad ljudi imaju potrebo, on će je ispuniti. Pjevač ne pjeva zato jer deset tisuća ljudi ima potrebu za glazbom pa će, eto, on njima napraviti uslugu; pjeva zbog sebe, jer ima dobar glas i zato jer to voli.

Isto tako, koljač ne kolje zbog drugih, kako bi svoju naciju ojačao, a suprotnu oslabio; kao da on uopće zna što je pripadnost naciji. On kolje zbog sebe, zato jer to voli, zato jer je to njegov talent, njegov mali doprinos svemiru, njegov trag u povijesti.

Krunski dokaz optužbe: posljednji dani nacističe Njemačke, odredi domovinske garde (ili kako su se već zvali) tumaraju ruševinama Berlina i nasumce hvataju pripadnike svoga naroda i strijeljaju ih, vješaju, kažnjavaju "zato jer nisu dobili rat". Sve, naravno, po Führerovoj naredbi, bez naredbe ništa, pa nisam ja bezumni koljač i ubojica!

Zapravo jesam, ali neću da društvo misli da sam čudan, čovjek je društvena životinja, kako ću bez društva, ne mogu sam u divljinu, i zato koljem samo one koje društvo ne voli. A ako se društvo predomisli, još bolje, prve sam poklao, njih više nema, sad idemo na ove koji su ostali.

I zato, dragi moji, ako vas itko pita kako možete izdati one koji su krvarili za Hrvatsku, kako ih možete slati u Haag ili na domaće sudove, kako možete, uopće, reći ijednu ružnu riječ o njima, recite im: mogu, zato jer nisu ubijali Srbe nego one koji su bili na dnevnom redu. Mogu, jer nisu ubijali za Hrvatsku, nego za sebe. Onaj tko se borio za Hrvatsku ne bi ubio zarobljenika i uživao u prizoru lubanje koja prska, eventualno bi ga malo izdegenečio, da se riješi trenutno nagomilane frustracije, i onda proslijedio dalje, na ispitivanje i razmjenu. Onaj tko se borio za Hrvatsku - ili Hrvate - ne bi objeručke prihvatio čišćenje Ahmića i Stupnog Dola. Prihvatio bi to samo onaj kome je taj posao izazivao valove unutarnjeg, dubokog, biološkog zadovoljstva.

I zato, ako vas pitaju, recite: mogu ih izdati zato jer, ako ostanu na slobodi, ja sam sljedeći.

Eto.

Ako ste sve ovo već znali, ispričavam se zbog dosađivanja. 'ebiga, profesor u školi, profesionalna deformacija i tako to.

srijeda, 13.05.2009.

NAJNAJNOVIJE: Prekinut prekid štrajka

Nakon što je vodstvo Preporoda odlučilo da se u četvrtak prekida sa štrajkom, sat nakon što je službena obavijest postavljena na web stranici Sindikata, od prekida se odustalo. Po neslužbenim informacijama odlučeno je da će, ukoliko pregovori s Vladom ne uspiju, Preporod održati "štrajk solidarnosti".

(zvuk razbijenog stakla u pozadini)

Dakle, ako se dogovor ne postigne, štrajk se nastavlja i za Preporod.

Pretpostavljamo da je najnovija odluka izazvana mišljenjem i komentarima i ostalih podružnica Preporoda koje nismo čuli, ali možemo pretpostaviti kako je izgledala komunikacija sa središnjicom. S popriličnim stupnjem sigurnosti.

Hvala svima na pažnji, Radio Eris se odjavljuje za danas. Boginja je zadovoljna proizvedenom količinom kaosa.

(odjavna špica)

*ako ste propustili prošle vijesti pa vam ništa nije jasno, pogledajte prethodni tekst

NAJNOVIJE: Preporod izbačen iz pregovora

Najnovije i neprovjerene vijesti kažu sljedeće: na inzistiranje sindikata koji vode pregovore s Vladom o plaćama, sindikat Preporod je iz pregovora IZBAČEN.

Kao odgovor na izbacivanje, vodstvo sindikata je odlučilo da Preporod od sutra, četvrtak, 14. svibnja, više ne sudjeluje u štrajku.

Ovim završavam dio teksta s najaktualnijim vijestima.

Sad slijedi pljuvačina.

Neselektivna i sveopća.

Po svima.

Dakle, kao prvo, zna se koji je bio stav Preporoda prije štrajka i pregovora: da su zahtjevi sindikata prema državi nekoherentni, previše uopćeni i preblagi. Bar sam ja to tako shvatio. Ako sam krivo shvatio, molim da me se ispravi. Dakle, uzimajući to u obzir, ne mogu doći do drugog zaključka nego da je Preporod izbačen iz pregovora kako bi se glavni pregovarači dogovorili s Vladom, možda kako bi se nešto riješilo ispod stola, i u takvoj situaciji, ne može se izvući drugi zaključak, nego da je rjieč o kapitulantskom i kompromitirajućem potezu koji govori o korumpiranosti sindikalnih čelnika koji vode pregovore.

Međutim, umjesto da se postavi racionalno i principijelno, Preporod na nekorektno i politikantsko podmetanje reagira potpuno neinteligentno i radi vjerojatno najveću glupost u povijesti ovog sindikata: počinje se duriti i "ne želi se više igrati".

Što je, prije svega, nelogično. Jer, ako Preporod ima veće zahtjeve od ostalih sindikata, onda bi, valjda, trebao štrajkati dulje od ostalih, a ne kraće i taj se potez ne može protumačiti nikako drugačije nego da je, na politikantske igrice svojih suparnika, Preporod uzvratio svojim politikantskim igricama koje nisu ništa čišće ili moralnije. Što je idealan recept za 1. izgubiti pregovore i 2. izgubiti članstvo.

I, za kraj, podružnica Preporoda u XIII. gimnaziji, upravo zbog gore navedenih argumenata, prije pola sata je odlučila da neće poslušati uputu svoje središnjice i da će štrajkati barem koliko i ostali sindikati. Ako Vlada ne prihvaća naše zahtjeve - pa makar prihvatila zahtjeve ostalih sindikata koji iz svojih partikularnih, osobnih, itd. razloga traže manje - onda ćemo se protiv toga boriti, a ne u znak protesta - prekinuti štrajk.

A da ne govorimo o tome da, ako je članstvo na referendumu odlučilo da se ide u štrajk, onda središnjica ne može samostalno, samovoljno i bez ikakvog obrazloženja prekinuti taj štrajk, bez da su zahtjevi s kojima se u taj štrajk ušlo.

Na ovo nam je iz sindikalne središnjice odgovoreno da je, pošto naš sindikat više nije u štrajku, od sutra naš štrajk ilegalan. Na što je podružnica usaglasila stav da je za to boli stanoviti organ kojeg nije pristojno spominjati.

Toliko za sada. Imam osjećaj da će se stvari od sada razvijati nešto brže, sou stej tjund tu dis fikvensi.

utorak, 12.05.2009.

Štrajk - pogled u kristalnu kuglu

Moram priznati da su mi teorije zavjere i oni koji se njima bave oduvijek bili simpatični. Makar potpuno pogrešni i ponekad lišeni elementarnog osjećaja za logiku, ono što se velikom broju njih može reći u prilog jest da je riječ o ljudima koji bar pokušavaju misliti svojom glavom. Mnogima od njih to baš i ne uspijeva, ali oni bar pokušavaju. Za razliku od većine onih kojima su okruženi.

Drugi razlog simpatije ima veze s onim što je u psihologiji poznato kao "Aha-efekt". Riječ je o onome što doživite kad iznenada dođete do rješenja problema koji vas je dugo vremena zaokupljao ili kad odjednom dobijete potpuno drugačiji uvid u nešto što ste cijelog života promatrali samo s jedne strane. Jer upravo se o tome radi u teorijama zavjere - prilično poznate i općeprihvaćene činjenice pokušavaju se sagledati iz nekog drugog kuta. I zato i ja, i inače sklon intelektualnim eksperimentima, često uživam u njima.

I moram priznati da sam jednu varijantu "Aha-efekta" doživio danas dok sam gledao Vilima Ribića kako na HTV-u objašnjava razloge najavljenog štrajka sindikata javnih službi. U tom trenutku mi se, narodski rečeno, upalila lampica (laički naziv za "Aha-efekt") i shvatio sam da je ovaj štrajk propao i prije nego što je započeo.

No, onima koji nisu toliko upućeni u cijelu stvar, najprije malo faktografije.

Ono oko čega su mnogi danas u nedoumici su, zaista, konkretni ciljevi štrajka. Ni ja nisam bio potpuno siguran - jer mi je ono što sam usput načuo zbilja zvučalo idiotski pa sam cijelo vrijeme mislio da tu mora biti još nešto - sve dok to tog trenutka nisam čuo iz usta g. Ribića. Naime, glavni zahjev sindikata javnih službi nije ni povećanje plaća ni poštivanje onoga što je Vlada RH potpisala prije dvije i pol godine, dakle održavanje obećanja i potpisanog povećanja od šest posto, nego, ni više ni manje, garancije Vlade da će se plaće ponovo povisiti kad se u Hrvatskoj za to steknu uvjeti.

Drugim riječima, nakon što su posljednjim štrajkom izborili ne povećanje plaća, nego obećanje o njihovom povećanju u budućnosti, i nakon što je Vlada to obećanje upravo prekršila, sadašnji zahtjev istih tih sindikata je da im Vlada obeća da će im se plaće u povećati u još daljoj budućnosti.

Ja mislim da je to idiotski.

Kolege s kojima sam razgovarao misle da je to idiotski.

Vodstvo "Preporoda", manjinskog sindikata koji uglavnom ne sudjeluje u pregovorima jer ga nitko tamo ne zove, misli da je to idiotski.

Dva većinska školska sindikata i sindikat znanosti misle da je to dobra ideja.

Svi ostali uglavnom ne misle ništa jer otprilike o istom tome - ničemu - nemaju pojma.

I u toku gledanja Vilima Ribića na televiziji sam shvatio što će se zapravo dogoditi sljedećih dana. Naime, da sam ja Ivo Sanader, dogovorio bih se sa sindikatima i dao im sve što traže jer oni, zapravo, ne traže ništa. Pardon, krivo, oni ne traže ništa konkretno, ali traže obećanje. A od koga ga traže? Pa, od onoga tko je isto takvo obećanje već jednom prekršio. Traže ga od političara kojima je, znamo, u opisu posla davati obećanja iz kojih će se onda kasnije izvući. Pravdat će se globalnom krizom, lokalnom krizom, ratom, sve smo već čuli, ali poanta je da ga neće ispuniti. A pošto Ivo Sanader nije budala (vidi pod: pametan, pošten, hadezeovac), on sasvim dobro zna da ga, s lokalnim izborima pred vratima, puno manje košta obećati sindikatima što god hoće - pogotovo zato jer se njihovo obećanje odnosi za imaginarnu i daleku budućnost - i mirno spavati još bar dvije godine.

I već možemo vidjeti scenarij koji će se odvijati do kraja tjedna: Veliki Vođa (za kojega je Ribić već danas ustvrdio da "nije obaviješten" pa će ga on, valjda, brzo otići informirati) će u posljednjem trenutku uvidjeti svu mudrost i opravdanost sindikalnih zahtjeva i pristat će im dati obećanje da će im plaće povisiti na prije tri godine dogovorenu razinu, recimo, do 2112. godine, sve to prikazati kao svoj veliki uspjeh i s tim kapitalom otići na lokalne izbore. I umjesto da se ti izbori iskoriste kao sredstvo pritiska kako bi se od vladajućih iskamčilo što više - što su sindikati trubili mjesecima - cijeli će cirkus samo poslužiti kao dodatni element propagande koji će HDZ okrenuti u vlastitu korist. Uopće me ne bi začudilo da, umjesto masovnih demonstracija studenata i nastavnika u subotu, na dan predizborne šutnje, kad stranke iz opozicije ne mogu ni prismrditi malom ekranu, na televiziji ugledamo srdačne smješke obrazovnih sindikalista i premijera kako svečano potpisuju ugovore koji će osigurati "konačno rješenje obrazovnog pitanja u Republici Hrvatskoj".

I sad, da, znam da jedan od Murphyjevih zakona glasi "Ne pripisuj zlobi ono što se može objasniti glupošću", ali ovaj je igrokaz zaista majstorski režiran. Sjetite se koliko se dugo pričalo o ovom štrajku, da će se, "kao sredstvo pritiska, održati u tjednu pred lokalne izbore", da će se "održati u tjednu kad će nastavnici prvi put primiti svoje smanjene plaće". Mnogi su se pitali zašto se u štrajk nije krenulo odmah, kad je Sabor izglasao to famozno smanjenje plaća, nego se toliko čeka. E, pa, eto nam odgovora: da se krenulo odmah, onda se holivudsku napetost i katarzični rasplet ne bi moglo tako tempirati da se iz toga izvuče svaki, i posljednji politički poen. I ako je uzrok svemu ovome sindikalna glupost, onda ta glupost mora zaista biti kolosalna, a Sanaderova umjetnost spina maestralna.

Osim ako sve ovo, naravno, nije pripremano iz jednog centra i osim ako sindikalisti koji su vodili cijelu stvar nisu instruirani, potkupljeni i godinama vođeni iz istog tog centra, pod dirigentskom palicom uvučeni najprije u sukob, a onda u kapitulaciju koja će se pokazati kao velika pobjeda Vlade. A da je riječ o simbiozi u cinizmu i manipulaciji osvjedočit ćemo se i ako i sindikati taj dogovor protumače kao svoj veliki uspjeh jer, eto, "vidite da se isplatilo štrajkati u tjednu prije izbora".

Prije tri godine dogodila se vrlo slična stvar: nastavnici su bili jedinstveni, štrajk je potresao vlast, a onda je netko rekao "Nama dosta, hvala, potpisujemo" i sve je prekinuto. I plaće u profesiji koja spada u jedan posto najvažnijih za društvo u cjelini su ostale debelo ispod prosjeka u istom tom društvu.

I zato ću i dalje sa simpatijama gledati na teorije zavjere jer, iako je popriličan broj stvari koje se događaju u kaotičnom društvu rezultat slučajnosti, stvari koje se ponavljaju iz godine u godinu ipak ne mogu biti ništa drugo nego rezultat sistema.

A ono što je najgore od svega je što će pedeset tisuća nastavnika, u trenutku kad Sanader i Sindikalci potpišu sporazum, i dalje govoriti da im ništa nije jasno, pitati se zašto su štrajkali, tko to potpisuje u njihovo ime, a u međuvremenu će i dalje pitati "Željka, u kojem sam ono ja sindikatu?" i, dok budu primali manje plaće od vozača tramvaja, kukati da ih nitko ne poštuje, dok zapravo nikome neće pasti na pamet da je razlog njihovog gaženja isključivo taj što, prije svega, ni oni ne poštuju sami sebe.

nedjelja, 03.05.2009.

U očekivanju šezdesetosme (3)
ili:
Hrvatski The last stand

Dakle, da, kriv sam.

U toku svog poduljeg studiranja, a nešto više u onome što ukolo predstavljam kao "pauzu u studiranju", susreo sam se s mnogim oblicima studentskih prosvjeda, ali uglavnom su se mogli svesti u dvije kategorije. Prva je bila instrumentalno-programirana, potaknuta od strane mladih HDZ-ovih (a kasnije i Pašalićevih) kadrova koji su se na Sveučilištu vježbali političkom radu i povremeno, iz ureda Studentskog zbora, poslali prosvjednu notu Studentskom centru ili okupili dvadesetak članova nekog od studentskih zavičajnih klubova kako bi se izborili za veći izbor sokova u menzi, deset kuna jeftiniji smještaj u domovima, pola sata dulje radno vrijeme restorana, mekši toalet-papir i slično. Odlazeći s konferencija za novinare novinari bi se posprdno smješkali budućim profesionalcima i njihovim vježbama na političkom praktikumu, izbacili na papir pola kartice teksta i krenuli na nove zadatke.

Druga kategorija bili su ideološko-romantičarski prosvjedi, najčešće na Filozofskom fakultetu, ali i drugdje, gdje su se obrađivale neke standardne društveno angažirane teme, ali i dalje na pomalo naivan način tako da je u novinarima koji su odlazili s presica tinjala tiha nada da bi od ovoga moglo biti nešto, iako su znali da neće - društvena klima nije bila takva, predmet prosvjeda je bio prekrupan zalogaj, a i sami studenti su djelovali kao da ni sami u to previše ne vjeruju: dok su oni prvi vježbali za buduću profesiju, ovi kao da su to radili jer se to od njih očekivalo; kakav je to, uostalom, student Filozofskog koji u vrijeme svog studiranja nije bar jednom protiv nečega protestirao?

I tako, kad sam, nešto godina nakon što sam taj dio svoje karijere okačio o klin, čuo tih nekoliko rečenica vijesti da "studenti FF-a započinju blokadu nastave tražeći besplatno školovanje", palo mi je na pamet da se ovaj prosvjed može utrpati u obje gorenavedene kategorije. Kao prvo, legalizacija vječnog studiranja djelovala je kao arhetipski cilj onih iz HDZ-Pašalićevog podmlatka za koji jedini smatraju da se vrijedi boriti - vječito parazitiranje na tkivu društva, poput njihovih starijih kolega - a kao drugo, poklič na "besplatno školovanje" je zvučao tako apstraktno, idealistički i nedohvatljivo da i nije mogao krenuti s nekog drugog mjesta, nego s Filozofskog fakulteta. Jer, kao, kotač povijesti je već krenuo i nije ga moguće zaustaviti, hrvatski sustav visokog obrazovanja zaista postaje sve sličniji zapadnome - koji je provjereno efikasan - pri čemu oni najbolji ne plaćaju ništa, oni najgori plaćaju sve, i povratak na "besplatno školovanje" zaista ne može biti ništa drugo osim povratka na stari, nepovratni socijalistički princip kojeg su se u ovo društvu odrekli čak i oni od kojih se očekivalo da će ga posljednji ostati braniti.

I mislim da sam tada čak i na glas izgovorio nešto posprdno i omalovažavajuće, tipa "Mo'š mislit', jako pametno. Što, njima dvadesetorici odbili upis bez plaćanja pa dižu bunu?"

I prošao je dan-dva i pokazalo se da niti ih je bilo dvadeset, niti je bila riječ o površnim idealistima kakvih sam se nagledao u prošlosti, niti je bila riječ o lovu na privilegije.

I prošlo je još nekoliko dana, krenuli su za njima još neki fakulteti, a u međuvremenu studenti su se uspjeli probiti u javnost s dodatnim informacijama i odjednom su naivni idealisti pripalili onaj tračak nade da se ova zemlja još uvijek nije pretvorila u žabokrečinu nepotizma, korupcije, poslušnosti i nezainteresiranosti.

Jer, pokazalo se svakome tko je htio potrošiti više od trideset sekundi, koliko je trajao prilog u TV dnevnicima, ovo nije bio prosvjed. Ovo čak nije bila ni pobuna.

Ovo što su napravili studenti Filozofskog fakulteta bilo je otcjepljenje ne samo iz državnopravnog sustava Republike Hrvatske, nego i otcjepljenje iz kompletnog prostora i vremena u kojemu su se našli, od kmetskog mentaliteta, hermetičnog državnoslužbeničkog pogleda na svijet, od zatucanog provincijalizma i formalnoobrazovnog puta u provaliju kojim hrabro juriša ostatak Hrvata. Jer, kad se malo bolje pogleda, "ciljevi" prosvjeda su, za razliku od svih sličnih događaja u Hrvatskoj u proteklih dvadeset godina, samo vrh ledenog brijega u odnosu na sve ostalo što se ovih dana događa na Filozofskom i ostalim "blokiranim", a zapravo oslobođenim fakultetima u Hrvatskoj.

No, krenimo redom. Najozbiljniji argument protivnika prosvjeda je upravo neodrživost zahtjeva u situaciji u kojoj se danas nalazi Hrvatska, ali i s obzirom na obrazovne sustave razvijenih zapadnih zemalja. Jer, zaista, ako čak i toliko spominjana i hvaljena Švedska ima sustav studentskih kredita, što se tu neki crveni filozofi imaju buniti?

Odgovor je, naravno, tragično jednostavan - kakva je Hrvatska Švedska, tako je i njezin obrazovni sustav efikasan i pravedan. Drugim riječima, ako Hrvatska više nalikuje Kazahstanu i Gruziji, onda obrazovanje i treba biti besplatno, kao u Kazahstanu i Gruziji. Kad Hrvatska zaista i postane Švedska, onda možemo razgovarati.

Ciljevi....

Kao prvo, valjda nikome ne treba objašnjavati zašto je u interesu svakog društva da njegovi pripadnici budu što obrazovaniji i da, ako na išta vrijedi trošiti proizvodne viškove kako bi bilo dostupnije što širim slojevima, onda je to obrazovanje. Zapad je to počeo shvaćati prije najmanje stotinu godina, a sve stranputice na koje bi povremeno zalutao, pokušavajući izvući i najmanji neposredni ekonomski profit, je skupo platio i iz njih se izvlačio desetljećima. Kao drugo, osjetljivi i fino podešeni znanstveno-obrazovni sustav koji se pokušava izvana transplantirati u Hrvatsku, zemlju koja je još uvijek raskrečena između uređenog Zapada, korumpiranog Istoka i brdsko-plemenskog Juga, može uspjeti samo kao nadogradnja na jednako tako uređenu podlogu ostalih sustava - ekonomskog, političkog i pravnog - što u je Hrvatskoj svjetlosnim godinama daleko od ostvarenja.

Narodskim jezikom rečeno: kako se od studenata može očekivati da podignu kredit za školarine kad su prilično sigurni da će im, kad jednom diplomiraju, trebati godine kopanja veza i vezica, moljakanja i životarenja po bauštelama i ljetnim konobarenjima da bi napokon i pronašli posao u struci - ako ga ikad i pronađu - koji će im omogućiti da te kredite otplaćuju? Dok se za razne štednje u državnoj potrošnji kao izgovor izvlači "globalna kriza", ne pogađa li ta kriza upravo one koji ulaze u svijet bez ičega, samo s podebelim minusom natrpanim na leđa? Dakle, da, sve je to lijepo zamišljeno u glavama gospode u odijelima i kravatama koji ne pomaljaju nos iz svog ureda u ministarstvima: "mladi će ljudi svoj odlazak na fakultet ispravno shvatiti kao investiciju jer će nakon studija moći odabrati posao koji će biti bolje plaćen, nego da su ga tražili bez studiranja".

Evo, na primjer, posao školskog profesora?

Kao drugo, i sam obrazovni sustav u Hrvatskoj je okoštao i neefikasan, od osnovnog, gdje su se djeca odavno prestala odgajati i gdje ih se samo pokušava što brže progurati kroz svih osam razreda kako se ne bi naljutili roditelji ili ravnatelj, a bez obaveze da išta nauče, preko srednjeg, kojemu se u zadnje vrijeme pokušavaju utrpati obaveze koje mu ne pripadaju - "čuvanje djece" i briga da mladi ne budu na ulici - a oduzimaju mu se prava bez kojih gubi smisao - selektivnost - pa sve do visokog, gdje su znanja i vještine koje su na nekim fakultetima uvjet stjecanja diplome zastarjele već desetljećima. Novine su prepune oglasa u kojima se traže radnici s iskustvom. Naravno, zato jer svaki poslodavac zna da će morati potrošiti bar godinu dana da svježe diplomiranog "stručnjaka" nauči nešto što bi, da je studirao na trulom Zapadu, naučio uzduž i poprijeko - primijeniti svoje znanje.

Također se govori da se kredita i školarina ne moraju bojati oni najbolji studenti. Međutim, što to znači u situaciji kad je sustav nastave i ispitivanja takav da se stimulira samo jedna vrsta znanja, samo jedna vrsta talenta, a ocjena će u velikom broju slučajeva ovisiti o tome je li profesor taj dan ustao na lijevu nogu, pri čemu ne dovodim u sumnju objektovnost pojedinih osoba, nego objektivnost sustava ispitivanja u Hrvatskoj, koji ovisi o objektivnosti ljudskih bića općenito. A o tome su stručniji od mene dovoljno rekli.

I tko normalan bi se u takvoj situaciji bio spreman obavezati da će sljedećih deset ili dvadeset godina svog života otplaćivati kredit koji je morao podići kako bi kupio polovičan proizvod, onaj koji će onda još morati dorađivati, servisirati, obnavljati, bez ikakve garancije da će se isti ikada početi isplaćivati?

...sredstva...

Sljedeća stvar zbog koje se studente kritizira s nekoliko strana su načini njihove borbe. I tu se našla principijelna koalicija nepismenih i prepismenih: prvi im, u rangu nemuštih zvukova prije deset godina ispuštanih iz usnih šupljina da se "prosvjedima ruši država" i da je "vlast izabrana na demokratskim izborima od naroda" (prije sto godina su vjerojatno iste stavove argumentirali time da je svaka vlast od Boga), prigovaraju da "nije u redu blokirati nastavu jer i studenti koji se s njima ne slažu imaju pravo na učenje", dok drugi tvrde da su studenti neorganizirani, neartikulirani, da je "Znanje nije roba" naivan, a još k tome i netočan slogan.

Prve je lako riješiti; u demokratskom društvi štrajkovi i nenasilne blokade svega i svačega su uredni dio društvenog mehanizma i, ako prosvjednici nisu ništa drugo nego vandali, to se riješava s malo suzavca i dvadeset-trideset pendreka. Međutim, ovdje to, očito, nije slučaj. Sjedni, dva.

Drugi su, na žalost, najbolji pokazatelj da je u hrvatskom obrazovnom sustavu nešto katastrofalno pogrešno kad proizvodi ljude tako tragično nesposobne samostalno razmišljati. Naime, kao prvo, prilikom ovakvog prosvjeda uopće nije potrebno da prosvjednici budu artikulirani; na koliko načina možete izreći zahtjev "Želimo besplatno obrazovanje"? Nisu tu potrebni traktati i analize, ako skupina A nešto želi i vjeruje da ima pravo na to, a skupina B joj nešto ne da, onda kreće borba drugim sredstvima, a među tim drugim sredstvima su i galama i blokade. Naime, da je bilo ikakve koristi od artikuliranosti, do sukoba vjerojatno ne bi ni došlo.

Druga stvar, a to je srž hrvatske intelektualne tragedije dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća, je da su studenti Filozofskog fakulteta, zapravo, bez pretjerivanja, danas jesu najartikuliraniji dio hrvatskog društva. Formom i sadržajem, tekstovi koji se nalaze na njihovim internet stranicama i proglasi koje dnevno izbacuju u javnost govore da danas u Hrvatskoj prosvjeduje intelektualna elita; po pismenosti, promišljenosti, dubini sadržaja, strateškoj oštrini i ciljanosti oni su toliko iznad hrvatskog prosjeka da nije ni čudo što se mnogima čini da studenti trtljaju gluposti: jednostavno zato jer ih ne razumiju; ono što studenti tvrde, zahtijevaju i iznose je toliko iznad moći poimanja prosječnog Hrvata, toliko dimenzija iznad hrvatskog prosjeka, da bi njihovi proglasi isto tako mogli biti napisani na Svahiliju. Očito je kao žrtva nerazumijevanja pao i Stipe Mesić koji bi, kao, trebao biti na istoj strani kao i studenti, poslavši ih nazad na nastavu i pokazavši da od svega toga, zapravo, i nije baš puno shvatio. Isti efekt biste dobili ako biste nekome tko se jedva provukao kroz osnovnu školu pokazali izvod rješenja Schrödingerove jednadžbe za pravokutni potencijal: rekao bi "Kakve su ovo gluposti, ovakve znakove nitko nigdje ne koristi!" Dodatak tragediji je da dobar dio kritičara studentske (ne)artikuliranosti sve što vidi u javnim medijima prima zdravo za gotovo i nema čak ni toliko inteligencije da shvati da je to što čuje i vidi samo površni, novinarski, senzacionalistički dio priče i da traktati i analize koji govore da su studentski zahtjevi i više nego razumni i opravdani zapravo postoje, samo treba uložiti ono malo truda, pomaknuti ruku i pogledati na direktan izvor informacija, bez oslanjanja na posredništvo medija. A materijala, bogami, ima, i to sasvim dovoljno za nekoliko studija o direktnoj demokraciji i civilnom društvu.

A kad bi zaista malo bolje pogledali, vidjeli bi da studentski prosvjed uopće nije samo "prosvjed za besplatno studiranje", nego prosvjed protiv općeg stanja obrazovanja u Hrvatskoj.

Uz ovo se veže sljedeći prigovor, suprotan ovom prethodnom, a to je da su studenti previše idealistični i premalo svjesni hrvatske realnosti; da su njihovi prijedlozi odlično zamišljeni, ali "neće vam to, djeco, proć'". Na stranu standardna hrvatska kmetska pomirenost sa sudbinom, ali ovaj prigovor pokazuje da ovakvi kritičari nisu baš previše svjesni što se zbilja događa. Naime, paralelno s čvrstim političkim programom, studenti su krenuli i s direktnom akcijom - upravo je blokada nastave skrenula pažnju na njih - koja se pokazala kao jedini način borbe kojim se išta može postići. I ovdje se opet pojavljuje argument o tome da, zapravo, nije potrebno da se bude artikuliran. Naime, u proteklih dvadeset godina javljali su se mnogi sasvim dobro artikulirani koji su ukazivali na probleme. Međutim, nadglasali su ih oni manje artikulirani koji su bili jednostavno - glasniji, a pošto u demokraciji svi imaju pravo glasa, artikulacija se izgubila u kakofoniji džungle. Isto tako, javljali su se mnogi pametni s prijedlozima za rješenje raznih problema. Međutim, glupi su ih nadglasali jer ih je bilo više, a u demokraciji većina pobjeđuje. I tako se pokazuje da za postizanje cilja ne moraš biti ni pametan ni elokventan, jer u ovakvim uvjetima pomaže jedino tvrdoglavost. I samo će tvrdoglavost, a ne pamet ili vještina, pokazati tko će u ovom hrvanju izaći kao pobjednik

...i opravdanja

Uz tvrdoglavost se veže i posljednji dio naše priče, onaj o društvenoj odgovornosti. Naime, još jedan od prigovora studentima tiče se aktualnog društvenog trenutka, "globalne krize" i potrebe da se štedi na sve strane. I kako sad tu, molim vas, izvući još stotine milijuna kuna za školarine kad zapadna civilizacija propada, tisuće Hrvata ostaju bez posla, a država je pred socijalnim nemirima?

Strateg i teoretičar bi odgovorio da je obrazovnje najvažniji dugoročni društveni prioritet i kad se od njega oduzima, dugoročna rješenja postaju sve manje izgledna i društvo počinje samo sebe vući prema dnu. I bio bi uglavnom u pravu.

Nešto manji strateg i teoretičar, a nešto veći praktičar bi inzistirao na odgovoru: dobro, ali odakle izvući ta dodatna sredstva? Na ponavljanje nešto većeg stratega i teoretičara, ovaj manji bi, sasvim legitimno, inzistirao na praktičnom rješenju: novac nije apstraktna kategorija, on mora doći odnekamo. I bio bi donekle u pravu.

Najmanji strateg i teoretičar, a vrlo veliki praktičar, recimo jedan od onih koji je uletio u predavaonu i prekinuo predavanje čime je započela blokada fakulteta, a razmišljanje prepušta djevojci koja ga je nagovorila na to, rekao bi: boli me kurac, novac se razbacuje na sve strane, potkupljuju se seljaci, Sanader kupuje BMW, Primorac šalje milijune u Hercegovinu, a ovdje nemate za jebene školarine!

I bio bi potpuno u pravu.

I objasnit ćete vi tom dečku da novca nema, jer zaista ga - nema. Potrošen je na kardinalne, pardon, kapitalne projekte i provizije dogovorene uz ručak u Veroni, potrošen je na mito seljacima kako bi se kupilo deset glasova za većinu u Saboru, potrošen je na milijun umirovljenika, od kojih su bar polovica lažni, radno sposobni i umirovljeni prije vremena, potrošen je na idiotarije na koje nije smio biti potrošen, svi ostali su se namirili, svi su dobili svoje, i sad, kad je državna kasa ostala prazna, sad treba trčati onim slojevima društva koji su obrazovani i razumni i kojima se može objasniti da je novac potrošen i oni će, pošto su razumni, shvatiti i prihvatiti da, pošto su stajali zadnji u redu, za njih više nema?

E, pa, očito neće, ne moraju, i ne smiju jer niti su odgovorni za manjak koji je nastao niti će, dugoročno, njihovo pljačkanje ikome pomoći. Naime, isti će se manjak pojaviti i sljedeće godine, i one nakon nje, i one poslije, sve dok se ne zablokiraju ne samo fakulteti, nego i čitavo društvo. Onda će oni odgovorni vjerojatno pobjeći sa zlatom u London, a oni koji su ostali će se pitati zašto im nitko nije rekao da novac ne raste na drveću i da, kad ga uzmu studentima i nastavnicima, sir i vrhnje baš i neće prodati dovoljno skupo da od toga živi cijela država.

O društvenoj odgovornosti govori i još jedan aspekt situacije. Naime, ovaj prosvjed najviše će štetiti, naravno, samim studentima. Iako se na blokiranim/oslobođenim fakultetima događaju tribine, predavanja i radionice, oni će ipak biti zakinuti za programski dio svog obrazovanja i sve će to morati nadoknađivati. Zato se ovaj prosvjed na neki način može staviti u istu kategoriju sa štrajkom glađu, pogotovo zato što se svojevrsnom metodom kamikaza - privlačim pažnju na sebe osobno, trošim svoje vrijeme i navlačim gnjev države - želi poslati poruka koja je važna za cijelo društvo i koja se tiče opće dugoročne strategije. No, to očito nitko ne shvaća.

Na žalost, hrvatski jal i zatucanost ipak su se pokazali jačima od sve ove argumentacije, tako da su se kao najveći protivnici prosvjednicima pokazali drugi studenti, kao i njihovi profesori, čast izuzecima. Rektor je rekao svoje, Senat je rekao svoje, a zagrebački Fakultet političkih znanosti je prvi na kojemu je blokada završena nakon što se pojavio velik broj studenata koji su se usprotivili prosvjedu, valjda uplašeni da neće stići na more. I umjesto da se pridruže prosvjednicima u nečemu što će se u budućnosti vjerojatno pokazati kao hrvatski the last stand i proglase generalni štrajk u cjelokupnoj vertikali obrazovanja - jer, s obzirom na situaciju u obrazovanju općenito, već smo jednom nogom u provaliji, bez metafora i pretjerivanja - hrvatsko se znanstvno-obrazovno vodstvo još jednom slizalo s establišmentom i pokazalo se da im je važnije njihovo mjesto u hijerarhiji, nego društvo u cjelini. A to što se odnos vlasti prema obrazovanju u proteklih dvadeset godina ne može nazvati nikako drugačije nego nacionalnom veleizdajom neka brinu djeca, neka se žrtvuju, neka skaču pod pendreke, to je ionako njihov posao, oni nemaju privilegije koje trebaju čuvati.

Išli su u rat, neka idu i na prosvjede.

Jučer mi je puhnulo u glavu i otišao sam na Filozofski, na plenum. Bio je to subotnji večernji izlazak kakav ne pamtim i žalim one koji to neće doživjeti i osjetiti - a pitanje je koliko još imaju vremena. Jer ovih se dana u Hrvatskoj događa nešto drugačije, nešto dobro, nešto što se još nikad nije dogodilo.

I ako me sad pitate je li ovo šezdesetosma, odgovorit ću: nije. Šezdesetosma je bila pičkin dim prema ovome, tada su se održala dva predavanja i jedna tribina u SC-u. I zato ću sve koji na ovaj tekst ostave komentar "Lijepo je to, ali neće uspjeti" stjerati ukurac, jer možda su u i pravu, ali neka idu u kurac baš zato što su u pravu, zato što doprinose tom neuspjehu i pokazuju da nisu zaslužili da se netko na ovakav način bori i za njih i njihovu djecu, da se izlaže pogibelji samo kako bi ih oni mogli gledati s visoka i patronizirajuće pljuckati. Jer nitko ne gleda kako je čovjek umro, gleda se kako je živio. Svi koji su živjeli su prije ili kasnije umrli, ali malo je onih koji su umrli, a da se može reći da su živjeli. E, pa, danas se na Filozofskom fakultetu živi.

***

Kad sam bio tamo, uzeo sam i formular za peticiju i ovih dana ću je gurnuti pod nos svima koje poznajem, a možda i još nekima. Možda napravim još ponešto, neku sitnicu za koju će netko od dežurnih cinika reći da ionako ništa ne znači. Pa, možda i ne znači, ali je sigurno više od onog što je on napravio. Jer svaki čovjek, ma što radio u životu, radi to za sebe - prosvjeduje, popravlja strojeve, odgaja djecu, gleda televiziju, ništa - i kad se završi s pričom, samo to će se brojati: što si napravio za sebe.

Borio se za bolje društvo?

Neke nevažne sitnice?

Ili ništa?

subota, 02.05.2009.

Noam Chomsky podržao hrvatske studente

nedjelja, 26.04.2009.

"Forum za nastavnike"

Na adresi http://obrazovanje.freeforums.org postavljen je forum koji koji pretendira na diskusiju okupiti sve zainteresirane za stanje obrazovanja u Hrvatskoj, ili, kako se kaže na samom forumu:

subota, 25.04.2009.

Šezdesetosma?

Priznajem, kriv sam

Kad sam prvi put vidio vijest o prosvjedu studenata Filozofskog, prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je "Pa nisu mi nešto uvjerljivi". Kao, opet se filozofi bune, neartikulirano ali glasno, ili glasno, ali neartikulirano.

Međutim, što više informacija izlazi van, to mi se čini da je ovo jako, jako dobra stvar.

Trenutno sam na SFeraKonu pa ništa od malo jačeg teksta, zato ovo djeluje malo na brzinu, ali u međuvremenu posjetite ekipu na http://www.slobodnifilozofski.bloger.hr/, podržite ih, nosite im kekse, voće, štogod.

Hasta victoria siempre.

Valjda.

srijeda, 08.04.2009.

Profesori vs. šalteruše

Euklid (http://euklid.blog.hr) je napisao dobar dio stvari koje bih i ja napisao da on već nije, ali kako ne treba izmišljati toplu vodu, prenijet ću dio njegovog teksta. Riječ je o tome trebaju li obrazovni sidikati nastupati zajedno sa sindikatima državnih službenika iako je riječ o potpuno različitim poslovima i sustavima. Cijeli tekst možete pročitati ovdje.

subota, 04.04.2009.

I knjigom, i kredom, i olovkom u glavu...

Vidio sam na televiziji prosvjed nastavnika zbog smanjenja plaća. Okupili se sindikalci, neki održali govor. Obećali da će ih doći još, a ja se nadam da neće jer mi je i zbog ovoga bilo neugodno. Obrazovani, ljudi u godinama, a izašli na ulicu kao dječurlija, bore se na način koji nije i ne može dovesti do cilja: javnim, "mirnim prosvjedom", potpuno zanemarujući ono što jesu i preuzimajući oblik borbe koji nije svojstven njima, nego potpuno različitim društvenim skupinama. Jer fraza "mirni prosvjedi" je oksimoron. Ako su mirni, onda nisu prosvjedi, protesti, demonstracije, nego čajanka. Ako ćete biti mirni, mogli ste ostati kod kuće. Ako želite izraziti mišljenje, za to postoji milijun boljih mjesta od ulice gdje vas zaglušuje buka automobila i smijeh prolaznika. Ako želite nekoga prisiliti na nešto, onda će vam trebati malo više od pedeset članova sindikata koji su došli pljeskati, a najradije ne bi vadili ruke iz džepova.

Čemu, zapravo, služe prosvjedi?

Jedno od temeljnih prava u demokraciji je, kažu, i pravo na prosvjed. I to je okej. Ako u demokraciji vlada sloboda govora - a vlada - i ako sloboda govora podrazumijeva da to što misliš možeš reći javno, na ulici - a podrazumijeva - onda je, u principu, logično da, u demokraciji, jedan od oblika društvene borbe bude da izađeš na ulicu i galamiš tako da te čuje i tko hoće i tko neće. Pa makar ta galama bila potpuno uzaludna i beskorisna.

Jer, ako imamo pravo na prosvjed, treba se zapitati je li izlazak na ulicu - i kakav - baš ono što će nas dovesti do cilja do kojega želimo stići.

Prosvjedi su, zapravo, počeli ne kao izražavanje mišljenja, nego kao oblici pobune. Francuska revolucija, Američka revolucija, ruske revolucije 1917., svi štrajkovi i demonstracije u 19. stoljeću koji su u potpunosti postigli svoje ciljeve nisu započeli kao "mirno izražavanje mišljenja", nego kao "uzmite batine, vile, lopate, idemo zajedno pred zgradu vlade/parlamenta/carsku rezidenciju, pa ako nam ne daju što tražimo, nalupat ćemo im pičku!"

Da prostite.

Dakle, ono što je danas definirano kao "javno izražavanje mišljenja" započelo je, u principu, kao nametanje vlastite volje silom, nakon što su svi ostali načini iscrpljeni (ili je ocijenjeno da će biti neupjeli).

I nije da tu ima nešto loše; u tome su korijeni demokracije, kad vlast nije htjela slušati narod, narod je uzeo stvar u svoje ruke i vladi, da prostite, nalupao pičku. (Ili završio krvavog nosa, ali na kraju se demokracija ionako i razvila samo u onim krajevima gdje je narod imao više noseva za podmetnuti, nego vlada pendreka. Ali to je već druga priča.) Međutim, kad je isti taj narod i formalno došao na vlast, prestala je potreba za nalupavanjem... znate već... vladi jer, ako je narod nešto poželio, trebalo je samo izaći na izbore, glasati za one koji će to ispuniti - i kvit. Nema potrebe za nasiljem, nema potrebe za probijanjem policijskih kordona; sada je na vlasti većina, problemi se rješavaju razgovorom, u najgorem slučaju preglasavanjem, a prije preglasavanja najefikasnije je pridobiti većinu na svoju stranu. I tu su sada u igru ušli prosvjedi kao "načini izražavanja mišljenja". Teorija kaže - vratimo se opet na slobodu govora - da u demokraciji svatko treba javno iznijeti sva mišljenja kako bi narod čuo sve različite ideje, odabrao najbolju i onda je demokratskim metodama i proveo. Međutim, tu sad dolazimo do problema: s obzirom da je svatko za sebe uvjeren da je u pravu, isti taj svatko će u nekom društvenom konfliktu biti uvjeren da je dovoljno da svoju istinu kaže dovoljno glasno, da ga čuje što veći broj ljudi kojima će se onda otvoriti Dveri Nebeske i (pr)osvijetliti ih svjetlošću Spoznaje, te da će onda taj svatko postići svoj cilj jer, je l' te, u demokraciji je najjači onaj tko ima najviše glasova, najviše glasova privuče onaj tko je najglasniji, najglasniji je onaj tko okupi veći broj sljedbenika i izađe na ulicu jer stotinu grla koja viču jednostavne slogane je glasnije od samo jednog, zar ne?

Ne?

Ako vam se činilo da je ovo sprdanje s onima koji žele svoje ideje prenijeti drugima na ovakav način, nije, jer postoji i jedan još beskorisniji soj: oni kojima ovakav način izražavanja mišljenja nije oblik političke borbe, nego samo - način izražavanja mišljenja, i točka! Dakle, ti i takvi organiziraju prosvjede ne kako bi postigli neki konkretan cilj, nego kako bi ispunili svoju ljudsku potrebu da nekome kažu što misle, da ih netko sasluša, i nakon prosvjeda se, sretni što su svoje riječi izbacili iz sebe i iznijeli ih cijelom svijetu - a zapravo samo vrapcima i golubovima koji seruckaju po BMW-ima parkiranima ispred stranačke središnjice - isto tako sretno raziđu kući. Efikasnost? politička borba? Ma ne, samo sam se htio nekome izjadati, pa i ja sam čovjek sa svojim problemima. U davna vremena tu je ulogu igrao seoski ispovjednik, a pošto je danas porastao broj ateista, a i društvo se diversificiralo, neki svoje jade ispovijedaju psihoanalitičarima, neki prijateljicama na kavi, a neki javno, pred mikrofonima, na prosvjedu na koji su doveli svoje dežurne aktiviste.

Naravno, problemi nastaju kad netko prihvati demokraciju zdravo za gotovo pa pomisli da je "izražavanje mišljenja" - dakle, stojiš i govoriš, a možda te netko sluša, a možda i ne - isto što i "politička borba" i pomisli da je dovoljno izaći van i galamiti da se kaže da je on "nešto učinio" za zajedničku stvar, da je "aktivan", da "ne sjedi skrštenih ruku", nego se, eto, "bori za sebe" ili tako nekako.

Još veći problemi nastaju kad se za takav način izražavanja mišljenja odluči onaj segment društva za koji su javno demonstriranje i galama najmanje karakteristični. Naime, kao što stoji na početku teksta, prosvjedi su nastali kao demonstracije sile mase naroda koji nije mogao postići da se njegove želje čuju na drugi način. A sila zaista klade valja: na demonstracije, kad se iscrpe sva druga sredstva, trebaju ići radnici, rudari, metalci, poljoprivrednici, i to tako da prevrću policijske automobile, razbijaju stakla na vladinim zgradama, gaze preko policijskih kordona tako da, kad sve to porazbijaju, spale i unište i dođu pred zgradu Sabora, guzonje iza teških neprozirnih zavjesa shvate da je ekipa mislila ozbiljno kad je rekla da želi plaće veće od mjesečnih režija i da bi im bilo dobro bar malo udovoljiti, jer se zna tko je sljedeći. Ovo nije omalovažavanje, nego efikasnost: svatko neka onako kako najbolje zna: tko radi rukama, neka se za svoja prava bori rukama; međutim, onoga tko radi umom, tko je svoj život posvetio obrazovanju, podučavanju, objašnjavanju i činjenicama je, da prostite, malo blesavo vidjeti na ulici s parolama i zastavama. Zato jer svaki javni prosvjed prije svega treba biti demonstracija snage, a ne demonstracija pameti. Svatko može podići barikadu, razbiti izlog, baciti kamen. "Na barikadama su uvek najbrži, al' nikad i najmudriji". A ako nastavnici neće biti mudri, pa tko će, zaboga?

Jedine potpuno uspjele demonstracije u Hrvatskoj bile su one za Radio 101, kad se u nevjerojatno kratkom roku - jedva nešto više od 24 sata - na jednom mjestu skupilo 100.000 ljudi zbog čega su se oni protiv kojih su se ti ljudi okupili, da prostite, usrali. I prosvjed je uspio. Ne zato jer su vladajući prihvatili kvalitetu argumenata, nego zato što su se usrali. Ne zato jer su saslušali tuđe mišljenje koje prije toga nisu imali prilike čuti, nego zato jer su se - usrali.


Svaki prosvjed kojemu cilj nije da se onaj protiv koga je uperen - usere - je promašen prosvjed. Okej, izvući ćete na ulicu dvadeset tisuća cvikeraša, profesora fizike, latinskog, učiteljica pred mirovinom? I što, gađat ćete nas udžbenicima iz hrvatskog, matematike? Bockat ćete nas olovkama? Recitirat ćete nam Nietzschea? E, baš smo se usrali...

Da prostite...

Jer svaki teren ima svoj način borbe. Na sudu se boriš riječima. U parlamentu smicalicama. U medijima idejama.

Na ulici se, vjerovali ili ne, ne boriš nikako drugačije nego šakama. Palicama. Molotovljevim koktelima. Ne kaže se za nasilje i pravo jačega bez veze "zakon ulice".

A iako među nastavnicima ima i određen broj profesora kemije koji vjerojatno mogu smućkati jako dobar Molotovljev koktel, i određen broj profesora tjelesnog koji taj Molotovljev koktel mogu jako daleko baciti, ovo mi se nekako ne uklapa u sliku onoga što bih nazvao realnim.

I zato je tjerati ljude koji su svoj život posvetili učenju i obrazovanju da pravdu traže na ulici ne samo neefikasno, uzaludno i kontraproduktivno, nego i ponižavajuće: jedan od najbitnijih aspekata nastavničkog posla je uspostavljanje osobnog autoriteta pred učenicima i kad se tog i takvog nastavnika postavi u krdo koje će na ulici tražiti svoja prava - i u većini slučajeva ih ne naći - onda se taj autoritet poprilično ruši. Jer jedini autoritet koji se može uspostaviti na ulici je onaj koji iza sebe ostavlja trag razbijenih glava. A nastavnici se, je l' te, ne uklapaju u tu sliku.

Drugim riječima, kako vam zvuči rečenica: "Profesore, vidio sam vas na televiziji, galamili ste na kružnom toku i tražili veću plaću"?

Mislim, dajte mi pištolj da se odmah upucam!

I zato mi je bilo neugodno dok sam gledao sindikalni prosvjed nastavnika. Vjerojatno su organizatori imali najbolje namjere, ali sve što su postigli bilo je da im se vladajući smijuckaju i pokazuju prstom u mrge i siledžije koji su, eto, došli galamiti usred grada, blokirati promet, rušiti vlast...

Dok su, zapravo, sami sebe stavili u ulogu koja im je potpuno strana i nekarakteristična, koju su preuzeli od potpuno drugačijih segmenata društva s kojima nemaju gotovo ničeg ajedničkog.

No, dakle, kako se boriti za poboljšanje položaja nastavnika i za poboljšanje stanja u obrazovanju?

Jednostavno: autoritetom. Pojedinačnim osobnim autoritetom. Autoritet nastavnika nije usputna pomoć u poslu ili bonus kojega tko ima - ima, a tko nema - nema. Autoritet je glavni, osnovni preduvjet za bavljenje tom profesijom, ali i javažniji nusprodukt. U razvijenom društvu moć zaista ima onaj tko ima više znanja, a autoritet ima onaj kome je znanje profesija. Onaj tko zna, zaista ima autoritet (ako ga ne osjeća, to je samo privid izazvan "aktualnom situacijom"). I zato taj autoritet treba iskoristiti. Dakle, ne u krdu, ne na ulici. Ne u bezimenoj, anonimnoj gomili, nego jedan po jedan, imenom i prezimenom. Riječima. Pisati. Pisma novinama, tekstove na internetu, blogove, sudjelovati na forumima, pa čak i na FaceBooku (zanemarite onaj komentar dolje, naknadno sam razmislio). Javljati se u TV emisije, na radio, u časopise. Pokazati pismenost, kulturu i argumente. Pokazati što si i što imaš, što Hrvatska gubi kad nestaneš; ako nekoga nije briga, ne povinovati se njegovom mišljenju jer je glasan, nego mu reći da je kreten i okrenuti se sljedećemu.

Pojedinačno. Imenom i prezimenom. Ja, Dalibor Perković, profesor fizike. Čovjek kojemu su kroz učionicu prošle stotine učenika koje je, valjda, nešto naučio, i kojemu će kroz učionicu proći još tisuće.

Podučavanjem. Znanje je glavni neprijatelj neznanja, ako netko ne zna, može naučiti. Ako ne želi, ne gubiti vrijeme na zgražanje, dizanje nosa pod oblake, nego prijeći na sljedećeg. Ne štrajkati, nego raditi, ako treba, i besplatno, izvan radnog vremena, izvan škole, izvan kuće, s djecom i odraslima. I ono što je najbolje od svega jest što se to može raditi na milijun različitih načina i svatko može odabrati onaj koji njemu najviše odgovara. Upotrijebiti mozak i naučiti razlikovati one kojim treba poklopiti slušalicu od onih kojima se može objasniti. Razmišljati i pronaći puteve za dostavljanje informacija. Ne jurišati na neprijatelje - ili bježati od njih - nego tražiti prijatelje, pa neka oni jurišaju za vas.

Ne političkim akcijama, ne agresijom, nego osmozom.

Jer obrazovanje je vaš poziv, to ste odabrali. Ako ga ne radite, ništa bolje od svega ovoga niste ni zaslužili.

Ako se i organiziraju akcije na ulici, onda neka to ne bude galama preko megafona i jednosložni politički slogani za polupismene, nego originalne, smišljene mentalne diverzije.

Na primjer: pedeset ljudi. Majice na kojima piše "Hrvatska - zemlja znanja". Maske s licem Ive Sanadera. Dovući dvije tone knjiga na Trg bana Jelačića i onda ih - javno spaliti. Tko ne shvati poruku, neka i dalje glasa za HDZ.

Ili: dovesti nekoliko pravih, živih, dlakavih majmuna. Jednom na leđa staviti natpis: "Ni ja ne znam zbrajati razlomke". Drugome: "Ni ja ne znam gdje je Južna Koreja". Trećemu: "Ni ja ne znam za koga igra Šekspir". Možda ih okititi navijačkim rekvizitima i staviti im pivo u ruke, pa nek' se uvrijedi tko hoće.

Dakle, boriti se idejama. Ne transparentima i govorancijama, nego slikama i tekstovima. Ne jednostavnim političkim sloganima koje može smisliti svaki član neke političke stranke, nego pričama koje privlače pažnju.

Boriti se kao učitelji dvadeset i prvog stoljeća, a ne kao tvornički radnici devetnaestog. Oružjem koje smo naučili koristiti, a ne onime koje nam stalno guraju u ruke.

ponedjeljak, 30.03.2009.

Trenutak za pojetski međutak

Proročanske riječi stare više od 20 godina:

utorak, 24.03.2009.

Model Bijelog štrajka nastavnika

Ovaj tekst je prvi prijedlog dokumenta koji, ukoliko bude volje i podrške, ima ambiciju postati uputa za štrajk zaposlenih u obrazovanju koji bi vrlo skoro mogao uslijediti. Svi dosadašnji štrajkovi su patili od neke boljke i prijedlog koji je pred vama je pokušaj da se te boljke izliječe i pronađe novi model po kojemu bi štrajk ojačao kao oblik javnog pritiska, ali i kao inicijativa za pokretanje nekih bitnih pitanja koja se već gotovo dvadeset godina spremaju pod tepih. Ovo je inicijalni prijedlog, materijal za raspravu i sve razumne kritike, komentari i prijedlozi za poboljšanje su dobrodošliMeđutim, komentari tipa "Ovo nikad neće uspjeti", "Ovo se ne može izvesti" ili "Ovo je neprovedivo, uzalud se trudite" su nepoželjni i bit će obrisani. Želim skretanje pažnje na konkretne probleme, još više želim prijedloge konkretnih rješenja tih problema, a najviše želim pomoć u širenju ovog prijedloga kako bi se stvorila neka kritična masa koja bi ovaj prijedlog - ili ono u što se ovaj prijedlog tansformira - i pretvorila u stvarnost. Molim sve nastavnike - i one koji misle da bi mogli doprinijeti društvenoj koristi - koji pročitaju ovaj tekst da ga kopiraju, proslijede dalje i preporuče svima za koje misle da bi im mogao biti zanimljiv. Posebno molim da ga što više sindikalnih podružnica proslijedi svojim sindikalnim središnjicama jer jedna je stvar kad netko nekome pošalje nekakav prijedlog, a drugo kad taj prijedlog odjednom dođe iz deset podružnica koje misle da je stvar zanimljiva i da bi o njoj vrijedilo razmisliti. Naravno, sva pisma i telegrami podrške su dobrodošli, a ideje i inicijative za okupljanje kritične mase ljudi za konačno poboljšanje položaja obrazovanja u Hrvatskoj još poželjniji. Hvala svima na dosadašnjim porukama i komentarima na tekstove koji su bili autorski i osobni, ako ste zaista mislili to što ste napisali, pomozite da se neke stvari promijene, pročitaje ovo, predložite konkretne promjene i šaljite dalje. Pozdrav.

-------------------------------------

Mnogo je razloga zašto će se svaki štrajk školskih nastavnika naći u specifičnoj situaciji u odnosu na ostale štrajkove, ali onaj glavni je zajednički svim državnim službenicima: za razliku od štrajkova u proizvodnim poduzećima, obustava rada javnih djelatnika - a pogotovo nastavnika - neće pogoditi one koje bi trebala pogoditi, dakle one koje se štrajkom želi natjerati da popuste štrajkaškim zahtjevima, državu-poslodavca, nego one koji za cijeli sukob nisu ni najmanje krivi. U ovom slučaju, štrajkom nastavnika najviše će biti pogođena djeca, dok će dugoročno svaki štrajk imati posljedice na jedan od najosjetljivijih segmenata društva - obrazovanje. Zbog toga bi bilo dobro pronaći novi model štrajka kojim bi se izvršio pritisak na one koji su zaista najviše krivi za stanje koje je uzrokovalo štrajk - državu, vladajuće strukture i izvršnu vlast - a da se kolateralna šteta za ostale dijelove društva smanji na minimum ili, ako je moguće, potpuno eliminira.

Model Bijelog štrajka nastavnika polazi od sljedećih dviju postavki:

1. Nastavnički posao je društveno koristan rad, ali upravo zbog toga je i društveno obvezujući. Dakle, svaki nastavnik ima obavezu u više smjerova: a) prema društvu, za čiju dugoročnu korist se brine obrazovanjem osoba koje će u budućnosti postati funkcionalni dijelovi društvenog mehanizma, b) prema djeci koju obrazuje, osposobljava ih za život i podučavanjem im omogućava da zauzmu svoje mjesto u društvu, i c) prema državi-poslodavcu, tako što svoj posao radi na propisane načine i pritom se drži svih donesenih administrativnih propisa, a u svrhu kontrole i ispunjavanja interesa za koje je država procijenila da su primarni.

U ovoj situaciji trostruke obaveze nastavnika, za štrajk se može pokazati dovoljnim prihvaćanje i održavanje obaveza prema društvu i djeci i istovremena suspenzija obaveze prema državi-poslodavcu, pogotovo u svjetlu činjenice da upravo država zloupotrebljava djecu i društvo, držeći ih kao taoce u svom sukobu s nastavnicima.

2. Svaki posao na ovom svijetu se može okarakterizirati s dva faktora: uvjetima rada i nagradom. Posljedično, svaki sukob između radnika i poslodavca se odvija na istoj liniji - radnik želi poboljšati uvjete rada i/ili povećati nagradu, dok poslodavac želi povećati profit i smanjiti troškove. Općenito, štrajk je način da se poslodavca prisili da poboljša uvjete ili poveća nagradu. Međutim, predloženim modelom Bijelog štrajka nastavnika, čak i ako dođe do dugotrajne borbe, nastavnik će, za vrijeme trajanja štrajka, održati "proizvodni proces" bez gubitaka onima koji od tog procesa imaju koristi - što u ovom slučaju nije poslodavac - a istovremeno sam sebi poboljšati uvjete rada. Drugim riječima, nastavnik će istovremeno štrajkati, obavljati društveno koristan rad i time ne-kažnjavati one koji za štrajk nisu krivi, vršiti pritisak na one koji ne ovise o neposrednom radu nastavnika, a istovremeno smanjiti mogućnost pritiska na sebe da prekine štrajk "jer time šteti onima koji su najmanje krivi". Ovakav model omogućava vrlo, vrlo dugotrajan štrajk, pa možda čak i takav da ga mnogi nastavnici uopće ne budu htjeli prekinuti.

Dakle, model Bijelog štrajka nastavnika ne podrazumijeva potpunu obustavu nastave, kao što je bio slučaj u dosadašnjim slučajevima, nego obustavu samo onih aktivnosti koje od nastavnika traži neposredni poslodavac, dok se ostale aktivnosti i dalje odvijaju na isti ili, eventualno, malo modificirani način.

NASTAVA

Nastava se održava u onom svom dijelu koji podrazumijeva obrazovanje. Dakle, svaki će predavač nastaviti s onim dijelom svoga rada koji uključuje podučavanje, obrazovanje, usmjeravanje, iznošenje infomacija učenicima koje je dužan podučiti i pružanjem sve pomoći koja im je potrebna kako bi stekli znanja i vještine koje žele, za koje su sposobni i koje će društvu u budućnosti možda biti potrebni. Efektivno, to znači pridržavanje nastavnog rasporeda kakav je postojao i prije štrajka i to u svim njegovim segmentima, uključujući i dodatnu, dopunsku, izbornu i sve ostale oblike nastave. Time će nastavnik ispuniti svoje obaveze prema društvu. Treba naglasiti da svaki pojedinac - a pogotovo maloljetni učenik - ima pravo na obrazovanje i društveni je interes - a time i interes nastavnika - da mu se to pravo ne uskraćuje. Isto tako, svaka obustava ove komponente nastavničkog rada podrazumijeva nenadoknadivu štetu upravo za onaj dio društva koji je najmanje odgovoran za situaciju koja je proizvela štrajk i zbog toga taj segment društva ne treba kažnjavati. Svakako ne treba zanemariti niti činjenicu da će se potpuna obustava nastave odraziti i na sam nastavnički proces nakon štrajka, drugim riječima, da će obustava nastave otežati posao i samim nastavnicima koji će morati ili nadoknađivati gradivo ili trpjeti posljedice toga što njihovi učenici nemaju predznanje potrebno za savladavanje nekog novog gradiva.

Međutim, po ovom modelu, nastavnik će suspendirati svoje obaveze prema državi - administraciju, vođenje službenih bilješki i, ovo je možda najvažnije i najdalekosežnije, evidentiranje učenika koji dolaze na nastavu i vođenje sve s tim povezane dokumentacije. Naime, evidentiranje (ne)dolazaka na nastavu je kontrolni mehanizam propisan od strane države i na samu kvalitetu obrazovnog procesa ne utječe direktno. Naravno, evidentiranje učenika funkcionira uglavnom kao sredstvo prisile prema (nekim) učenicima i bez njega takvi učenici vjerojatno ne bi uopće pristupili nastavi. Međutim, to nije u suprotnosti s proklamiranim premisama:
a) da svi imaju pravo na obrazovanje - jer oni koji ne žele doći na nastavu toga se prava svojevoljno odriču,
b) da nastavnik želi obrazovati mlađe naraštaje - jer ta se želja odnosi najviše na one koji to obrazovanje žele primiti, dok su oni na koje se moraju primjenjivati sredstva prisile najčešće samo smetnja obrazovnom procesu.

Treba svakako napomenuti da se odricanjem od sredstva prisile čini šteta društvu u onom segmentu u kojemu će ono ostati uskraćeno za određeni postotak "prisilno obrazovanih", ali u ovom slučaju može se reći da, u sukobu države i nastavničke profesije, ni društvo nije potpuno nevino i da i ono treba preuzeti svoj dio pregovaračkog pritiska. Isto tako, evidentiranje izostanaka je samo neposredno sredstvo prisile; ono posrednije, i daleko važnije, je ocjenjivanje usvojenih znanja i vještina, te ono i dalje u potpunosti ostaje na raspolaganju nastavničkoj profesiji. No, o tome više u odjeljku koji se bavi ocjenjivanjem.

Treba još jednom naglasiti da nastavnici, dakle, moraju dati mogućnost obrazovanja svim učenicima koji to žele, ali, naravno, u okviru nastavnog rasporeda. Učenici koji ne prisustvuju predavanjima čine to na vlastitu odgovornost (i na odgovornost roditelja); oni su svoje nedolaske slobodni nadoknaditi ili učenjem iz udžbenika, ili radom s kolegama koji su bili na nastavi, ili plaćenim instrukcijama, ili na bilo koji drugi način. I, kad dođe do ocjenjivanja znanja i vještina, na ma koji način to bilo, dužni su zadovoljiti propisane kriterije kako bi dobili pozitivnu ocjenu.

Ukoliko se dogodi slučaj da na nastavni sat ne dođe nijedan učenik, nastavnik bi trebao odraditi svoj dio posla - i obaveze prema društvu, a i svojoj savjesti - i potrošiti tih 45 minuta na ostavljanje pisanog traga koji bi učenicima bio dostupan, a koji bi naznačavao, imenovao ili usmjeravao na dio gradiva na koji se odnosi potrošeni nastavni sat. Taj bi se pismeni trag - u obliku popisa gradiva, stranica u udžbeniku ili čak cijelog predavanja sa zadacima - mogao ostaviti u tajništvu škole, u knjižnici, na internetu ili apsolutno bilo kojem odgovarajućem, dostupnom ili dogovorenom mjestu kako bi zainteresirani učenici do njega mogli doći. Time bi zadatak nastavnika bio ispunjen.

ISPITIVANJE I OCJENJIVANJE

Poput prava na obrazovanje, pravo je učenika da se njegov rad ocijeni od strane stručne i za to zadužene osobe. Međutim, s obzirom na specifične okolnosti - štrajk - to bi se ispitivanje moglo obavljati na nekoliko načina i treba odabrati onaj koji najbolje odgovara trenutnoj situaciji.

VARIJANTA 1: Ispitivanje i ocjenjivanje tek po završetku štrajka

Ova bi varijanta bila u duhu ideje štrajka i, iako bi pritisku ovdje bili izloženi i oni koji su za štrajk najmanje krivi, taj bi pritisak, kod kratkog ili srednje dugog štrajka, bio minimalan. U ovoj varijanti problem bi predstavljala situacija dugotrajnog štrajka koji bi se možda protegnuo i na prijelaz između dvije nastavne godine. Jedno od mogućih rješenja je uvjetni upis - viši razred upisuju svi, što se onda verificira ispitivanjem i ocjenjivanjem nakon prestanka štrajka. Međutim, kod vrlo dugog trajanja štrajka ova bi varijanta mogla izazvati velike probleme; kao prvo, od učenika je teško očekivati istovremeno odgovaranje velike količine gradiva iz tako velikog broja predmeta koji postoji u hrvatskim školama; kao drugo, ovdje postoji rizik od već utvrđene prakse da netko drugi zaključi ocjene učenicima kojima predaje nastavnik koji je u štrajku, što može rezultirati i neuspjehom i odustajanjem od štrajka, a o neobjektivnosti ocjenjivanja da i ne govorimo.

VARIJANTA 2: Normalno ispitivanje i ocjenjivanje

U ovoj varijanti nastavnici bi ispitivali i ocjenjivali učenike kao i izvan štrajka. Naravno, neki bi učenici uložili napor kako bi izbjegli ispitivanje i ocjenjivanje, ali jasno je da je za prelazak u sljedeći stupanj školovanja formalna ocjena nužna i da neodgovorni učenici ne bi mogli izbjegavati sudbinu unedogled. Kao podvarijanta štrajka - i dodatno sredstvo pritiska - može se predložiti neodržavanje popravnih ispita, pa tko voli - nek' izvoli.

ZAKLJUČAK

Sasvim je moguće da će prvi komentar na ovaj prijedlog biti "Kakav je to štrajk ako održavamo nastavu i ocjenjujemo učenike? Onda uopće ne moramo štrajkati!" Međutim, štrajk kao suspendiranje obaveza prema državi može značiti i suspendiranje pravila koja je država propisala, a koji nisu u interesu nastavničke profesije, a često niti u interesu učenika samih. Ozloglašeni Pravilnik o ocjenjivanju samo je jedan primjer. Isto tako, ne treba zaboraviti da, pošto ciljevi za koje se sindikati bore nisu krajnji, niti sredstva za njihovo ispunjavanje ne moraju biti krajnja. Kakav god bio ishod štrajka, čak i onaj najbolji mogući, da se ispune svi zahtjevi sindikata, on i dalje neće bitno popraviti položaj nastavnika u Hrvatskoj. I u najboljoj varijanti nastavničke plaće i dalje će biti ispod državnog prosjeka. I zato se treba boriti i za neke druge stvari, a ne samo za matematički iznos koji vam svaki mjesec sjeda na račun. Kao prvo, već se toliko puta ponovilo da je profesija nastavnika danas u Hrvatskoj potpuno obezvrijeđena da se i ova fraza poprilično izlizala. Međutim, ovaj model štrajka udara u sam centar tog obezvređivanja - u pravilnike i propise koji su mnoge naveli da škole i nastavnike uzimaju zdravo za gotovo, u pravilnike i propise koji su mnogim nastavnicima drastično otežali obavljanje svog posla (najnoviji primjer: "produženi stručni postupak") i u percepciju države koja je najviše odgovorna za to obezvređivanje. Ovaj model govori, vrlo pojednostavljeno: "Ako me nećete platiti, onda ću bar raditi ono što mislim da treba onako kako treba, pa da vidimo tko će dulje izdržati!" Ako je štrajk jedan od načina za ostvarivanje radničkih prava - a jest - onda ne treba zaboraviti da se radnička prava ne odnose samo na garantirani iznos plaće, nego i na na normalne uvjete rada, pravo na postavljanje dostižnih, a ne nemogućih ciljeva koji se protive svakoj logici i zdravom razumu i na pravo radnika da se prema njemu odnosi s osnovnim ljudskim poštovanjem i respektom prema struci, prema ljudima koji nisu pali s kruške, nego valjda posjeduju neke kvalifikacije za posao kojim se bave.

U krajnjoj liniji, ako je štrajk jedini način da vlast shvati da ljudi koji su odabrali obrazovanje kao svoj poziv neće dozvoliti da vlast to obrazovanje sroza i uništi do kraja, onda imamo ne samo mogućnost, nego i obavezu da takav štrajk započnemo. Svaka borba za unapređenje položaja školstva nije i ne može biti samo "borba za materijalnu korist nastavnika", nego i borba za hrvatsku budućnost koja je u ovom trenutku vrlo, vrlo mračna. Ako će se vlastodršci brinuti isključivo za sadašnjost i svoje fotelje, onda je posljednja nada na nastavnicima, ljudima kojima je valjda jasno što su čovjek i nacija bez obrazovanja i kakve šanse imaju u današnjem svijetu. Ako neće vlast, onda moramo mi, jer ako nećemo mi, neće nitko. A ako neće nitko, onda je tristo kuna manje ili više apsolutno najmanji problem koji će ovu zemlju snaći u desetljećima koja dolaze.

ponedjeljak, 23.03.2009.

Malo životnih mudrosti

Kad sam već proklamirao svoju sklonost drpanju, da je i isprakticiram. Ovo sam našao prateći potpis na jedan od komentara na ovom blogu, konkretnije, na http://schokobananenmuffin.blog.hr. Dakle, svi koji ovdje ostavljate komentare, čuvajte se!

srijeda, 18.03.2009.

Nek propadne Hrvatska

Stara narodna mudrost kaže da dok nekom ne omrkne, drugom ne osvane, što se na zanimljiv način može primijeniti na aktualnu ekonomsko-političku situaciju u Hrvatskoj. Naime, sasvim je moguće da su na Markovu trgu proteklih mjeseci zapaljene mnoge svijeće lojanice i ritualno poklani mnogi jarići - do ljudskih žrtava još vjerojatno nije došlo, ali nije nemoguće da se, u slučaju potrebe, pribjegne i tome - u znak zahvalnosti kojim god nadnaravnim silama odgovornima za "globalnu ekonomsku krizu" koja se proteklih mjeseci valja civilizacijom. Krizu koja je tako predivno, tako savršeno, tako glatko uletjela kao izgovor za loše stanje hrvatskog gospodarstva, neefikasnost, gubitke, otpuštanja, promašene investicije, neplaćene račune i sve ostalo što je postala karakteristika HDZ-ove vlasti otkako ista postoji. U cijeloj toj slici manjak novca u državnom proračunu samo je indikator stupnja do kojeg je katastrofa došla - u svim prijašnjim godinama, kad se proračun ne bi punio kako je predviđeno, Vlada bi jednostavno odgodila plaćanje svojih obaveza, dodatno kočeći gospodarstvo koje je o zarađenim novcima ovisilo. Međutim, ako je došlo do toga da se podigla panika čak i oko tih proračunskih rupa, onda mora da je voda zaista došla do grla.

I zanimljivo je promatrati političku igru oko trenutnih pregovora o smanjenju plaća državnim službenicima koji su sada jedna od glavnih vijesti. Kao, drugovi sindikalci, situacija je kritična, vrijeme je da svi stegnemo remen, pa hajte i vi stegnite svoj dio, Hrvatska računa na vas, ili ćete se odreći svojih 300 kuna po glavi, ili će Hrvatska propasti.

Na što ja, D.Pe., mogu reći samo: ako će mojih tristo kuna uništiti Hrvatsku, onda nek' propadne.

Nije da sam nešto posebno škrt, okej, tristo kuna je tristo kuna, mogu se za to kupiti tri-četiri knjige ili platiti trećina režija (polovica preko ljeta kad nema grijanja), ali da se ne bih mogao odreći tog iznosa radi društvenog interesa, pa, i mogao bih. Ja, naime, predajem u školi što je, svi kažu, posao za koji se u ovoj zemlji preslabo plaća, iako je apsolutno društveno najkorisniji, tako da se može reći da se već odričem masnih para upravo zbog interesa društva u kojemu živim i tristo kuna više-manje tu zaista ne igra neku ulogu. Međutim, ono što me posebno iritira (zapravo ne iritira jer sam po prirodi flegma, ali da nisam, iritiralo bi me; ovako me, kao pasioniranog promatrača ljudske gluposti, samo beskrajno zabavlja) je što se sada to povećanje/smanjenje/zamrzavanje plaća predstavlja kao konačni prag koji je postavljen pred opstanak države, kao konačna poluga koja odlučuje hoće li cijelo društvo izdržati kušnje pred koje ga je stavila Globalna Ekonomska Kriza ili ćemo svi zajedno pasti u blato neimaštine i socijalnih nemira. Dakle, ako sindikati popuste, ako pristanu na smanjenje/zamrzavanje/štogod, Hrvatska ima šanse oduprijeti se nemani koja nasrće na globalni kapitalizam, a ako se bude inzistiralo na dogovorenim povišicama, odosmo svi, da prostite, ukurac.

Dakle, sada ispada da Hrvatsku nije upropastila korupcija proistekla iz plemenskog mentaliteta, ni namješteni natječaji i nepotizam koji onemogućuju stručnjacima da se zaposle tamo gdje se stručnjake najviše treba tako da isti na kraju nemaju drugog izbora osim odseliti u Kanadu ili na Novi Zeland, ni zabrana rada nedjeljom kad je bilo kakav oblik rada prijeko potreban, ni rasipanje novca na idiotske projekte poput Pelješkog mosta (okej, jasno mi je da postoji skupina ljudi kojima je to zbilja potrebno, ali vrlo kratka i jednostavna cost/benefit analiza otkrila bi da je trenutno puno isplativije za te novce izgraditi još nekoliko škola ili fakulteta ili malo bolje opremiti one postojeće), nije je upropastilo ni potplaćivanje seljaka neisplativim poticajima kako bi se ostalo na vlasti još jedan mandat, krivi smo mi, nastavnici, zato što želimo ustrajati na svojih grandioznih šest posto - koji i dalje neće podići plaće na državni prosjek, samo će ih možda malo približiti. Zbog nas će se svaki dan gasiti po tisuću radnih mjesta, zbog nas će se zatvarati poduzeća, zbog nas će državni proračun kolapsirati što će dovesti do konačnog kraha gospodarstva, financijske blokade svega što još gmiže, socijalnih nemira, gladi, bolesti, najezde štakora, četnika, pedera, ateista...

Na što ja, kao član jednog od sindikata koji pregovaraju o mojih tristo kuna, mogu reći samo: jebite se, ne dam.

Pa nek' propadne Hrvatska.

Jer ovakva kakva jest za drugo i nije.

Kao prvo, tko je kriv za uništena radna mjesta? Ja sigurno nisam. Moj je posao učiti ljude, između ostalog, i da razmišljaju. Obrazovati ih kako bi mogli raditi što veći raspon poslova, kako bi bili spremniji prihvatiti se stvari koje se traže u modernoj i razvijenoj civilizaciji. Međutim, većina onih koji ostaju bez posla - i koji ne mogu naći novi - to su odbili. I ne samo to! Na sva upozorenja da je državna politika štetna za samu Hrvatsku, da se ništa ne radi da se hrvatsko društvo razvije i bar malo dostigne one koji su ga odavno prestigli, nastavljali su piti pivo, gledati nogomet i urlati "Ne damo generale!" To su ljudi koji, kad im dijete u školi dobije jedinicu, krive profesora, sustav, udžbenike, Evropu, sve, samo ne sebe, i spremni su moljakati, potkupljivati, možda čak i prijetiti, kako bi nasljednik, najmlađi izdanak loze Nepismenjakovića, dobio taj toliko žuđeni papir, potvrdu da je školovan, makar iza njega ne stajalo nikakvo znanje. Spremni na sve, samo ne prisiliti mlatca da zagrije stolicu i napravi nešto za sebe i svoj život.

Ne mogu s njima suosjećati niti me može biti briga za njih jer to su, na kraju, ljudi koji su i doveli ovakvu vlast - nije vlast od Boga, iako mnogi od njih i u to vjeruju, nego ju je postavio narod na slobodnim i demokratskim izborima - koja sustavno uništava Hrvatsku, što se i može preživjeti, ali koja sustavno uništava i hrvatsku budućnost, mogućnost da u sljedećih stotinu godina itko iz ove nacije bude bilo što drugo osim bruxelleskog konobara ili zaštitara na ulazu i Haaški sud, čistačice u bečkoj ispostavi MMF-a ili pješaka - pijuna - u Afganistanu - i to, ako dostignu bilo što od navedednog, mogu se smatrati vrlo sretnima, jer alternativa tome je ostati kod kuće, primati socijalnu pomoć, preprodavati drogu ili autodijelove, biti eskort-dama (ili gospodin, što da ne?) uvaženim gostima iz EU kad dođu kupiti ono što još nije rasprodano - kućice u Istri, vikendice u Gorskom kotaru, otoke u Kornatima.

I zato, nek' propadne Hrvatska, neka voda dođe do grla, neka na ulici završe sva četiri milijuna ako treba, možda tada napokon shvate da smo negdje pogrešno skrenuli, da su se vrijednosti našega društva totalno izokrenule. Jer što prije propadnemo, što prije dođemo do dna, prije ćemo se dići.

Naravno, osim ako Nacija opet ne zaključi da je za sve kriv netko drugi i nastavi grintati u tihom, neobrazovanom gnjevu sve dok sama sebe ne izgrize do nepostojanja.

utorak, 24.02.2009.

Kukurikulum, *klap*, treći put

Evo, kako sam i obećao, drpam, ako se nekome već ne skida pdf. Ako se nekome skida, original je na http://www.sindikat-preporod.hr/glasilo/g_38.pdf